Umro je Ivo Gregurević, jedan od posljednjih iz one veličanstvene plejade glumaca koji su se etablirali u bivšoj državi. To je bila jedna od vijesti koja je poput elektroničke oluje prostrujala svim medijima u regiji, što se događa samo kada umre neki od velikana koji su svojim radom obilježili vrijeme u kojemu su živjeli, piše Josip Mlakić za 24sata.hr.
Ivo Gregurević rođen je u Bosanskoj Posavini prije 67 godina, u mjestu Donja Mahala nedaleko od Orašja za koje je bio neraskidivo vezan do same smrti.
Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a na filmu je debitirao 1977. godine u 'Ne naginji se van' Bogdana Žižića, ulogom koja ga je na neki način odredila: u filmu je glumio provincijalca na radu u Njemačkoj, te svojom izvrsnom izvedbom stvorio svojevrsnu glumačku nišu u kojoj je postao već od prve uloge neprikosnoven. A bilo ih je.
Pedantni kroničari, u povodu smrti Ive Gregurevića, pobrojili su kako je glumio u više od 90 igranih filmova, 19 televizijskih serija i 30-ak kazališnih predstava. U jednom od rijetkih intervjua koje je dao, onome za sarajevske Dane 2001., možda je ponajbolje opisao sam sebe. Odgovarajući na pitanje zbog čega se nije gurao u politiku, poput brojnih njegovih kolega u to vrijeme, te zbog čega ne želi govoriti o politici, rekao je sljedeće: 'Nikad neću dati politički intervju. Zašto bih? Prvo, nisam siguran da intervjui uopće koriste, pa ih zato i ne dajem skoro nikako. Drugo, ja sam umjetnik i ne želim da se miješam u posao političara. Oni imaju svoju pozornicu, govornicu, javne nastupe, i tu glume, tu je njihovo mjesto i tu bi, u krajnjoj liniji, trebali odgovarati za svoj rad. Moj rad i moj život su stvar za koju mogu odgovarati.'
Kada umre neki od zaslužnih umjetnika, pisaca, redatelja, glumaca ili glazbenika, a berba 2018. je, nažalost, bila u tom smislu obilata, a i 2019., koja započinje s Ivom, 'obećava', jedna od najčešćih fraza koje se navode u 'in memoriam' crticama je ona o vječnosti, o tome kako će taj i taj svojim djelom živjeti vječno. Ako ovo i za koga vrijedi, onda vrijedi za filmske glumce, jer kontekst vremena može 'naštetiti' pisanoj riječi, 'oštetiti glazuru' primjerice piscima ili redateljima, ali maestralnim glumačkim izvedbama ne može, one su uistinu svevremene.
U tom smislu Ivo Gregurević je neponovljiv, a imao je uz to rijetku sreću, za razliku od mnogih velikih glumaca, da je dobio ulogu u kojoj je mogao pokazati svu raskoš svog nesvakidašnjeg talenta. U njegovu slučaju to je bilo remek-djelo Rajka Grlića iz 1991., 'Čaruga', veličanstveni memento jednoj velikoj kinematografiji, onoj jugoslavenskoj, jer je to jedan od posljednjih, ako ne i posljednji film snimljen u okviru te kinematografije. U tom filmu se poklopilo apsolutno sve: od briljantnih uloga Ene Begović, Davora Janjića, Petra Božovića, Filipa Šovagovića, da ne nabrajam dalje, do priče Ivana Kušana, glazbe Gorana Bregovića s nezaboravnom obradom narodne pjesme 'Tekla voda Karašica', pa do same Grlićeve režije.
Ovaj film imao je samo jednu nesreću, a to je vrijeme u kojemu je nastao, u kojemu je malo kome bilo do filma, te je na neki način postao kolateralna žrtva rata koji se zahuktavao. Cijeli je niz antologijskih scena iz 'Čaruge' u kojima je Gregurević naprosto briljirao ili izvlačio iz drugih glumaca ono najbolje, tu prvenstveno mislim na Davora Janjića, jednog od najnadarenijih glumaca svoje generacije kojega je rat koji je uslijedio fatalno presjekao u razvoju, a koji u filmu glumi Malog, gdje u sceni u kojoj se njih dva opraštaju uoči vješanja točno vidimo kako Čarugino ludilo prelazi na Malog, naprosto jedna od onih scena koje se ne zaboravljaju.
Način na koji je Gregurević glumio neku vrstu tada neidentificiranog ludila, koje nam je postalo jasnije nešto kasnije, nakon iskustva rata, jer je Čaruga također potrošeni ratni veteran, je naprosto nezaboravan: naglašeno, ekspresivno ludilo koje unatoč tome nijednog trenutka ne pređe u karikaturu. A to mogu samo najveći, a Ivo Gregurević nesumnjivo spada među njih.
