Reporterka mnogima omiljene emisije "Provjereno", koja se prikazuje na Novoj TV, Ana Malbaša osvojila je brojne gledatelje svojom strasti za novinarskim poslom i spremnosti da odradi svaki zahtjevni zadatak. Osim gledatelja oduševila je i struku pa su brzo počele stizati i nagrade, ali i priznanja. Upravo sve to je i povod ovog intervjua u kojem smo za Večernji list s Anom pričali o poslu, ali i nekim nepoznatim detaljima iz privatnog života.
Ove godine dobili ste nagradu "Marija Jurić Zagorka" za televizijsko novinarstvo HND-a, ali i priznanje Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Što vam znače takva priznanja?
Malo je reći da su me ugodno iznenadila oba priznanja koja su stigla ove godine ne samo za moj rad, već za rad cijele redakcije "Provjerenog". Teško mi je i riječima opisati sve emocije koje sam osjetila kada su mi javili i za priznanje i za nagradu. Potekle su i suze radosnice jer ovo je plod dugogodišnjeg truda, rada i odricanja… Iza svake emisije, iza svake reportaže stoji cijeli jedan tim ljudi koji ili gine zajedno s reporterima na terenu ili sve od sebe daje u montaži, grafici... Reportažu o malverzacijama sa zemljištima na otoku Braču, koju je HND nagradio, snimala sam s Kristijanom Jantonom. Također i reportažu o korupciji na splitskom KBC-u, koja je dio priznanja Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Ovime je priznat i njegov snimateljski rad. Nova TV ima snalažljive, predane snimatelje koji se daju u istraživačke teme jednako kao i novinari. Cijenim iznimno rad svih njih takvih i sretna sam kada je naš rad prepoznat i priznat.
Rat u Ukrajini još je tema u svim medijima, a vi ste pratili stanje u prihvatnom centru u Poljskoj. Teško je gledati ljudsku patnju. Kako je to utjecalo na vas?
Taj dan kada je krenuo rat u Ukrajini nikada neću zaboraviti. Vijest sam prvo doznala od urednika Mate Barišića koji je u zajedničku grupu s nama podijelio strašnu vijest. Kao da sam već prvi dan mogla osjetiti što će uslijediti - stradavanja, patnja, bol, neizmjerna bol... Taj osjećaj je toliko bio jak, da sam odmah kazala uredniku i direktorici informativnog programa Kseniji Kardum da želim ići izvještavati iz Ukrajine. Kako je već tada postalo opasno za hrvatske TV ekipe koje su se ondje nalazile, a ubrzo potom iz Ukrajine i povukle, odlučeno je da odem na granicu s Poljskom sa snimateljem Marinom Grgurevim. Ondje sam zaista na svoje oči vidjela sve ono što sam još od prvog dana osjećala gledajući kolegu Ivana Čorkala i Miroslava Bokana kako izvještavaju o početku rata. Svaki dan je u Poljsku stizalo desetke tisuća izbjeglica, majki i djece… Gledala sam kako dolaze u prepunim autobusima, kako neke obitelji muškarci ostavljaju i vraćaju se u Ukrajinu boriti se. Nastojala sam u javljanjima uživo prenijeti sve to kako bi gledatelji dobili što jasniju sliku zastrašujućeg efekta rata. Nisam bila ni svjesna koliko je to utjecalo na mene dok se nisam vratila u Hrvatsku. Nedugo nakon povratka s granice, a i danas sjetim se izbjeglica s kojima sam razgovarala, razmišljam gdje su, kako su, nekima pošaljem i poruku. Često razmišljam o tome što kao pojedinac sve mogu učiniti da pridonesem miru. Zasad mislim da to mogu kroz novinarstvo i zato radim na novim reportažama o ratu u Ukrajini.
Čuli ste sigurno mnogo priča, ima li neka koja vas je posebno rastužila?
