Svako zadovoljstvo ima svoju cijenu”, kazao je američki redatelj David Lynch, potvrdivši u ovog tjedna da boluje od plućnog emfizema zbog “višegodišnjeg uživanja u cigaretama”, ali istodobno je umirio svoje obožavatelje poručivši im da se “nikada neće umiroviti”. Nakon ode duhanu, njegovu mirisu i užitku paljenja nove cigarete, 78-godišnji je redatelj u objavi na X-u napisao da “svako zadovoljstvo ima svoju cijenu”, a ona koju on mora platiti je plućna bolest koja rezultira razaranjem plućnih alveola i otežanim disanjem. David Lynch rođen je u Missouli, u državi Montana 20. siječnja 1946. godine. Njegov otac, Donald Walton Lynch bio je znanstveni istraživač, a radio je za američki odjel za poljoprivredu, dok je njegova majka, Edwina Lynch (djevojački Sundholm), zvana Sunny, bila učiteljica engleskog jezika čiji su preci u SAD došli iz Finske u 19. stoljeću. Lynch je odgajan kao prezbiterijanac. Zbog Donaldova posla obitelj Lynch konstantno se selila na razna područja SAD-a. Komentirajući svoj rani život, Lynch je izjavio: “Svijet je za mene kao djetetu bio fantastičan. Naravno, tu su bili uobičajeni strahovi, kao odlazak u školu... Za mene je tada škola bila zločin protiv mladih ljudi. Uništavala je same temelje slobode. Učitelji nisu bili dovoljno pozitivnog stava.” Uz školu, otac ga je natjerao da bude u mladim izviđačima, ali Lynch je poslije rekao: “Postao sam dijelom izviđača samo da bih kasnije mogao odustati i ostaviti sve to iza sebe.” Upravo zahvaljujući sudjelovanju u izviđačkoj grupi, Lynch je bio jedan od sudionika inauguracije predsjednika Johna F. Kennedyja ispred Bijele kuće koja se događala upravo na njegov rođendan 1961. godine. Lynch se za crtanje i slikanje zainteresirao dok je živio u Virginiji zahvaljujući ocu svog prijatelja koji je bio profesionalni slikar i razmišljao o tome da mu karijera krene u tom smjeru.
Odlučio je studirati slikarstvo te je upisao School of the Museum of Fine Arts u Bostonu 1964. godine, gdje mu je cimer bio glazbenik Peter Wolf. Ipak, napustio je studij nakon godinu dana, izjavivši: “Uopće nisam bio inspiriran tim mjestom”, te je isplanirao proputovanje Europom sljedeće tri godine s prijateljem Jackom Fiskom, koji je također bio razočaran svojim studijem na Cooper Unionu. Obojica su gajila iste nade da će vježbati s ekspresionističkim slikarom Oskarom Kokoschkom u njegovoj školi, ali nakon što su došli u Salzburg i otkrili da on nije slobodan, vratili su se u SAD nakon samo 15 dana putovanja, na kojem su planirali biti tri godine. Vrativši se u SAD Lynch je otišao u Virginiju, ali kako su se njegovi roditelji preselili u Walnut Creek u Kaliforniji, neko je vrijeme bio prisiljen živjeti sa svojim prijateljem Tonyjem Keelerom prije nego što je odlučio otići u Philadelphiju. Ondje, nakon savjeta Jacka Fiska, koji ju je već pohađao, upisuje Pennsylvania Academy of Fine Arts, koju je puno više preferirao od prijašnjega bostonskoga umjetničkog koledža tvrdeći: “U Philadelphiji je bilo mnogo velikih i ozbiljnih slikara, svi su inspirirali jedni druge i to je bilo doista prekrasno razdoblje.” Upravo ondje počeo je vezu s kolegicom Peggy Reavey, s kojom se vjenčao 1967., a sljedeće godine Peggy je rodila njihovu kćer Jennifer. Opisujući poslije to doba, Peggy je izjavila da “Lynch definitivno nije bio dobar otac, ali je svejedno volio kćer. Bila sam trudna kad smo se vjenčali. Oboma nam se nije sviđala ta ideja.” Upravo je na akademiji u Philadelphiji Lynch stvorio svoj prvi kratki film, naslovljen “Six Men Getting Sick”, 1966. godine. Ideju za film dobio je zbog svojih slika koje je želio vidjeti kako se miču, ali je poslije razmišljao o ideji kreacije animacije s umjetnikom Bruceom Samuelsonom. Nakon što od tog projekta nije bilo ništa, Lynch je odlučio raditi na filmu sam te je kupio najjeftiniju 16-milimetarsku kameru koju si je mogao priuštiti. Kao radni prostor zauzeo je jednu od napuštenih soba akademije i potrošio ukupno 200 dolara (koje je tada smatrao pravim bogatstvom) kako bi producirao film “Six Men Getting Sick”. Opisujući ga kao “57 sekundi razvoja i vatre i tri sekunde povraćotine”, Lynch je film neprestano vrtio tijekom izložbe akademije koja se održavala svake godine, na kojoj je podijelio prvu nagradu sa slikom autora Noela Mahaffeya.
