Mate Bulić (58) će 27. studenoga 2015. godine nastupiti u prepunoj dvorani 'Vatroslav Lisinski' u Zagrebu. Taj koncert ujedno je i povod za životnu priču pjevača kojeg od milja zovu "kraljem dijaspore".
Bliži se koncert u Lisinskom, što on za vas znači?
- Svakom glazbeniku predstavlja veliko priznanje imati solistički koncert u hramu glazbe. Evo, i meni se to posrećilo. Želim da to bude koncert na najvećoj mogućoj razini. Raduje me da je za ovaj koncert vladalo ogromno zanimanje i da su ulaznice rasprodane danima prije, što predstavlja i veliku obvezu da zablistam u punom sjaju.
Kako će to izgledati, tko će vas pratiti i hoće li biti gostiju iznenađenja?
- Na pozornici će uz mene biti Big Band koji uključuje i četiri prateća vokala. Tijekom koncerta na pozornici će se pojavljivati i Zavičajni studentski klub u Zagrebu s kojim surađujem više od 20 godina. A što se tiče iznenađenja, ja kažem da je iznenađenje kad nema iznenađenja. Ipak, kazat ću da će mi se na sceni pridružiti kći Katja, i to u jednom dijelu pjesme "Da nije Mostara". Svaka pjesma bit će izvedena na poseban način, a pratit će je priča na ekranu.
Jeste li na početku bavljenja pjevanjem uopće i pomišljali da bi jedan dječarac iz Blatnice kod Čitluka mogao jednoga dana doći pod svjetla koncertne dvorane kao što je 'Lisinski'?
- Nisam ni znao tada za 'Lisinski', ali sam svakako pomišljao popeti se na najveće pozornice. Uvijek sam maštao da budem na vrhu i uspio voljom, hrabrošću i velikom upornošću. Još kao dijete u osnovnoj školi sam zamišljao kako je to biti pjevač. Nogomet sam volio, ali ljubav prema pjesmi je prevladala. I jednog dana idući iz škole, iz Čitluka prema mojoj rodnoj Blatnici, vidio sam da se u gradu priprema festival. Došavši u kuću sav zadihan, pozdravio sam sve i rekao da mi ne treba ručak ni ništa drugo, već da idem u Čitluk pjevati. Majka mi je rekla da ne idem nikud, već duhan 'škopit', kakvo pjevanje. I normalno, poslije ručka sam otišao u sobu tužan. Došla je majka za mnom, pokušala me utješiti i onda je 'kapo' u kući, moj pokojni djed Stjepan, prenio naredbu na mog pokojnog oca Vinka i kazao mu da dijete treba odvesti na festival i kako se mora na mene paziti. Tako sam ja otišao u Čitluk na festival "Brotnjo" vođen željom da otpjevam što god mogu bolje i kako sam zamislio. I, kad je došao red na mene, popeo sam se na pozornicu, nikoga nisam vidio ispred sebe, samo sam vidio jednu dijagonalnu suprotnu točku u kutu dvorane u koju sam cijelo vrijeme gledao, 'otprašio' sam tu pjesmu i kad je bila na kraju rekapitulacija svega, osvojio sam prvu nagradu žirija i publike. Tada su me prijatelji iz Blatnice nosili na ramenima i ponijeli kroz Čitluk uz pjesmu. Pokojni otac sve to pratio. Bio je to trijumfalni povratak u Blatnicu.
Kako je izgledao taj nastup?
- Stil je bio poseban, imao sam cipele na špic, smeđe hlače, šareno izvezenu bijelo-zelenu majicu s križem preko. Obukao sam se onako kako sam zamislio. Bio sam jako koncentriran i otpjevao sam tu pjesmu onako jako - u hipu. Bio sam samouvjeren tako da je to teško dočarati danas. Sebi sam rekao da ja to mogu, ja to hoću i ja to najbolje radim. Trinaest godina sam imao tada. Bio je to moj prvi javni nastup.
Nakon tog nastupa vjerojatno su i ukućani drugačije gledali na vas?
- Pjevanje mi je kasnije dosta pomoglo u izbjegavanju težih poslova oko kuće, čuvanju krava po jakome suncu i tako dalje.
Što ste najviše pjevali tada?
- Najviše su se pjevušile stare pjesme poput 'Tri livade...'. Pjevao sam je iz sveg glasa. Bio sam kao alarm koje je budio sve ukućane. Nikad nisam odustajao. Maštao sam i pretpostavljao da ću jednog dana biti pjevač.