Posebno su me ganule suze djevojčice Milane koja je grcala u suzama zbog tate koji je ostao u Ukrajini boriti se, a ona i mama su morale napustili zemlju. Nisam mogla ostati ravnodušna ni na tugu mlade djevojke koja je sjedila na kolodvorskoj klupi u blizini granice s bakom, djedom i psom čekajući gdje će pronaći siguran smještaj. Ona mi je pokazivala tenkove koji su joj prolazili kraj zgrade i kazala kako je nedavno izgubila majku, da su joj baka i djed sve što ima i da se samo želi vratiti kući.
Vaš otac Petar je istaknuti ratni reporter. Koji je najvažniji savjet koji ste od njega dobili? Što vam je rekao prije puta u Poljsku?
Najvažnije savjete koje sam dobila su da budem što racionalnija u potencijalnim opasnostima, da ne dopustim da me samo emocije vode. Producent Antonio Blašković mi je rekao da je svjestan da smo i snimatelj i ja jako strastveni u poslu koji radimo, ali da ipak budemo svjesni da se nalazimo blizu zemlje u kojoj je rat i da ne prelazimo neke granice koje bismo možda prešli u Hrvatskoj. Držala sam se tih savjeta.
Zbog reportaža u "Provjerenom" često se izlažete različitim opasnostima. Kako skupljate hrabrost za to?
Vodi me želja da se istina dozna i da pravda bude zadovoljena. To nekako uvijek nadvlada strahove od izlaganja opasnosti, od ljudi koji čine loše stvari drugima, i stvori se neka posebna snaga u meni.
Jeste li se našli u nekoj situaciji kada vas je posebno bilo strah? Imate li neku mantru u tom trenutku? Jeste li tip koji se smrzne ili bježi?
Ljudi u trenucima opasnosti ili idu u borbu ili se spremaju na bijeg. Ja sam tip koji se bori. Vjerujem u Boga i znam si ponavljati onu: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom".
Na YouTubeu su dosta popularni videi u kojem obični ljudi pokušavaju uhvatiti predatore koji nagovaraju maloljetnike na seks. Vama se jedan predator u Šibeniku obratio ispred škole. Kakav savjet imate za roditelje, na što da posebno upozore svoju djecu ako se nađu u takvoj situaciji?
Moj savjet roditeljima bi bio da izdvoje vrijeme za razgovor s djecom, da im objasne kako se ponašati ako im priđe netko poput čovjeka koji je meni prišao ispred škole u Šibeniku. Mislim da je bitno naglasiti djeci da prije svega odbiju nepoznate osobe koje im u susretima uživo nude neke nagrade u zamjenu za šetnje, a onda da obavijeste svoje roditelje, profesore, ravnatelje… Oni će, pak, obavijestiti i policiju. S obzirom na to da je sve više predatora koji vrebaju online, držim da je važno da se djecu educira kako štititi društvene mreže ako ih imaju i kako prepoznati da se radi o lažnom profilu ili stranici. MUP ima na svojim stranicama mnogo korisnih informacija i videa.
Jednom prilikom kazali ste da biste rado snimili dokumentarni film. Imate li već neku ideju i kakve dokumentarce volite?
Kako najviše uživam u stvaranju istraživačkih reportaža, tako me najviše zanimaju istraživački dokumentarci. Redoviti sam gost ZagrebDoxa. Ove godine sam pogledala nekoliko filmova. I sama imam više ideja za snimanje dokumentarnih filmova i nadam se da ću uskoro krenuti u realizaciju barem jedne od tih ideja.
Ispričali ste kako ste s roditeljima gledali Dnevnik. Što ste gledali kad oni nisu bili blizu?
Moja je obitelj imala videoteku u Sinju pa su donosili kući najnovije filmove na kazetama koje smo sestre i ja uživale skupa gledati. Možda je to utjecalo na moju veliku ljubav prema audio-vizualnoj umjetnosti.
Kakvi ste bili kao tinejdžerica? Jeste li se borili za pravdu u školi ili ste skupili i koji neopravdani sat?
