Ana Đurić Konstrakta nipošto nije novo ime na sceni, dugo godina prisutna je s grupom Zemlja gruva. No sjajnim "Triptihom" te pjesmom "In corpore sano" i nastupom na Eurosongu toliko je uzburkala regionalnu i europsku javnost da je jedina s alternativne scene kojoj je pošlo za rukom osvojiti i masovne medije i široku publiku. Sve to ostavlja joj mogućnost da pokuša i s probojem na međunarodnu scenu jer su milijunski pregledi na njezinu YouTube kanalu i društvenim mrežama pokazali da zainteresiranih itekako ima te da je postala nova zvijezda koju prepoznaje i staro i mlado. Kakvi su joj planovi, koliko joj je čitava nova situacija draga i je li joj promijenila svakodnevicu, govori u intervjuu pred nastup u zagrebačkoj Tvornici kulture 25. lipnja.
Kako ste doživjeli nastup na Sea Star festivalu u Umagu i reakcije publike? To je zapravo bio vaš prvi "normalan" koncert nakon Eurosonga. Što možemo očekivati u Tvornici 25. 6., koliko je uspjeh na Eurosongu promijenio koncept nastupa, jeste li nešto mijenjali? Može li Zemlja gruva profitirati od cijele ove priče oko "In corpore sano"? Je li za javnost teško biti Ana Đurić, Konstrakta i članica Zemlje gruva?
Vjerujem da smo se svi pomalo zaželjeli live koncerata i okupljanja te vrste. Ja sam se zaželjela raditi više onog što zaista radim – nastupi, muzika, a malo manje izjava i intervjua. U Umagu smo prvi put nastupali kao Konstrakta i Zemlja gruva. Tako nastupamo i u Zagrebu i tako ćemo zapravo i nastupati u sljedećem periodu. Pravac u kome bih željela da idemo jest više elektronike u muzičkom dijelu te pomak prema nastupu koji je jasnije audio i vizualno koncipiran. Ali za to je potrebno vrijeme, pa polako, vidjet ćemo. Zemlja gruva je postala vidljivija nakon Eurosonga, što mi je posebno drago.
Imate li planova za neku veću turneju, svirate i na Exitu, ima li još više ponuda za nastupe? Je li ti menadžment ostao isti i je li se što promijenilo kad je riječ o organizaciji i planiranju koncerata nakon uspjeha na Eurosongu?
Za sada su u pitanju uglavnom festivalski nastupi, i to kod nas, u regiji, kako bi se reklo, od Vardara do Triglava. Zemlja gruva nikad nije nastupala izvan tih krajeva, pa ni za dijasporu. Moguće je da će se sada, s Konstraktom, otvoriti i takve ponude.
Ulaskom na Eurosong automatski smo promijenili kategoriju. Stvari su postale kompleksnije pa ne možemo raditi sve sami, kao što je bio slučaj sa Zemljom gruva. Dakle, sad imamo menadžera!
Pretpostavljam da vas svi zovu i prepoznaju, od djece do menadžera, političara i marketinških stručnjaka koji bi željeli da sudjelujete u njihovim promotivnim kampanjama? Može li umjetnica danas ostati duhovno "zdrava" i ne dati svoj brend nekome u komercijalne svrhe. Stižu li ponude za reklamiranje proizvoda i kako se i treba li se uopće oduprijeti tome ili je ipak bolje zaraditi za sve one prošle godine mukotrpnog rada? Kakva su vaša razmišljanja?
Zovu me zaista s raznih strana i nude najrazličitije stvari. Za sada nisam naišla ni na što što za mene ima ikakvog smisla. Ako nešto i prihvatim, gledam da od toga ima i neke šire koristi iako znamo da se time ne spašava svijet.
Ne gnušam se novca, naravno, ali imam problem s tim da stanem ispred nečega što ne podržavam, neugodno mi je. Radila sam to, nije da nisam, kad sam bila mlađa. Nekakve kartice za banke i slične stvari, objavljivala na društvenim mrežama kako sam oduševljena nekom kremom… ali sada ne mogu. Ne podržavam ni suludo ulupavanje ogromnih količina novca u oglašavanje, besmisleno mi je sve to. Ali ajde, ostavljam prostor da ću možda promijeniti pristup i pogled na stvari jednog dana.
Ne brinem se oko toga tko kako shvaća stvar. Sve je OK. Ne zaboravimo da je ovdje u pitanju zabava – netko se zabavlja tumačeći tekst, netko samo voli plesati uz beat. I jedno i drugo je zabava. Sve može.
