Bolest me nije obeshrabrila jer što god mi radili na ovom svijetu, ići ćemo točno do one točke koja nam je tamo gore zapisana. Veliki napredak medicine je vidljiv i potpuno je glupo da danas netko umre od srčanih tegoba ako one nisu toliko ozbiljne da pomoći više nema, rekao je Mustafa Nadarević 2016. godine u ekskluzivnom intervjuu za 24 sata. Legendarni glumac umro je nažalost nakon duge borbe s teškom bolešću u 78. godini. Tužnu vijest potvrdile su za 24sata Perica Martinović, predsjednica HDDU-a i Nana Nadarević, Mustafina kći.
Doajen regionalnog teatra i filma govorio je tada kako se danas ugrađuju srčane premosnice, ulaze videokamerama u srce...
– Sve je stvar godina, životnoga stresa, premora. Uzimajući u obzir i moje godine, došlo je vrijeme da i mom organizmu nešto zasmeta – rekao je Mustafa svojedobno.
Nakon operacije srca 2013., prestao je pušiti. Tu i tamo znao je povući dim električne cigarete. O umirovljenju ni u osmom desetljeću nije razmišljao. Tvrdio je da glumac može igrati svoje najbolje uloge do samog kraja života ako racionalno raspoređuje energiju.
– Ne razmišljam o tome da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Bojim se samo da ne ostanem zbog bolesti nekome na teretu i brizi. Imam strah od toga. Smrt mi nije toliko strana, strašna i nepojmljiva koliko bojazan da sam nekome opterećenje. Nemam strah od ‘odlaska’. Imam strah od ‘strašnog odlaska’. Život može potrajati još jako dugo. Može i kratko. Zato treba uživati u svakome trenutku i iskoristiti ga – govorio je glumac čije je maestralne uloge danas teško prebrojati.
Gledajući Glembayeve, Dugu mračnu noć... svakome će osmijeh izmamiti njegove riječi da je u prvom osnovne glumio Crvenkapicu. Učiteljica ga je, prisjećao se, za tu ulogu izabrala jer je imao dužu kosu i piskutav glas, pa je sličio na djevojčicu. Čim je krenuo u riječku Gimnaziju učlanio se u amatersko kazalište „Viktor Car Emin“, i ljubav prema glumi pretvorila u poziv. Po završetku gimnazije nije puno dvojio; upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, a li nije bio među najboljim studentima. Izvlačio se na talent bez rada, a ozbiljno je počeo raditi tek nakon tridesete.
Odnos prema životu i poslu promijenila je najstarija kćer Nađa koju je dobio s prvom suprugom Jasnom. Shvatio je da obitelj treba prehraniti pa je mladalačka ludost prerasla u ozbiljan posao. Kada je Nađa imala osam godina, Mustafa i Jasna su se razveli. Majka i kći su odselile u Ameriku, a Nadarević je ovdje nastavio graditi karijeru. Novu ljubav našao je u Snježanu s kojom ima kćer Nanu i sina Ašu.
Kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. je postao član Drame zagrebačkog HNK. Na filmu je zaigrao početkom osamdesetih. Projekti „Otac na službenom putu“, „Kuduz“, „Gluvi barut“, „Praznik u Sarajevu“, „Puška za uspavljivanje“, „Ničija zemlja“, „Gori vatra“, „Nafaka“... redali su se jedan za drugim. Kao redatelj je debitirao 1992. s predstavom „Let iznad kukavičjeg gnezda“, a nakon toga postavio je nekoliko velikih predstava – „Balkanski špijun“, „Zabune“ „Hasanaginica“ .
Mustafa Nadarević je rođen 2. svibnja 1943. godine u Banja Luci gdje su se njegovi roditelji upoznali i zavoljeli. Priča Mehmeda i Asje Nadarević nije imala sretan početak, jer su se vjenčanju oštro protivili njihovi roditelji. Kada su napokon pristali, Mehmed se nije pojavio na vjenčanju jer mu se učinilo da je dan prije Asja na korzu pogledala drugog momka, pa se, ljubomoran, napio i nije došao na vjenčanje. Međutim, kako je Asja već bila trudna ipak su se vjenčali i preselili u Novi Grad (Bosanski Novi). Njegova majka je sa 22 godine postala udovica i samohrana majka. Zbog teške materijalne situacije poslala je Mustafu na školovanje u Zagreb, a ona je ostala u Novom Gradu tražeći posao. Osam godina je živio s bakom i djedom u Zagrebu gdje je završio prvi razred osnovne škole.
Najdraža sjećanja vezala su ga za Strossmayerov trg gdje su živjeli, te na Trg Bana Jelačića, gdje je, na velikom ekranu, gledao crtane filmove i filmske novosti. Kad mu se majka zaposlila, vratio se u Novi Grad i tamo završio osnovnu školu. Bio je atrakcija među tamošnjim dječacima. Dok su druga djeca, zbog siromaštva, hodala gola i bosa, on je nosio soknice, sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga su ga vršnjaci prozvali „zagrebačka beba“ i „Mujica-gujica“. Kako je sam govorio, školu nije volio, a ponekad ga je baka dok su živjeli u Rijeci pratila do škole, jer je radi kupanja i sunčanja bježao s nastave. Njegovi baka i djed su se iz Zagreba preselili u Rijeku, pa je i Mustafa tamo završio gimnaziju. Čak je i na fakultetu bio kampanjac. Profesori i starije kolege su ga hvalili zbog izuzetnog talenta, ali, kako je sam priznao, nije bio veoma vrijedan. Da je gluma njegova strast, da je se nije zasitio, svjedoče uloge kojima i dalje osvaja publiku. Gledateljima najmilija je svakako lik Izeta Fazlinovića iz serije "Lud, zbunjen, normalan". Zadnjih godina bilo mu je sve napornije snimati.
