Ponudio je Dicku Cheneyu pred kamerama da mu da autogram na kanister za waterboarding. I on to s velikim zadovoljstvom i osmijehom od uha do uha potpisuje ne sluteći ništa. Već idući dan nakon emitiranja epizode, kanister je oglašen na internetu i prodaje se. Takvo što u stanju je izvesti samo jedna osoba na svijetu – Sacha Baron Cohen.
Od početka svoje karijere priziva novinare i kojekakve druge pisce da učestalo koriste riječi poput “skandalozno”, “nevjerojatno”, “izvan pameti”, oni s malo manje mozga koristit će i riječ “sramotno”, tražiti zabrane i slično ne znajući cijeniti jedinstveni humor a još više neobičnu hrabrost britanskog komičara. Smjelost da se ne baš beznačajnim osobama predstavljaš kao netko drugi i pri tome ih uvlačiš u situacije u kojima sami sebe razotkrivaju kao najveće licemjere nije dosad viđena.
Svi drugi angažirani komičari prema Baronu Cohenu svode se na nivo zafrkavanja direktora, potpuno su nerelevantni i infantilni jer, pogotovo u ovim vremenima, komedija mora nositi i snažnu poruku. U svojoj posljednjoj seriji “Who is America”, Sacha Baron Cohen nadmašuje sebe i ide u sfere gdje bi malo kome palo na pamet i zagrebati, a kamoli namagarčiti takvog čovjeka kakav je Dick Cheney. I to pri tome biti preodjeven i maskiran u izraelskog protuterorističkog stručnjaka koji nosi ime Baron Cohenova brata Errana. Nitko u tome nije pošteđen, ni obitelj, ni vjera, ni nacija, kamoli država ili društvo. Nemojmo ni jednog trenutka smetnuti s uma da je Sacha Baron Cohen po ocu aškenaški Židov, pripadnk najbrojnije skupine tog naroda.
Međutim, to mu ne smeta previše da u novoj seriji glavni lik bude baš pripadnik nekakve izraelske sigurnosne službe. Normalno, očito je za kreiranje takvih koncepata potrebna i prilična inteligencija. A Sacha Baron Cohen evidentno je pametan lik koji je to dokazivao već u ranoj mladosti. Pohađao je The Haberdasher’s Aske’s Boys’ School, školu koja je nekoliko puta s različitih strana proglašavana najboljom na Otoku. Otprilike 35 posto njezinih učenika ide ili na Oxford ili na Cambridge, po tome je peta po redu u Velikoj Britaniji. Tako je bilo i s budućim komičarem, upisao je Christ’s College na Cambridgeu, studirao povijest, nastupajući usput u predstavama poput “Guslač na krovu” i “Cyrano de Bergerac” poštujući tradiciju i glumeći u židovskom kazalištu Habonim Dror koje je funkcioniralo unutar lijevog cionističkog pokreta mladih.
Korijeni njegove potrebe da se obračunava s američkim negativnostima vide se po elaboratu s njegove treće godine Cambridgea u kojem se bavi Židovima u američkom pokretu za ljudska prava. Kao što znamo, nije nakon završetka studija postao ni profesor povijesti ni glumac nego – maneken. Pa je vodio jednu tjednu emisiju na lokalnim televizijama s Carol Kirkwood, budućom vremenskom prognostičarkom na BBC-ju. I onda je došla prilika koju je, izgleda, sasvim instinktivno odlučio zgrabiti. Channel 4 tražio je prezentere za novu emisiju, a Baron Cohen poslao je snimak na kojem se predstavlja kao Kristo, izmišljeni albanski televizijski reporter. Nije bilo nikakve sumnje, Baron Cohen vodio je Pump TV godinu dana. U tom razdoblju nije gubio vrijeme da otkrije i tko mu je najveći uzor.
– Peter Sellers je temeljna snaga iza mojih ranih komičarskih ideja – rekao je o legendarnom komičaru Sacha Baron Cohen. Ipak, još će neko vrijeme morati pričekati na svojih pet minuta. Prvi od likova po kojima ćemo zauvijek pamtiti tog briljantnog komičara nije bio Ali G nego je to bio Brüno, i to u dvominutnim skečevima na Paramountovoj televiziji. No, tek s Ali G-jem dolazi ona prava slava, najprije ga je tumačio u The 11 O’Clock Show na Channel 4 i za to dobio GQ-ovu nagradu za komičara godine, najboljeg debitanta na British Comedy Awards. Sada je vrijeme za Ali G Show po kojem ga i danas pamtimo, počeo je 2000. godine a već sljedeće Baron Cohen dobiva BAFTA-u za najbolju komediju.