Sudjelovao sam nedavno u emisiji "Crvena linija" beogradske N1 televizije s još dvije novinarke iz Beograda i Sarajeva. Podnaslov emisije bio je "Pobjeda lavora i ručnika nad zlatnim kavezima i vatrom", što je bila aluzija na nastup Ace Lukasa na Beoviziji, izboru srpske pjesme za Eurosong. Liberalna javnost u Srbiji uglavnom se slaže da je pobijedila kreacija naspram populizma. Međutim, Aca Lukas izuzetno je popularan i u Hrvatskoj, ovdje također obožavaju turbofolk. Smatrate li vi, kao i javnost, da ste "pobjednica", barem jednokratno, u odnosu na te neke banalne forme koje dominiraju regionalnim medijskim prostorom? Ili ne želite sami sebi davati takav značaj iako ga svi projiciraju na vas i očekuju da kažete: "Da, tako je"?
Gledala sam dio emisije. Natjecanje kao pristup je za mene strano premda je zaista potreban malo veći napor da biste privukli pažnju ako radite nešto što je izvan main streama… ali ne bih to nazvala natjecanjem, čak ni pobjedom. To vidim prije svega kao naš potencijal da prepoznamo nešto što je izvan glavnog toka, ako se tako nešto ponudi. To je bitno, a Konstrakta je manje bitna.
Jesu li građani u Hrvatskoj Konstraktu doživjeli kao svoju i zbog borosana? Otkud taj modni detalj?
Ideja je potekla od nas i naišli smo na dobru komunikaciju s Borovom. Borosane imaju svoje značenje u našim krajevima, na neki način podsjećaju na društvo koje se brine o radnicima, bar, eto, kreirajući obuću koja će koliko-toliko pomoći radnicama koje dan provode na nogama. Kad smo već kod toga, zapravo želim vjerovati da je moguće društvo koje kreira udobnu obuću da bi zaista pomoglo radnicama, a ne da bi im radnica bolje i duže radila, da bi je bolje eksploatirali. Mi smo nabavili i startasice za zbor (kao podsjetnik na fizički odgoj) u kontekstu našeg kostima za zbor koji je trebao biti mješavina sportskog i sakralnog.
Dobili ste 12 bodova i od hrvatskog žirija, što zapravo nije čudno s obzirom na podršku koju ste imali u hrvatskim medijima nakon što ste pobijedili u Beogradu. Jeste li pratili sve te komentare i reakcije na vašu pjesmu?
Nije bilo vremena za detaljno praćenje, ali redovno sam dobivala linkove na recenzije "Triptiha" i na podršku za "In corpore sano", koja je na razne načine dolazila iz Hrvatske. Bilo je odličnih tekstova, zahvalna sam na tome.
Nakon vaše pobjede na Beoviziji pisao sam veliki članak u Večernjem listu i zaključio da su srpski žiriji koji su odabrali "In corpore sano" bili pametniji od naših. Jeste li uopće očekivali da ćete pobijediti, ili čak biti izabrana u konkurenciju za Eurosong?
Nisam očekivala pobjedu niti smo išli na natjecanje da bismo pobijedili, već da bi naš rad postao malo vidljiviji, sve vrijeme imajući sumnju jesam li promašila temu, ima li uopće smisla odlaziti na mjesto gdje dominira pop-muzika i sve ono što pop sa sobom nosi. Međutim, sam ishod natjecanja predočio mi je, a i mnogima od nas, da razmišljamo stereotipno – nemamo povjerenja da šira publika može prihvatiti nešto izvan mainstreama.
Završili ste na petom mjestu u Torinu, premda ste jedno vrijeme bili u vodstvu, ali sam također prije Eurosonga napisao da ste pobijedili unaprijed. Ovoliko pregleda na YouTubeu i društvenim mrežama gotovo da znači aklamaciju masovne publike, čak i izvan granica regije i onih koji razumiju o čemu pjevate. Već dugo nije bilo ovoliko svježine i dobrog "propuha" na Eurosongu, jeste li zadovoljni time?
Hvala! Na tragu prethodnog odgovora, da, zadovoljna sam upravo širinom prepoznavanja pjesme. Na lokalnoj razini pjesma se već našla na svadbenom repertoaru i pjeva se u autobusima kad djeca idu na izlete, što je dobar pokazatelj popularnosti. S druge strane, može se čuti i na otvaranju izložbi, u predstavama…
Za sada nemamo takve planove, no pomalo fantaziram o tome da izađemo van. Ne znam baš kako se to izvodi, ali zaista bih voljela vidjeti kako bi se ovo što radimo moglo raditi izvan našeg govornog područja. Sporadično dobivam poruke od ljudi, uglavnom iz Europe, koji su pažljivo pogledali "Triptih". To nije nešto što bi mi ikad palo na pamet da me tko pitao prije nekoliko godina.
Gledajući "In corpore sano" zapravo se moglo pomisliti da i ne gledamo Eurosong. Donijeli ste autorski pristup i posebnost kojih nasušno nedostaje u suvremenoj pop-glazbi. Je li ipak moguće da dobra i zanimljiva pjesma "prođe", makar bila i zahtjevnija?