Borila sam se protiv nepravde, odnosno za pravdu u osnovnoj i srednjoj školi. Isto sam nastavila i na fakultetu. Nikada nisam mogla mirno promatrati dijeljenje ocjena nezasluženo ili međuvršnjačko nasilje, kako fizičko tako i verbalno. Ustajala bih protiv onih koji su se u razredu rugali drugima zbog neke mane ili slabosti, a dobro se sjećam kako sam zajedno s profesorima spriječila da pretuku jednu djevojčicu u mojoj osnovnoj školi. Emisija "Provjereno" je poznata, među ostalim, po borbi protiv bilo kojeg oblika nasilja.
Odrastali ste u Sinju. Je li bilo teško prilagoditi se na život u Zagrebu?
Kada sam došla studirati komunikologiju na Hrvatskim studijima u Zagrebu, moram priznati da sam se teško orijentirala. Ulazila sam u krivi tramvaj, gubila se… Nije mi se bilo jednostavno naviknuti i na velike gužve u metropoli. Danas od Sinja do Splita treba malo više od 20 minuta, a za to isto vrijeme u Zagrebu prijeđeš tek nekoliko kvartova. Ali danas osjećam da je Zagreb i moj grad. Volim popiti kavu vikendom u Pifu, prošetati Cvjetnim trgom i Ilicom, pojesti nešto dobro u Tkalčićevoj ulici, prošetati Jarunom, Maksimirom… Nekada odem i na utakmicu na maksimirski stadion. Obično kada igraju Dinamo i Hajduk.
S obzirom na opseg posla, imate li vremena za sebe? Što volite raditi u slobodno vrijeme?
Vikendima kada ne snimam volim otići na dobar koncert, pogledati film, poslušati predavanje na neku zanimljivu temu. U posljednje vrijeme rado boravim i u prirodi. Nedavno sam vikend provela u kućici na brdu u Gornjoj Voći koja je dio općine Donja Voća u Varaždinskoj županiji. Uživala sam u prekrasnoj prirodi, čistoj vodi i zraku. Posjetila sam i dvorac Trakošćan i oduševila se njegovom ljepotom i onime što je za sobom ostavila obitelj Drašković.
Jeste li društvena osoba ili više volite samoću?
Iako se smatram jako ekstrovertiranom osobom, imam i svoj introvertirani dio. Uživam provoditi vrijeme s ljudima, slušati njihove životne priče, upijati iskustva, smijati se i tugovati s njima. Mislim da mi je zbog toga toliko i drag reporterski posao. S druge strane, lijepa mi je i samoća. Moja pokojna baka Ana uvijek je govorila kako nemam problem provoditi vrijeme sama sa sobom - učiti, stvarati, zabaviti se. U mojoj obitelji kola umjetnički talent. Tata i starija sestra su nadareni za fotografiju, mlađa za uređivanje interijera i modu, mama za pisanje. Tetka, rodice, rođaci i nećakinja imaju dar za crtanje. I meni je slikanje dobro išlo u školi. Kao djevojčica znala sam sate provoditi sama slikajući. Žao mi je što sam taj dar malo zanemarila u odrasloj dobi. Danas volim sama slušati glazbu, pisati, čitati, proučavati stvari koje me zanimaju. Mogu primjerice sate i sate provesti pretražujući neku meni zanimljivu temu na internetu.
Kakvu glazbu slušate? Je li vas u posljednje vrijeme zaintrigirala neka serija ili film?
Obožavam i glazbu i film. Svaki dan počinjem s kavom i nekom od svojih najdražih pjesama. Glazba me opušta i inspirira. Kada pišem reportaže, slušam obično klasičnu glazbu… Odabir vrste glazbe ovisi mi o raspoloženju. Slušam gotovo sve - od rocka, preko rapa, do popa. Vojko V mi je odličan. Htjela bih uskoro otići na njegov koncert. Dan znam završiti sa filmom ili serijom. Zanimljiva mi je serija "Spycraft" o tehnikama tajnih službi. Posljednji film koji sam gledala bio je talijanski "Yara" nastao po istinitom događaju o tinejdžerici koja je nestala u Italiji i na kraju na žalost pronađena ubijena. Ubojica je otkriven na temelju analize DNA koji je pronađen na njenoj odjeći. Trileri i drame su mi inače najdraži filmski žanrovi.