Zanimljivo je ovu Gregurevićevu izvedbu usporediti s jednom od najboljih glumačkih izvedbi uopće, onoj Daniela Day-Lewisa iz filma 'Bit će krvi' Paula Thomasa Andersona, jer je i tu riječ o nekoj vrsti neobičnog ludila: Lewis je naprosto zasjenio kompletnu glumačku postavu u tom filmu, dok je s druge strane Gregurević iz svakog od glumaca u 'Čarugi' izvukao ono najbolje. Mislim da je barem troje glumaca u tom filmu ostvarilo svoje životne uloge, mislim tu prvenstveno na Davora Janjića, Enu Begović i Petra Božovića. Iz tog filma vrijedi izdvojiti jednu od najboljih scena kinematografije bivše Jugoslavije uopće, onu u kojoj Čaruga, mrtav pijan, pije šampanjac iz boce s razbijenim grlićem, pa potom, krvavih usana uzvikuje: 'Jebala vas revolucija!' Ta scena kao da je najavila krvave godine koje su uslijedile.
Spomenut ću još film 'Imena višnje', bez obzira na to što sam bio scenarist tog filma, iz dva razloga: pišući scenarij, u glavnoj ulozi sam vidio isključivo Ivu Gregurevića, a on je neobično volio ulogu u tom filmu, te me je jedne prilike, tijekom snimanja filma, nazvao kasno navečer da bi mi to rekao. To su detalji koji se ne zaboravljaju. Drugi razlog je njegova interakcija s pokojnom Nadom Đurevskom, jednom od velikih, ali samozatajnih glumica kojoj je to bila posljednja uloga u životu.
Ivu Gregurevića se često u nekim segmentima, po značaju, ali i po zajedničkim ulogama, povezuje s Fabijanom Šovagovićem. Međutim, postoji jedan detalj koji ovu dvojicu velikana povezuje mnogo dublje od bilo čega, a to je zavičajnost, odnosno odnos prema njoj: ono što je Šovagoviću bila Slavonija, to je za Ivu Gregurevića bila njegova Bosanska Posavina. Cijeli je niz primjera koji govore tome u prilog, a jedan od njih je osnivanje filmskog festivala 'Dani hrvatskog filma' u Orašju 1995. koji je spojio gotovo sve Gregurevićeve strasti: zavičaj, film i hedonizam. To je bio možda jedini filmski festival na ovim prostorima koji je mogao dobiti svaki film koji poželi, jer je iza njega stajao Ivo Gregurević kojemu se ništa ne odbija.
Mjesec dana pred smrt Ivo Gregurević je bio predsjednik žirija na 'Susretima kazališta BiH' koji se dugi niz godina održava u Brčkom, što je samo jedna u nizu manifestacija njegove povezanosti sa zavičajem. Međutim, ta njegova zavičajnost nije bila ograničena samo na Bosansku Posavinu, već i na Bosnu u cjelini. Navest ću samo jedan primjer: godine 1996. Ivo Gregurević se pojavio u gradu u kojem živim, Gornji Vakuf-Uskoplje, koji je iz rata izišao gotovo u cijelosti porušen. Došao je da bi pred učenicima Osnovne škole Uskoplje odigrao mono-dramu 'Đuka Begović'. Predstava je održana u sportskoj dvorani bez krova, izbušenoj mecima... Ivo Gregurević je, naravno, briljirao.
I još jedan detalj, koji je možda najfascinantniji, koji je zapravo priča o ljubavi i mržnji koji se isprepliću, a to je u slučaju Bosanske Posavine najčešće povezano s njihove dvije rijeke: Savom i Bosnom. Nazvao sam, naime, Ivu Gregurevića u vrijeme velikih poplava koje su pogodile Posavinu 2014. godine. Ivo se nalazio u Donjoj Mahali. Poplava mu je gotovo u cijelosti uništila rodnu kuću i imanje koje je brižno održavao. Kada sam ga nazvao, plakao je. Pokušavao sam ga utješiti nekim banalnostima, na što mi je on samo rekao: 'Lako ću ja za sebe, ali da vidiš šta su uradile po Posavini.' Mislio je na Bosnu i Savu.
Konačno, na koji se način oprostiti od jednog velikog glumca poput Ive Gregurevića, jer, u slučaju glumaca, kako sam rekao, konačnog oproštaja nema, jer će oni još dugo ostati s nama svojim neponovljivim ulogama.
Možda je to najbolje prepustiti samom glumcu, zapravo Jovi Čarugi, koji se u posljednjoj, također antologijskoj sceni filma, uoči smrti, ispod vješala oprašta sa svijetom i onima koji su ga došli ispratiti: “Zbogom, narode! Čaruga putuje!”