Kada se dogodio prvi važniji iskorak prema tome cilju?
- To je trajalo oko pet godina zaredom. Htio sam napraviti jedan iskorak pa sam se prijavio na festival 'Mladi pjevaju proljeću' i tako se ta moja početna karijera na neki način uspinjala stupanj po stupanj. Na svim tim nastupima stjecao sam ozbiljno iskustvo. Nije to bilo kao danas, svi bi preko noći do zvijezda. Negdje po završetku srednje Elektrotehničke škole, bila je 1972. godina, počelo je moje ozbiljno pjevanje. Otprilike sljedeće godine obilježit ću 44 godine na sceni.
Vi ste visoko obrazovan čovjek. Završili ste ekonomski fakultet, a prije toga srednju školu u Mostaru?
- Srednju Elektrotehničku školu pohađao sam u Mostaru. Prvo, teško se bilo od kuće odvojiti. Moji roditelji su sagradili kuću u naselju Balinovac, a u kojoj oni nikad nisu prespavali. Sagradili su je svojoj djeci kako bi im olakšali školovanje. S nama je tada živjela baka Stana. Naša kuća je bilo glavno okupljalište mojih prijatelja koji su rado dolazili. I danas se često prisjetimo tih lijepih trenutaka, druženja i kulinarskih specijaliteta bake Stane posebice njezinih 'renolki' i graha. Doista smo uživali. Bilo je to lijepo razdoblje. I danas znam proći pored mjesta gdje je bila moja škola u Mostaru. Sjećam se profesora koji su bili jako strogi i čudni, bila je to jako zahtjevna škola. Ipak, rado se toga sjećam. Najviše problema imao sam s neopravdanim satima. Kako sam bio član KUD-a "Abrašević" često sam nastupao na priredbama, a bilo je i dosta putovanja po svim većim gradovima bivše države. Tu sam stjecao veliko iskustvo. Nastupalo se po većim dvoranama. Profesori često nisu imali razumijevanja za ta moja putovanja i zbog toga sam znao imati problema.
Tko su vam bili pjevački uzori?
- U to vrijeme za mene je ikona bio pjevač Vice Vukov. Kada sam ga jednom prigodom ugledao u Čitluku uživo kako izlazi iz automobila s prebačenim sakoom preko ramena, gledao sam u njega kao u izvanzemaljca. Također sam volio slušati pjevače koji su bili generacija moga oca poput Mehe Puzića, Safeta Isovića... Gledajući njih već tada sam imao neku viziju i vidio sebe u ulozi pjevača. To su bila dječačka maštanja.
I onda se dogodio prijelomni trenutak u vašem životu. Trebalo je odabrati stranu?
- Nakon završetka srednje škole trebalo se odlučiti što dalje - na fakultet ili na neku drugu stranu. Roditelji su ultimativno zahtijevali da moram završiti fakultet. Tehničke znanosti su odmah otpale jer tako težak fakultet i pjevanje ne bi išlo pa sam se odlučio za ekonomiju, ne podcjenjujući sve one koji su završili taj fakultet. Po završetku studija 1981. godine otac mi je pronašao posao u Čitluku da budem predavač na ekonomskoj školi predmeta 'Teorija i politika cijena'. To je za mene bio šok jer mi je maltene u četvrtak kazao da se u ponedjeljak moram javiti na posao. Ja sam mu kazao 'Stari', tako sam ga zvao, 'To nema smisla'. Molim te prije toga pusti me da odem u Njemačku kupiti auto. Vratit ću se za i vikend i otići na posao. Što je bilo nemoguće. Međutim, majka je bila na mojoj strani. Rekao sam joj pravu istinu kako želim ići od kuće jer je moja djevojka, današnja supruga, isto tamo i ja želim ići tamo gdje ona. Smjestit ću se kod svoga rođaka Mladena Barbarića. Sve sam bio lijepo isplanirao.
Kako je reagirao vaš otac na tu odluku, s obzirom da je on bio glavni autoritet u kući?