Lynch je zatim odlučio eksperimentirati između animacije i igranog filma te je producirao četverominutni kratki film “The Alphabet” 1968. godine. U filmu je Lynchova supruga Peggy glumila lik Djevojke koja izgovara abecedu uz seriju slika konja prije nego što umre iskrvarivši na krevetu. Kao zvučni efekt Lynch je koristio pokvareni kasetofon kojim je snimio plač svoje bebe Jennifer i tako stvorio deformiran zvuk za koji je smatrao da je izuzetno efektan. Opisavši poslije gdje je našao inspiraciju za taj uradak, Lynch je izjavio: “Peggyna nećakinja jedne je noći imala noćnu moru i u snu počela izgovarati abecedu na zastrašujući način. I tako je nastao film ‘The Alphabet’. Sve ostalo bilo je podsvjesno.”
Lynch se 1971. sa suprugom i kćeri preselio u Los Angeles, gdje je počeo studij filma na Konzervatoriju Američkog filmskog instituta, mjesto za koje će poslije reći da je bilo “totalno kaotično i neorganizirano, što je bilo odlično... Vrlo brzo si naučio da ako želiš nešto napraviti, moraš to napraviti sam. Puštali su ljude da rade po svome.”
Tada je počeo raditi na novom filmu koji je nazvao “Eraserhead”. Nedugo nakon što je produkcija filma počela, Lynch i njegova supruga su se rastali, pa je redatelj praktično počeo živjeti na setu. U brak je ponovno stupio 1977. godine, ovaj put s Mary Fisk.
Snimljen u crno-bijeloj tehnici, “Eraserhead” je priča o povučenom mladiću imena Henry (Jack Nance) koji živi u nimalo maštovitoj industrijskoj pustoši, a čija djevojka rađa deformiranu bebu, koju mu ostavlja na brigu. Beba neprestano plače, što dovodi do njezine slučajne smrti, nakon čega se cijeli svijet počinje raspadati. Lynch je oduvijek odbijao potvrditi ili negirati bilo kakvu interpretaciju filma ili “priznati vlastito razmišljanje u vezi s mnogim apstrakcijama u filmu”. Ipak, priznao je da je velik utjecaj na film imao njegov život u Philadelphiji te je o filmu izjavio da je to u biti njegova “Philadelphijska priča”.
Film “Eraserhead” napokon je završen 1976. godine, nakon pet godina produkcije. Lynch je naknadno želio film prijaviti na Filmski festival u Cannesu, ali unatoč činjenici što se film nekim kritičarima sviđao, drugi su ga smatrali odvratnim pa nije izabran za projekciju. Usprkos prvotnim lošim kritikama, “Eraserhead” je poslije dobio kultni status, a glasoviti redatelj Stanley Kubrick izjavio je da mu je jedan od najdražih filmova svih vremena.
Ipak, prvi veliki uspjeh Lynch je imao s filmom “Čovjek-slon”. Temeljen je na istinitoj priči o Josephu Merricku, deformiranom čovjeku koji živi u viktorijanskom Londonu, a za kojeg se počinje brinuti kirurg Frederick Treves. Lynch je želio snimiti film, ali prije toga morao je napraviti nekoliko izmjena u priči, koje je smatrao zanimljivijim zapletom, kako bi se odmaknuo od istinitih događaja. Za to mu je trebalo službeno odobrenje Mela Brooksa čija je kompanija BrookFilms bila odgovorna za produkciju. Brooks je naknadno pogledao film “Eraserhead” i nakon izlaska s projekcije zagrlio Lyncha i izjavio: “Ti si luđak, volim te! Primljen si!”
