Umjetnica je prisutna, ali je gotovina nestala – uz političke teme i Weinsteinovu aferu, ono o čemu se najviše priča u kuloarima New Yorka svakako je skandal u čijem je središtu Marina Abramović, 71-godišnja konceptualna umjetnica podrijetlom iz Beograda.
Zvijezda svjetskoga glasa i omiljena umjetnica pripadnika showbizza, koja u kolekciji ima Zlatnog lava s Venecijanskog bijenala iz 1997. i čiji je performans “Umjetnik je prisutan” iz 2010. u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (MoMA) vidjelo 850.000 ljudi (tijekom tri mjeseca dnevno je osam sati sjedila i nepomično zurila u sugovornike među kojima su bili glumac James Franco, te glazbenici Lou Reed, Björk i Lady Gaga), prozvana je zbog “nestalih” dva milijuna i 200.000 dolara koje je prikupila od donacija za svoj Institut. Akcija “Marina Abramović Institute for the Preservation of Performance Art” počela je 2013. kampanjom preko Kickstartera, u čemu su joj velikodušno pomogle glazbene zvijezde Jay-Z i Lady Gaga, a samo je tim putem prikupljeno više od 600.000 dolara. Poslije se našlo još dosta njih koji su odriješili kesu za njezinu umjetničku viziju, tako da je svota premašila dva milijuna dolara. I u početku je sve išlo kao podmazano: umjetnica je još 2007. za 950.000 dolara kupila zgradu iz 1933. u gradiću Hudson sa 6700 duša u državi New York, potom ju je darovala svojoj neprofitnoj organizaciji, a projekt je trebao potpisati glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhaas. Iako se nadala da će ta transformacija zgrade, koja je nekoć služila kao teatar, a u posljednje vrijeme “skrivala” zatvorene teniske terene, potpuno “promijeniti sliku gradića i lokalnu ekonomiju kao što je Sundance Film Festival napravio Park Cityju u Utahu ili muzej Guggenheim u španjolskom Bilbau”, od svoje je vizije morala odustati kada su njezini ukupni troškovi dosegli 31 milijun dolara. – Koolhaasovi nacrti su stvarno predivni, ali kada sam čula cifru o tridesetak milijuna dolara, ostala sam bez daha. Kao umjetnica poznata po performansima, nikada neću uspjeti skupiti toliko novca, osim ako nekim čudom šeik iz Emirata ili bogati Rus ne napiše ček na taj iznos, samo zato što mi vjeruje. Ali u stvarnom životu to se neće dogoditi – priznala je umjetnica, otkrivajući da će zdanje – čiji su stanovnici sada samo golubovi – najvjerojatnije prodati. No, postavlja se pitanje što će se dogoditi s donacijama, a tako nešto najviše zabrinjava njezine obožavatelje. Oni su za dolar mogli dobiti zagrljaj od Abramović, za 100 dolara potpisani DVD s uputama kako piti vodu, za 5000 dolara izlazak u kino s umjetnicom, a za 10.000 dolara večer “spiritualnog kuhanja” u kojem bi zajedno pripremali razne juhe. Na novinarski upit hoće li i kako vratiti gotovinu donatorima, glasnogovornica Marine Abramović priopćila je “da su sva prikupljena sredstva iskorištena za uplatu Koolhaasovoj tvrtki”. – Novac nije prikupljen za renovaciju zgrade, nego za skice i studije, a iskorišten je za pravu svrhu – rekla je glasnogovornica, čiji je neodređen odgovor pokrenuo lavinu nezadovoljstava, optužbi i glasina. Osim ogorčenih donatora, Abramović za vratom vise i poreznici: navodno mora platiti 88.966 dolara državnog poreza, a ako je suditi po izjavi njezine glasnogovornice – cijeli dug će podmiriti onda kada proda zgradu. Možda je njezina umjetnička vizija imala najbolje namjere da stvori multimedijalni prostor za umjetnike, no za sada se sve svodi na ruševnu zgradu i narušen ugled. – Tijekom performansa u MoMA-i satima sam promatrala ljude različitih rasa, kultura, socijalnih i intelektualnih nivoa, što je bilo jedno