- Stigli smo u Frankfurt i naravno da od moga povratka nije bilo ništa. Ostao sam u Njemačkoj, a otac je bio ljutit. Ali, već 25. lipnja dogodilo se ukazanje Gospe u Međugorju i ja sam se ponovno vratio doma. Otac je znao da sam ga prevario, i to svjesno, ali sve je brzo shvatio i razumio. Rekao je da zna sve, majka ga je uspjela nekako smekšati. Moja odluka bila je čvrsta, kazao sam da sam imao dobar posao, što nije bila istina jer sam radio grube građevinske radove i pretovarao kamione. Prekretnica u mom životu bila je sadašnja moja supruga. Ostao sam s njom sve ove godine, 35 godina smo skupa.
I tada počinje vaš život u dijaspori, odnosno Njemačkoj?
- Praktično, od tada živim u Njemačkoj. Sve moje je tamo. Moji bližnji, obitelj, dvije kćeri Ana i Katja. Ana se udala, Katja privodi kraju studij prava u Frankfurtu. Supruga radi u Croatia Airlinesu i često nam je na 'meniju' povratak u domovinu.
Zov zavičaja je još uvijek jak i ne prestaje sve ove godine, ali ipak ostajete u dijaspori, je li tako?
- Dijaspora je posebna priča. Njezin sam dio više od 30 godina i imam pravo govoriti o njoj. Najbolje znam kako se ljudi vesele kako tuguju, što ih tišti i što ih raduje. Razumijevajući ih dobro, na neki način sam kroz svoje pjesme uspio pogoditi žicu i kroz pjevanje iznijeti i svoju emociju, ali i njihovu. Ja sam rijedak primjer hrvatskog pjevača koji je karijeru najprije napravio vani, da bih tek 1998. godine došao u domovinu i počeo raditi nastupe najprije u Splitu pa onda sve ostalo.
A Mostar?
- Mostar je logičan slijed cijele moje karijere. Tu sam na neki način počeo, tu želim ne završiti, već okruniti jedan dio moje karijere. Napraviti rekapitulaciju svega do sada učinjenog. Mislim da je to posve prirodno. Mostar će biti kruna cijele priče.
Od svih vaših pjesama u posljednje vrijeme posebno mjesto zauzima "Domu mom", koja je već sad postala evergreen?
- To je bio veliki iskorak u mojoj karijeri. Radio sam taj album s kumom Markom Perkovićem Thompsonom i osjeti se taj njegov rukopis. Nas ne veže samo dvostruko kumstvo, nas veže neko posebno prijateljstvo, mi smo na neki način srodne duše, i to na koncu prelazi i u rodbinske odnose, što na kraju i jeste obveza svih kumova. I onda, u jednom trenutku kad smo bili na turneji po Australiji ispalio je: 'Kume, ja ti sljedeći album radim'! To me je na neki način iznenadilo. Ali, on je pomno pratio što ja radim na sceni, kako publika reagira na pojedine moje pjesme na moj način komuniciranja s njima. On je to dobro vidio i napravio mi je niz hitova od 'Gori borovina' pa sve ove hitove do sada. Sve to je njegov rukopis. Radili smo studiozno pjesmu po pjesmu i zato je i ispalo sve kako treba.
Znate li koliko ste uopće prodali primjeraka tog albuma?
- Nažalost, danas je diskografija na izuzetno niskim granama. Na internetu je svakome sve dostupno i hoće li se riještiti to ikada, ostaje da vidimo. Kad se to riješi, onda će biti sasvim bolja situacija. Ovako samo dragi Bog zna koliko je tko prodao albuma. Ni ovi legalni prodavači ne mogu dati pravo stanje. Iako, sudeći po njihovim reakcijama, oni su prezadovoljni. Album je postigao svoju tiražnu količinu.
Imali ste dosta hitova. Koji su po vama obilježili vašu karijeru?
- I prije ovih novijih uspješnica sam imao dosta hitova. To su npr. pjesme 'Ej, kavano kućo stara', 'Ja još uvijek kao momak živim', 'Tiho teče Neretva', 'Mala moja oko plavo', 'Bog samo zna' i druge. Te pjesme bile su ulaznica za ono što će se kasnije dogoditi i koje je prepoznala publika u Hrvatskoj i BiH. Tad sam napravio veliki koncert u Splitu na prepunom Starom placu pod nazivom 'Narodu narodno'. Možete misliti kako je to izgledalo tada u to vrijeme doći s takvim pjesmama u Split gdje su svi znali pjesme na pamet, a da uopće nisu znali kako ja izgledam. Nije bilo podrške medija, niti su se moje pjesme vrtjele. I sad zamislite u takvoj situaciji da vam ljudi znaju pjesme napamet. Pjesme su jednostavno stigle do naroda, zaobilaznim putem. Ali svaka dobra pjesma nađe put do publike.