U filmu “Čovjek-slon” glavne uloge tumače John Hurt kao John Merrick i Anthony Hopkins kao Frederick Treves. Snimanje filma odvijalo se u Londonu i premda mu je Lynch dao vlastiti nadrealni ton (uključujući i crno-bijelu tehniku) svejedno ga se smatra “njegovim najkonvencionalnijim filmom”. “Čovjek-slon” bio je veliki kritički i komercijalni uspjeh te je dobio čak osam nominacija za prestižnu filmsku nagradu Oscar, uključujući i one u kategorijama najboljeg redatelja i adaptiranog scenarija (osobno za Lyncha). Nakon uspjeha filma “Čovjek-slon” redatelj George Lucas, koji je i sam bio obožavatelj “Eraserheada”, ponudio je Lynchu mogućnost da režira posljednji dio iz originalne trilogije “Ratova zvijezda” – “Povratak Jedija”. Međutim, Lynch je odbio argumentiravši svoju odluku mišlju da bi Lucas sam trebao režirati film kako bi on reflektirao njegovu viziju, a ne Lynchovu. Nedugo potom otvorila se druga mogućnost za režiju velikog skupog znanstvenofantastičnog epa nakon što mu je Dino de Laurentiis iz De Laurentiis Entertainment Group ponudio filmsku adaptaciju SF romana autora Franka Herberta “Dina”. Lynch je pristao, a zbog toga se obvezao na produkciju još dva filma za kompaniju. Uslijedio je rad na scenariju temeljenom na romanu. U početku je Lynch radio s Chrisom de Voreom i Ericom Bergrenom, ali nakon što se De Laurentiisu prvotne verzije nisu svidjele, Lynch je odlučio sam završiti scenarij. Također je pomogao graditi neke filmske setove kako bi na taj način kreirao “određeni izgled” za film, a pogotovo mu se svidio rad na planetu nafte Giedi Primeu, za koji je “upotrijebio čelik, vijke i porculan kako bi ga konstruirao”. Nakon filma “Dina – pješčani planet” Lynch je bio u ugovornoj obvezi za snimanje još dva projekta za De Laurentiisa: prvi je bio planirani nastavak, ali zbog neuspjeha filma nikad nije otišao dalje od kostura scenarija. Drugi projekt bio je puno osobnije djelo, temeljeno na scenariju na kojem je Lynch već neko vrijeme radio. Razvijajući ideje koje je imao još od 1973. godine, rezultat je bio “Plavi baršun”, radnja kojega je smještena u izmišljenom gradiću Lumberton te se vrti oko studenta Jeffreya Beaumonta (Kyle MacLachlan) koji u polju pronađe odsječeno ljudsko uho.
Naknadna istraga uz pomoć prijateljice Sandy (Laura Dern) odvede ga u kriminalno podzemlje koje predvodi psihopat Frank Booth (Dennis Hopper), koji je oteo muža i dijete pjevačice Dorothy Vallens (Isabella Rossellini), koju konstantno siluje. Sam Lynch opisao je priču kao “san čudnih požuda zamotanih u misterioznu priču”.
Lynch je u film odlučio staviti pop pjesme iz 50-ih godina prošlog stoljeća, uključujući “In Dreams” autora Roya Orbisona i “Blue Velvet” Bobbyja Vintona, od kojih je potonja bila snažna inspiracija za film te je Lynch o njoj rekao: “Bila je to pjesma koja je bacila svjetlo na film... Postojalo je nešto tajanstveno u njoj. Nagnala me na razmišljanje. I prva stvar o kojoj sam razmišljao bili su travnjaci – travnjaci u susjedstvu.” Ostalu glazbu koja se pojavljuje u filmu komponirao je Angelo Badalamenti, koji će poslije producirati glazbu za veliku većinu Lynchovih filmova. Iako je Lynch već bio uspješan zbog rada na filmu “Čovjek-slon”, kontroverze “Plavog baršuna” bile su ono što je Lyncha izbacilo u orbitu kod publike i kritike; film je postigao veliki kritičarski uspjeh i skromni komercijalni. Lynch je za rad na filmu zaradio drugu nominaciju za filmsku nagradu Oscar u kategoriji najboljeg redatelja. Potkraj 80-ih počeo je raditi televizijske projekte, a na televiziji je upoznao Marka Frosta, iza kojeg je tada bila popularna serija “Hill Street Blues”. Dogovorili su se da će početi raditi na zajedničkom projektu. Najprije su razmatrali biografiju Marilyn Monroe, a onda im je na pamet pala ideja o lešu koji je voda izbacila na obali jezera. Krenuli su raditi na novom projektu, koji se u početku zvao “Sjeverozapadni prolaz”, ali su ga ipak nazvali “Twin Peaks”. Dramska serija smještena u mali grad u Washingtonu u kojem je popularna srednjoškolska studentica Laura Palmer ubijena, prikazuje specijalnog agenta FBI-a Dalea Coopera (MacLachlan) kao istražitelja koji pokušava identificirati ubojicu i otkriva ne samo nadnaravne aspekte ubojstva već i mnoge tajne građana. Lynch je rekao: “Projekt je bio pomiješati policijsku istragu s običnim životima likova. Predložili su seriju ABC-u, koji je pristao financirati pilot i na kraju naručio sezonu od sedam epizoda.”