vrlo emotivno i intenzivno iskustvo, a i ti ljudi su to isto osjetili. I shvatili moć mog dugotrajnog rada kroz 40 godina, što je nadvisila ideja kako stvoriti platformu koja će promijeniti ljudsku svijest. Institut počiva na konceptualnoj ideji nematerijalne umjetnosti, a bit će otvoren za svih i globalan – za tom se misijom vodila Abramović kada je željela utemeljiti institut u koji je, po vlastitom priznanju, “ulupala” i oko četiri milijuna dolara od prodaje vlastitog stana u Amsterdamu. Ipak, kad se perje jednom prospe, teško ga je pokupiti, a prva perca letjela su i prije ove afere, kada je Abramović optužila glazbenog mogula Jay Z-ja da ju je iskoristio i dao lažno obećanje da će joj donirati novac. Za videospot Picasso Baby, naime, Jay Z je za predložak radnje uzeo umjetničin performans u MoMA-i, a osim nje za stolom su reperu sučelice sjedili i redatelj Jim Jarmusch i glumac Adam Driver. – Dan prije snimanja pokazala sam Jay Z-ju kompletnu prezentaciju u PowerPointu i rekla mu da mi može pomoći izgraditi Institut. I potpuno me iskoristio, što nije fer. Potpuno drukčija suradnja od one s Lady Gagom koja je moju umjetnost promovirala preko Instagrama (a ima oko 27 milijuna sljedbenika) i tako je približila klincima – izjavila je Marina Abramović.
Njezine je optužbe ušutkao račun na kojem piše “hvala za donaciju” upućen na Jay Z-jevo ime iz njezina Instituta, a koji je reperov producentski tim proslijedio medijima. Tako ispada da je umjetnica, u stvarnom životu obožavana od modnih dizajnera poput Riccarda Tiscija, supermodela Naomi Campbell i glumca Jamesa Franca, malo iskrivila istinu – da ne kažemo lagala. Kao što se ispostavilo u slučaju njezina bivšeg ljubavnika i umjetničkog partnera, Nijemca Ulaya, punog imena Frank Uwe Laysiepen, kojem je 2016. morala isplatiti 250.000 eura odštete od tantijema i dodati njegov potpis na zajedničke radove nastale tijekom njihove dvanaestogodišnje veze. – Uvijek je izigravao žrtvu, a sada je izašao kao pobjednik. A ja sam ispala žrtva. U životu se zbilja sve mijenja – kratko je prokomentirala o svojoj velikoj bivšoj ljubavi, s kojom je imala najzamjećeniji performans rastanka na Kineskom zidu. Pod nazivom “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu” Ulay je krenuo iz pustinje Gobi, a Marina s druge strane, iz smjera Žutog mora. Svatko je propješačio 2500 kilometara da bi se susreli napola, zagrlili se i zauvijek oprostili. I pritom se dogovorili da se više nikada neće vidjeti, što je Ulay prekršio kada joj je sjeo sučelice za stol u MoMA-i, pri čemu je umjetnica zaplakala i primila ga za ruke, a video tog njihova susreta ima milijune pregleda na YouTubeu. O njihovoj ljubavi umjetnica je pisala i u svojoj biografiji “Hod kroz zidove”, u kojoj je otkrila i mnoge detalje iz svog djetinjstva. – Uvijek ističem “što je gore djetinjstvo, to je bolji umjetnik”. Možda zato što treba toliko stvari ispraviti, a ja sam imala poprilično surovo djetinjstvo. Moji su roditelji odrasli u potpuno drugim svjetovima: mama je iz vrlo bogate obitelji i školovala se u Švicarskoj, a tata, kao jedan od sedamnaestoro djece, odrastao je u velikom siromaštvu i prije rata robijao zbog svojih komunističkih ideja. Roditelji su bili u partizanima, borili su se s Titom i spavali s pištoljima u krevetu. Mom je ocu najvažnije bilo žrtvovati se za pravu stvar i privatan život uopće nije bio važan, a i moja je majka bila vrlo disciplinirana i čvrsta. Kad joj je pukao vodenjak na partijskom sastanku, čekala je da sjednica kojoj je predsjedala završi i tek se onda odvezla u bolnicu roditi me. S druge strane, odgojila me