Vaše pjesme neizbježan su dekor na svadbama i drugim pučkim veselicama. Godi li vam to?
- Kad čujem svoju pjesmu u svatovima, ili na sličnim priredbama, onda mi cijela karijera prođe kroz glavu. Vrati me na početak, u dane kada sam maštao da jednoga dana postanem pjevač i da ljudi pjevaju i vesele se uz moje pjesme. Ja čak i ne odslušam pjesmu rojeći takve misli. To je neopisiv doživljaj. U čovjeku se pomiješa niz različitih osjećaja, od tuge i srdžbe do neopisive sreće. Na koncu zaključim da i kad bih mogao ponovno birati svoj životni put, opet bih isti put izabrao.
Osim glazbe, poznati ste i kao veliki zaljubljenik u nogomet?
- Nogomet sam zavolio još od malih nogu, od kad znam za sebe, ali je glazba ipak prevagnula. Još kao klinac gledao sam utakmice u Donjoj Blatnici i u igrače sam gledao kao u ikone. Jedan susret mi se urezao u sjećanje kad sam u Njemačkoj susreo na jednoj priredbi pokojnog Gojka Juričića koji je bio jako dobar nogometaš, prišao mi je za stol onako snažan i korpulentan i pitao me sjećam li se ja njega, odgovorio sam mu 'Kako te se neću sjećati, Gojko, i sad traže loptu po Šiljušinoj ogradi kako si je šutnuo'. Naravno da su emocije proradile, suze su potekle. Ujak Franjo mi je bio zakleti Veležovac, ali me je drugi ujak zatrovao Dinamom i od tada sam Dinamovac. Kao klinac dobivao sam od Dinama i čestitke za rođendan. Danas je nepojmljivo da jedan klub šalje čestitku nekome djetetu u Blatnicu za rođendan. Eto o kakvom se klubu radilo i tako su me 'kupili' za cijeli život. Ali, eto kad bi god Dinamo dolazio u Mostar, nekako je redovito dobivao porcije od Veleža.
Bili ste i još uvijek ste izbornik estradnih zvijezda?
- Uvijek sam bio vratar. Dobivao sam priliku i nastupao za NK Boksit. To se prenijelo i u Croatiu Frankfurt gdje sam branio. Tada su u Hrvatskoj počela okupljanja vezana uz humanitarne akcije i ja sam im se pridružio. Na početku se ta momčad zvala Hrvatske humane zvijezde, a kasnije je imala i neke druge nazive. Smisao je do danas ostao isti. Jednom sam nosio i dres hrvatske reprezentacije protiv Italije. Moram se pohvaliti da su me izabrali za izbornika Hrvatske estradne nogometne reprezentacije jer sam, nažalost, aktivnom sportu morao reći 'ne' zbog 'godine proizvodnje'. Predložio sam da nam se pridruže osobe iz svi sfera javnoga života. Ima tu dobrih igrača poput Renea Bitorajca, Borisa Novkovića, našeg Slavena Knezovića Vedrana Mlikote, Gorana Karana koji je veliki motivator pa Tonija Cetinskog. Svi smo mi prijatelji i svima nam je zajedničko da volimo nogomet. Želim da nam se pridruže i legendarni vatreni počevši od Bobana i Štimca. Okupljamo se kroz udrugu Cro Unum. I sve što radimo je humanitarnog karaktera. Kao što su akcije 'Za jedno srce' u Varaždinu ili 'Za vatrogasce' u Splitu.
Razmišljate li o povratku zavičaju i "domu svom"?
- Često razmišljamo o tomu. Ali tolike su godine glazbene karijere iza mene i mislim da sam puno 'investirao' u sve ovo, dosta suza i znoja prolio, tereta iznio, da se sad toga svega odreknem. Ne da ja to neću, nego mi ne da poriv koji čuči u meni jer ja to još uvijek volim.
Možemo li reći da ste tek na pola puta?
- Hvala vam na lijepim riječima, ali mislim da je moja sinusoida polako u opadanju što je sasvim prirodno, ali dok god budem imao volje, želje i ljubavi i dok god narod bude dolazio na moje koncerte, dotle će Mate Bulić pjevati. Osnovni preduvjet je od Boga zdravlje, a sve drugo je na svome mjesto.