Tijekom prve sezone Lynch je režirao dvije od sedam epizoda, posvetivši više vremena filmu “Divlji u srcu”, ali je pažljivo birao redatelje ostalih epizoda. Također se pojavio u nekoliko epizoda kao FBI agent Gordon Cole. Serija je bila uspješna, s visokom gledanošću u Sjedinjenim Državama i mnogim drugim zemljama, te je ubrzo postala kultna. Uskoro je u produkciju krenula druga sezona od 22 epizode, ali čelnici ABC-ja bili su uvjereni da interes javnosti za seriju opada. Mreža je inzistirala da Lynch i Frost prerano otkriju identitet ubojice Laure Palmer, što je Lynch nevoljko pristao učiniti. Poslije je to nazvao jednim od svojih najvećih profesionalnih žaljenja. Lynchu se nije sviđao smjer koji su scenaristi i redatelji zauzeli u kasnijim epizodama, pa je režirao posljednju epizodu. Završio ju je s cliffhangerom (kao i prvu sezonu), rekavši poslije: “To nije kraj. To je kraj s kojim su ljudi zapeli.”
Nakon uspjeha filma “Divlji u srcu” Lynch se vratio u svijet otkazanog “Twin Peaksa”, ovaj put bez Frosta, kako bi stvorio film koji je prije svega bio prequel, ali dijelom i nastavak. O tome je rekao: “Svidjela mi se ideja da se priča kreće naprijed-natrag kroz vrijeme.” Film “Twin Peaks: Fire Walk with Me” (1992.) ponajprije se vrtio oko posljednjih nekoliko dana u životu Laure Palmer i bio je mnogo mračnijeg tona od TV serije. Lynch je rekao da film govori o “osamljenosti, sramu, krivnji, zbunjenosti i uništenju žrtve incesta”. Nakon nekoliko neuspješnih TV pothvata vratio se filmu. Godine 1997. snimio je nelinearni film “Lost Highway”, koji je napisao Barry Gifford, a glumili su Bill Pullman i Patricia Arquette. Film je doživio komercijalni neuspjeh, a reakcije kritičara bile su različite.
Lynch je 2000. ABC-u predložio novu TV dramu “Mullholand Drive”. Snimio je i dvosatni pilot, no serija nije odobrena, a pilot je krenuo u distribuciju kao film. U filmu, nelinearnoj narativnoj nadrealističkoj priči o tamnoj strani Hollywooda, glume Naomi Watts, Laura Harring i Justin Theroux. Bio je relativno dobar na kinoblagajnama diljem svijeta i postigao je uspjeh kod kritičara, donijevši Lynchu nagradu za najboljeg redatelja na Filmskom festivalu u Cannesu 2001. godine. Uza sve veću popularnost interneta, Lynch ga je odlučio koristiti kao distribucijski kanal, puštajući nekoliko novih serija koje je kreirao ekskluzivno na svojoj web stranici davidlynch.com. Godine 2006. izašao je “Inland Empire”, koji je trajao čak tri sata i postao njegov najdulji film. Poput filmova “Mulholland Drive” i “Lost Highway”, ne slijedi tradicionalnu narativnu strukturu. U njemu glume njegovi stalni glumci Laura Dern, Harry Dean Stanton i Justin Theroux, uz epizodne uloge Naomi Watts i Laure Harring kao glasove Suzie i Jane Rabbit, te Jeremyja Ironsa. Lynch je “Inland Empire” nazvao “misterijem o ženi u nevolji”.
Zanimljivo, bio je to dosad zadnji Lynchov igrani film. Uslijedio je rad na promotivnim videima, a 2011. režirao je koncert grupe Duran Duran u Los Angelesu. Obožavatelje je oduševio povratkom serije “Twink Peaks” nakon 25 godina. Treća sezona serije zadržala je duh originala i mnogima bila jedna od najboljih serija prošlog desetljeća. Lynch ima i nerealizirane projekte, a to su scenarij za igrani film “Antelope Don’t Run No More”, navodno dovršen 2010., a govori se i o 13-dijelnoj Netflixovoj seriji pod nazivom “Wisteria/Unrecorded Night”, koja je navodno u razvoju od 2020. godine.