baka s kojom sam živjela do šeste godine, koja je mrzila komunizam i bila vrlo pobožna te vrijeme provodila okrenuta molitvama i misticizmu – otkriva umjetnica, koju roditelji nikada nisu mazili ni ljubili da je ne razmaze. Crtati je počela sa šest godina, kada je dobila brata i kada se vratila u roditeljski dom, a njezinu kreativnost podržavala je majka, direktorica Muzeja za revoluciju i umjetnost u Beogradu. – Prvu izložbu imala sam kao dvanaestogodišnjakinja i prodala sam neke slike. Prvo sam crtala svoje snove, potom male dječje kamione koji uništavaju velike kamione, potom oblake. Kada sam otkrila da moje tijelo može biti instrument u kreativnom izražavanju, sve se promijenilo – prepričava umjetnica, čija kasnija slava počiva na pokretima, mimici i gestama kojima svoje tijelo dovodi do granica izdržljivosti. Često njezini performansi nisu ni bezbolni, a ni bezopasni: među prvima je onaj Rhytm 10 izveden 1973. u Edinburghu u kojem nožem bode rupe među raširenim prstima, kao i Rhytm 5 gdje u veliku zapaljenu zvijezdu petokraku baca kosu i nokte koje je netom izrezala. Prilikom prvog ozlijedila se desetak puta i krvarila, a prilikom drugog se od ugljičnog monoksida onesvijestila. I umalo poginula od majčine ruke: kada je gospođa Abramović doznala za performans i dokučila da se njezina kći možda ruga komunističkim svetinjama, gađala je Marinu staklenom pepeljarom.
– Za velike umjetnike pravila su različita. Potrebno je mnogo žrtvovanja, izgarajuće želje, opsesije i zaraženost kreativnošću tako da goriš iznutra. Za mene umjetnost ima svrhu, a ta je da komuniciram i da pošaljem poruku publici – izjavila je Abramović koja je u Beogradu završila Likovnu akademiju, a postdiplomski studij u klasi profesora Krste Hegedušića u Zagrebu. Iako se 1971. udala i provela pet godina u braku sa srpskim umjetnikom Nešom Paripovićem, nikada nisu živjeli zajedno, a umjetnica je morala do 22 sata svake večeri dolaziti doma. No, sve se mijenja kada se 1976. odlučila preseliti u Amsterdam, gdje se u 29. godini upoznaje i započinje vezu s Ulayom. Tijekom 12 godina veze živjeli su nomadskim životom: s psom Albom u crnom kamperu putovali su Europom, učili praviti sir, posjetili Australiju i proveli neko vrijeme s Aboridžinima. Poslije je nespretno za Aboridžine kazala da su “ružni i izgledaju poput dinosaura s velikim trupom i tankim nožicama”, pa im se ispričavala i putem medija i društvenih mreža. Tijekom Venecijanskog bijenala i performansa “Balkanski barok” u kojem je satima sjedila, čistila i prala kravlje kosti, upoznala je drugog supruga, talijanskog kipara Paola Canevarija, s kojim se preselila u New York, ali i ta veza je neslavno završila nakon 12 godina. – Pokušala sam imati bračni život, ali nije išlo. Uvijek sam se osjećala da ili previše radim ili previše putujem. Nisam željela djecu da ne bi patila. Ne želim imati ni zlatnu ribicu ni kornjaču. Čak su i moje biljke pustinjske da ih mogu zaliti jednom godišnje – priznala je umjetnica, koja je naišla na osude kad je priznala da je imala tri abortusa samo da bi se potpuno posvetila umjetnosti. I treniranju tijela, kako je priznala, jer u njezinu radu ima puno odricanja. – Nikada ne pijem i ne drogiram se, pazim na prehranu i da sam psihički jaka. Učila sam od tibetanskih svećenika, Aboridžina, brazilskih šamana. Sve mi je to pomoglo kada sam radila “Umjetnik je prisutan”: nisam ni ručala, ni pila vodu ni odlazila na zahod. Na neki način ja sam umjetničko djelo. Ne mogu poslati sliku, ali mogu poslati sebe. Ne znam za drukčiji život od ovoga, a kako nemam muža i obitelji – osjećam se potpuno slobodnom.