Koji su vam sljedeći projekti?
- Zasad ne razmišljam o ulasku u studio. Pričekajmo da ovaj koncert u Lisinskom, koji mi puno znači, prođe kako sam zamislio. Inače, ne mislim više izdavati albume u klasičnom smislu. Singlove da, koje bi kasnije zbrojio na CD-ovima. To je danas jedna prokušana formula koju nisam do sada primjenjivao.
Koja vam je najdraža pjesma?
- Morao bih ih podijeliti. Recimo ako moram kazati što sam, tko sam i odakle sam onda je to 'Moja Hercegovina' neupitno. Ako je pjesma za raju, tj. narod, onda je to 'Gori gora, gori borovina' i ako je to jedna autobiografska pjesma onda je to 'Domu mom'.
A album?
- To je album 'Domu mom'. A, ako ćemo gledati komercijalni uspjeh, onda je daleko ispred svih 'Gori gora gori borovina'. Ali, ipak, mi je najdraži 'Domu mom'. Bez premca, to je moj najkompletniji uradak. Tematski, on je sto posto pogođen album.
Najdraži koncert?
- Najdraži i onaj koji najviše pamtim bio je moj prvi nastup u Čitluku. Zatim ovi svi veliki koncerti koji su bili u Frankfurtu, Splitu, Zagrebu, Mostaru, Australiji i Kanadi. Uvjeren sam da će i u Lisinskom biti jedan veliki koncert koji će stajati uz bok svima ovima. E, ako se još i to ostvari, a hoće, onda ću doista biti sretan čovjek.
Karijeru su vam obilježili i nastupi na festivalima?
- Kao dijete sam sanjao da mi je stati rame uz rame s izvođačima na Ilidži. Pa je poslije Ilidže došla Vogošća, pa nakon toga..., ne znam više, ali nebitno. Kada sam počinjao, festivali su za mene bili kraj svijeta. Danas su festivali neka druga priča. Nemaju više smisla. Još uvijek se redovito odazivam i odazivat ću se uvijek na 'Neumski festival' i na 'Zlatne žice Slavonije'.
Je li Mate Bulić pjevač narodne glazbe, narodni pjevač, etno pjevač ili pjevač zabavne glazbe? Što je Mate Bulić?
- Ja sam od svega pomalo. Znači, ja sam pjevač iz naroda i kažem da izvodim glazbu koju narod voli. To je moja definicija.
Komu najviše zahvaljujete za sve što ste napravili u životu?
- Mojoj užoj i široj obitelji bez kojih sigurno ne bih uspio. Davali su mi vjetar u leđa.
Je li istina da vam je nadimak 'kralj dijaspore' dao naš novinar Petar Grubišić?
- Apsolutno. Petar Grubišić je bio sudionik nekoliko koncerata u dijaspori, posebice za vrijeme rata kad je bilo dosta naših izbjeglica i gdje su se redala sva eminentna imena s domaće estrade od Olivera Dragojevića i Miše Kovača do Kiće Slabinca i Tonija Cetinskog. On je vidio kako prolaze kod publike i usporedio ih s mojim nastupima i sam je izveo takav zaključak, što ja ne bih dalje komentirao.
Godi li vam to?
- Nisam baš pobornik titula car ili kralj, ali neka me narod nazove kako on želi i osjeća. Meni je samo drago da sam prepoznat, a zvao se kralj ili kako god, nije bitno.
Na vašem svakom albumu spominje se Hercegovina?
- Svako mjesto iz Hercegovine, osim moje Blatnice u kojoj sam se rodio, meni dođe isto. Bilo da je riječ o Mostaru, Čitluku, Ljubuškome i tako redom. Ja Hercegovinu doživljavam kao jedno gnijezdo gdje svatko svakog zna, i to je jedna regija gdje smo svi svoji. Ja ću se na svakome albumu sjetiti svoje Hercegovine.
Kako gledate na gospodarsku i političku situaciju ovdje?
- Nije dobro što je nestao srednji sloj, ali to nije slučaj samo ovdje, tako je i u drugim zemljama. Srednji sloj je najveći pokretač u svakome društvu. Sve se svodi na bogate i sirotinju. Nije mi drago kad vidim da ljudi teško žive. Ali kriza će proći. Želim da više nikad ne bude ratova i mržnje među ljudima i narodima i jala.*