– Cijelu seriju piše jedan čovjek. I isti je redatelj godinama. Oni su uporni, pa ih ja moram pratiti. Toliko smo se zbližili na setu da smo po godinama već zajedno završili drugi razred osnovne škole, a sad krećemo i na ostale izvannastavne aktivnosti - glazbeni, plesnu školu. Ne bi bilo fer s moje strane napustiti momčad usred prvenstva jer se igra do posljednje minute. Možda bih upravo stanku zbog mog zdravlja opisao svojim faulom – govorio je Nadarević.
Pričao je da bi puno teže izdržavao sve ove godine napornih snimanja, koja traju i po 12 sati dnevno, da ekipa nije pronašla formulu koja mu odgovara u ovim godinama - mjesec dana snimanja pa mjesec dana stanke.
– Baterije punim optimizmom, zrnom optimizma koji je ostao u meni. Ne brundam, jer imam posla, a mnogi ga nemaju. Govorim samome sebi koliko je lakše u životu bez čangrizavosti i negativne energije jer je na koncu i nepristojno tako se ponašati. I tako je lakše živjeti - opisivao je maestralni glumac.
Ipak, to ga nije niti malo promijenilo. Bio je prije svega čovjek posvećen obitelji.
- U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo - moja djeca. Nadija, najstarija moja kći, prije dvije godine rodila mi je unučicu Asmay, koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onog djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo skupa. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim pružiti oca u dobroj kondiciji - želim im biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti. Oni su moja snaga i daju mi volju da idem naprijed - govorio je Nadarević.
Nikada nije ljetovao niti se odmarao. Godinama je bio na Dubrovačkim ljetnim igrama ili Splitskom ljetu. Kad je osjetio golemi premor, počeo je s pokojnom suprugom Slavicom odlaziti na odmor na Hvar, u jednu uvalu Mudri dolac. Ondje su pronalazili naš mir, potpuni spokoj. Potom mu je više odgovarala kontinentalna klima jer se odlično spava.
- Više nemam snage biti na ljetovanju i buditi se nekoliko puta noću od vrućine dok me komarci izjedaju. Postao sam možda malo komotan, no mojim godinama više odgovara planina nego li obala - govorio je Nadarević.
Mustafu Nadarevića prava ljubav pronašla je kad joj se najmanje nadao. Kad je bio najposvećeniji poslu,upoznao je scenografkinju i kostimografkinju Slavicu Radović. Živjeli su na relaciji Zagreb – Ljubljana, jer je Slavica bila rodom iz Slovenije. Iako je bila mlađa od njega 20 godina, njihov brak je opstao više od petnaest godina. Idilu je prekinula Slavičina bolest, a onda i smrt. Više od deset godina borila se s rakom dojke. Bolest se nakon terapija ponovo vraćala, da bi 2012. metastazirala na jetru. Iste godine Slavice je
umrla. Unatoč teškom razdoblju koje je proživljavao nakon smrti supruge omiljeni glumac zadržao je u sebi vedrinu.
- S gubicima se lakše nosiš u mladosti. Tad je još širok put pred tobom. Kad si stariji i umorniji, teško i nikako ćeš pronaći zamjenu za tu osobu koja te ispunjavala. Teško je popuniti praznine poslije ljudi koje obilježe tvoj život. Ili ako si jako star i senilan, onda ti je svejedno - govorio je Nadarević.
Volio je igrati golf. Navukao se je na taj sport i isticao da je igrao u najljepšem klubu u Zaprešiću, koji nije nimalo šminkerski. Sviđala mu se ugodna i opuštena atmosfera. To je sport, govorio je, koji odgovara njegovim godinama, a opet mu je cijelo tijelo u pokretu kako su mu doktori i preporučili . Dok je boravio u Zagrebu, dosta vremena provodio je u druženju s prijateljima.
- Iako ih nemam previše, prijatelji su mi važni. Neki su otišli i puno mi je siromašnije živjeti bez njih. Rado se sjetim upravo Šove, koji nije bio samo moj kolega i prijatelj, on je bio prijatelj svih nas. On je volio teatar, mlade ljude, pomagao je svima. Uvijek su ga ljudi u kavanama zvali za svoj stol jer je bio omiljen u svakom društvu. Bio je u pravom smislu riječi velik čovjek. Nije mislio da na njemu ostaje svijet i u tome je pogledu bio skroman - govorio je Mustafa.
U karijeri je osvojio sve nagrade koje se mogu osvojiti, a o njima je rekao da tijekom života glumca zadovoljavaju taštinu ili stimulans za budući rad.
- Meni su upravo to predstavljale - motivaciju za dalje. Volio bih dobiti puno tih nagrada za životno djelo jer to bi značilo da ću živjeti dugo - izjavio je Nadarević.
Posebna radost bila mu je primiti priznanje nazvanu po njegovu velikom prijatelju Fabijanu Šovagoviću kojeg je iznimno cijenio kao čovjeka i kolegu. Prošlo je dugih 51 godinu otkako je postao član Drame zagrebačkog HNK, ali zadnjih godina u teatru uživao je samo kada bi se našao u inozemstvu ili na gostovanjima. Rastao se od kazališta jer, kako je govorio, više nije pronalazio scenarije i uloge po svojoj mjeri.