Ništa čudno, ono što radi danas, radio je tada s Ali G-jem, nitko od intervjuiranih nije znao da Ali G nije stvarna osoba. U jednom tekstu u “Rolling Stoneu” čak se tvrdi da je išao tako daleko da je na intervjue dolazio s nekim tko bi po svemu izgledao kao televizijski voditelj i u tom uvjerenju ga držao do početka emisije kada bi pitanja počeo postavljati Ali G, a tada je već bilo prekasno da se gost izvuče. Niz se nagrada nastavljao, Sir Ben Kingsley uručio mu je priznanje za izvanredno ostvarenje na Comedy Awardsima 1999., show je izvezen u SAD gdje su za HBO napravljene i nove epizode. No, malo je tko shvaćao što Ali G zapravo jest. Izrugivanje rasizmu na način da se pokaže kako je tupavi konformizam možda i odgovorniji za opstanak rasizma od netrpeljivosti i mržnje.
Vrhunac je tog Baron Cohenova alter ega bio s filmom Ali G Indahouse u kojem podsmijehu izlaže britanski demokratski sustav. No sve to bilo je daleko od onoga što je napravio s Boratom Sagdijevim. Borat je razvijen iz prije spomenutoga albanskog reportera Kriste, no ni u jednom se trenutku nije moglo naslutiti čemu će Borat poslužiti Sachi Baronu Cohenu. Očito je, bez obzira na svoje etničko nasljeđe, kao komičar imao problema s Amerikom, iako bi primjedba na ovu konstataciju bila – a tko nema.
No, Cohen će ovdje prvi put ući u samu srž američkog društva i izvlačiti iz nje ono doista najgore, ono što se godinama nastoji zataškati. Jasno, sjećamo se kako je pri tome malo očešao Kazahstan, koji je na nekoliko načina nastojao kontrolirati štetu. Nepotrebno, ovdje je Amerika Cohenova žrtva i to neće biti prvi put. Ono što je najbolje, priču o kazahstanskom novinaru kojemu je opsesija da se oženi Pamelom Anderson Amerikanci mu nisu previše zamjerili. Dapače, debitirao je na broju jedan zaradivši 26,4 milijuna dolara u samo 837 kinodvorana.
Vrlo vjerojatno zato što nije štedio ni sebe, Borat je teška suprotnost, antisemit je, a Baron Cohen, spomenuli smo, židovskog je podrijetla. A moguće je to bilo i zato što nitko dotad nije Ameriku razgolitio na takav način kao što je to učinio Borat, ne samo filmom nego i s dvije kasnije knjige po kojima je Amerika minorna nacija, a Kazahstan je među onima najslavnijima. Vjerujemo da se Kazahstancima takav scenarij malo više dopao, ta ionako su kasnije priznali da im takav publicitet kakav su dobili Boratovim likom ne bi osigurao nitko.
Reklo bi se da je Brüno Gerhard, austrijski gay, voditelj modnih emisija, Cohenov alter ego koji je ostavio nekako najslabiji trag. Čini se da je publika nakon Borata očekivala da se nastavi s političkom provokacijom i tom divnom uvrnutom kritikom društva. A stiglo je ismijavanje svijeta mode i clubbinga. Bilo je tu trenutaka genija, Bruno je u priču uveden na MTV-jevim nagradama 2009. godine, i to tako da je bačen u krilo Eminemu, pri čemu je njegova glava bila u Eminemovu krilu a prepone na reperovu licu. Bijesan, bijeli je reper napustio priredbu, a uskoro je priznao da je sve bilo dogovoreno. Iako je i ovdje koketirao s antisemitizmom a za film dobio 42,5 milijuna dolara, prave stvari tek su dolazile.