Na temelju ovog našeg slučaja rekla bih da jest moguće. Bez obzira na plasman, za koji mislim da je odličan, ono što mi je najznačajnije u sjećanju jest podrška koju smo na Eurosongu dobili usput, na hodnicima, od kreativnih direktora i šefova drugih delegacija, od kolega, dizajnera, od režije na Eurosongu itd.
Vaša pjesma poput medicinske dijagnoze nabraja stanja kose Meghan Markle, slezene i jetre, dakle nečega što po svim parametrima ne bi trebalo biti uspješno u pop-pjesmi. Tko bi inače uglazbio stihove poput: "velika je sreća što postoji autonomni nervni sistem"? Kako je pjesma nastala, jeste li je puno mijenjali i je li završna verzija slična onome kako ste je zamislili na početku?
Kad počnem pisati nemam baš ideju kamo će me pjesma odvesti, imam samo temu u okviru koje se krećem. Taj tekst u pjesmi "In corpore sano", i u čitavom "Triptihu", poprilično je sličan govornom jeziku, nema pretjerane poetičnosti na prvu loptu i moguće je da je to ono što je čini prijemčivom i pamtljivom.
Nije da pratim pomno komentare. Moj je dojam da je velika većina komentara bila podržavajuća, a ne osporavajuća. Dosta se pričalo o pjesmi, ušla je u mimove, postala viralna, probudila duhovitost kod ljudi.
Ono što mi je naporno jest kada stvar isklizne u banalnu politizaciju, onda se tu očitava dosta nekog bijesa kojem ne možeš uhvatiti korijen i koji zna biti zastrašujući.
Radi se o pjesmi koja poput nekada Bebi Dol ili Lakih pingvina i Laboratorije zvuka, kroz formu popa smislenim tekstom navodi neuralgije današnjice, koje su opće mjesto već i pri pogledu na vijesti po portalima. Tvojim nastupom kao "medicinska sestra" masovnih medija ironizira se kultura zdravlja, poželjnog izgleda i slično. Je li ti ikada bila na pameti Marina Abramović kad ste radili na scenografiji i kakav je tvoj odnos prema njoj?
Kad radimo muziku, trudimo se da to bude pitka, pa čak i plesna muzika, koja nosi tekst. U pjesmi In corpore sano postoji u jednom stihu svjesna i jasna referenca na rad Marine Abramović – Umjetnost mora biti lijepa, umjetnica mora biti lijepa". Marina je svakako jedna od najznačajnijih umjetnica koje dolaze iz Srbije, a bilo bi zabavno da i kroz In corpore sano, Marinin rad vide i neki koji ne znaju za Marinu.
Za Eurosong si rekla da bi pjesmu u Torinu voljela otpjevati na srpskom. Sad se vidi da nije nužno pjevati na engleskom, čak i kad imaš pjesmu u kojoj je tekst izuzetno važan. Nakon što je regija "progruvala" na domaći tekst uz engleske titlove na YouTubeu, za pretpostaviti je da je i međunarodna publika "između redova" osjetila o čemu se radi i da koji put i međunarodni žiriji mogu shvatiti poruku?
Koliko znam, u svojoj osnovi, Eurosong je nastao kao natjecanje pjesama na nacionalnom jeziku. To pravilo je naknadno napušteno, pa se posljednjih godina događa da se većina pjesama izvodi na engleskom. Za mene je ljepota tog natjecanja baš u prilici da se čuju neki drugi jezici i izrazi.Razumjeti pjesmu na drugom jeziku, pretpostavlja radoznalost i napor koji se mora učiniti u tom smislu, a to nam je izgleda sve teže. Ali nije nemoguće!
Tvoj bend Zemlja gruva prvi put sam gledao u Beogradu prije nastupa Amy Winehouse, njenog zadnjeg prije smrti. Tada je članica vaše grupe dala izjavu da je vidjela kako su Amy Winehouse natjerali da se popne na pozornicu, što se i nama u publici činilo, jer se radilo o mučnom nastupu na kojem se više skrivala na bini nego pjevala. Vidio se pritisak na njoj i već te večeri sam tvrdio da je menadžer ne pušta s bine dok ne prođe 70 minuta iz ugovora, da ne moraju vratiti novce organizatorima. Jesi li i ti svjedočila nečemu u vezi toga i kakva su tvoja sjećanja na taj koncert?
Bili smo odvojeni, ali svi smo vidjeli taj neki otpor koji je postojao kod Amy. Bilo je kasnije teško i gledati je na bini, upravo iz tog razloga jer se činilo da ona to ne želi raditi.
Kod mene bi se za ovo reklo: "praviti od pizde kapelicu".