U filmu “Diktator” Baron Cohen je admiral general Aladeen koji herojski ne dopušta, po cijenu vlastita života, da demokracija ikada dođe do zemlje koju on tako voljeno tlači. Bilo je to dosta dalekovidno jer je lik Aladeena temeljen na Muammaru Gaddafiju, a on je u to vrijeme još bio živ i itekako moćan. Iz straha da Gaddafi doista nešto ne poduzme po pitanju tog filma, raširene su dezinformacije da je scenarij filma zapravo temeljen na ljubavnom romanu koji je napisao Saddam Hussein. Što je najbolje, on je doista i pisao takve romane. Priznao je Cohen da je cijelo vrijeme bio obuzet Gaddafijem, između ostalih diktatora, jer je u svemu pretjerivao – odijevanju, primjerice, što bi bila osobina nekoga tko zna da je neupitan. Spomenuo je tada komičar zanimljivu činjenicu, i Aladeen i Borat, iako uvjereni antisemiti, u svojim filmovima govore hebrejski. I onda, tko bi zaboravio kulminaciju filma u kojoj Aladeen drži govor.
– Zamislite da je Amerika diktatura. Mogli biste dopustiti da jedan posto ljudi ima sve bogatstvo. Mogli biste dopustiti da vaši bogati prijatelji postanu još bogatiji smanjujući im poreze i izvlačeći ih kada se kockaju i izgube. Mogli biste ignorirati potrebe siromašnih za zdravstvenom brigom i obrazovanjem. Vaši mediji činili bi se slobodnima, ali bi u tajnosti bili kontrolirani samo preko jedne osobe i njegove obitelji. Mogli biste prisluškivati telefone. Mogli biste mučiti strane zarobljenike. Mogli biste namještati izbore. Mogli biste lagati zašto idete u rat. Mogli biste svoje zatvore puniti samo jednom rasnom grupacijom i nitko se ne bi žalio. Mogli biste koristiti medije kako biste narod zaplašili da bi on podupirao onu politiku koja je suprotna njegovim interesima... – i tako dalje, i tako dalje. I sad pazite, godina je 2012., američki se predsjednik zove Barack Obama, Donalda Trumpa nema ni na vidiku. Ako se taj govor o kojemu su nakon filma pričali svi, činio kao neka kulminacija i konačni kraj svjetske krize morala i imovine, bio je sve samo ne to. Jer, šest godina kasnije, malo što od navedenog nije točno.
Ako već Trump nije nigdje započeo neki rat, nije se previše osvrtao na djela svojih prethodnika, nije zatvorio ni jedan zatvor, politika prema migrantima gora je nego ikada prije, Obamacarea više nema, američka politika jasna je, izgleda, samo Trumpu, kojega kritiziraju vodeći mainstream mediji, a na vlast su ga doveli mediji koji mu populizmom održavaju kakvu-takvu popularnost. I tradicionalno oprezna Američka akademija filmske znanosti i umjetnosti prepoznala je da se radi o filmu na kojem bi se mogli opeći. Pa su tako jednostavno zabranili Cohenu da na crveni tepih stupi kao Aladeen pravdajući se kako to nije mjesto za osobnu promociju. Kao da je pojavljivanje u preskupim haljinama ili odijelima nešto drugo. I sada nakon što je neke svoje likove umirovio jer je s njima postalo nemoguće nekoga prevariti, Sacha Baron Cohen nastavlja demontirati Ameriku na način koji možda nije toliko duhovit kao što je to bio slučaj s Boratom, ali je zato znatno efikasniji i – potrebniji.
Jer, sada je Cohen kroz čak četiri lika namjerio razvaliti koliko je moguće malih Trumpova, pa i nekolicinu onih koji su mu opozicija. Kroz njih dokazuje kako je zapravo sasvim svejedno tko je tamo na vlasti jer tu je zemlju zahvatio takav val netolerancije i pojava koje ukazuju na imploziju društva da bi takvo što teško naciji pojasnili i sami Bob Woodward i Carl Bernstein.
I to je nešto što je sada Americi prijeko potrebno, vruća šamarčina u kombinaciji s hladnim tušem, razotkrivanje same sebe kako bi se možda jednom vratila svojim vrijednostima iz, recimo, 70-ih godina prošlog stoljeća. No, isto je tako sasvim sigurno da bez obzira na sve svoje talente, jedan Sacha Baron Cohen to ne može učiniti sam. Čak ni nečim tako hrabrim i briljantnim kao što je to “Who is America?” zbog koje je nekoliko sudionika showa već “izgubilo glavu” i nestalo iz tamošnjeg javnog života.