Severina je protekle godine napravila puno važnih stvari u domaćem javnom prostoru. Kao poznata osoba preuzela je na sebe rizik borbe za svoja prava, ali se svjesno i hrabro odredila o mnogim temama koje opterećuju svakodnevne živote mnogih ljudi. Još bolje, Severina nije "dedramatizirala" situaciju, nego je dramu oko nas učinila vidljivijom, što je vjerojatno najviše što neka javna osoba svojim angažmanom može postići. U velikom intervjuu otvoreno objašnjava što se zapravo događalo i kakve su nas sve društvene i mentalne pandemije, osim korone, snašle u zadnje vrijeme.
Severina, čini mi se da se puno toga u vašem životu promijenilo u tri godine, otkad smo radili posljednji veliki intervju za Večernji list?
Prije svega, hvala na želji da ponovno razgovarate sa mnom. Shvatit ću to kao veliki kompliment. Točno je kako konstatirate da se puto toga promijenilo od našeg posljednjeg intervjua. Ne samo u mom životu. U cijelome svijetu. Pandemija nas je usporila na 33 okretaja, pa potresi, poplave… Potres, posebno onaj na Baniji, pokazao je da možemo biti bolji ljudi, ali pandemija nas, nažalost, nije učinila boljima, solidarnijima, mudrijima. Podjele u društvu nešto su što mi najteže pada, a posebno zato što ih hrane političari. Nikad se ono što mislim, kao što znate, nisam libila reći. Jedino sam i uvijek ću biti ponosna na svoju publiku koja se ujedinjavala u ljubavi i sreći za sve ljude. Što se mog života tiče, za koji me ustvari pitate, točno je, on se preokrenuo u protekle tri godine. Naglavačke! Provela sam 20 mjeseci bez djeteta u našem zajedničkom domu u kojem je živio i to iskustvo je nešto najgore što se ikome može dogoditi. Imala sam groznih kriza, tko ne bi, ali nisam pala, nisam se dala. Nažalost, i dalje traje ta borba za normalan život mog djeteta, ali o tome se trudim što manje govoriti javno. Samo od ljetos, od pravomoćne presude, po kojoj dijete pola vremena živi sa mnom, a pola s drugim roditeljem – taj drugi roditelj već je podigao protiv mene nekoliko novih tužbi. I svaki put sve ispočetka. I dalje hodam po Centru za socijalnu skrb u kojem moram svaki put ispočetka objašnjavati i pravdati se kako sam dobar roditelj. I dalje hodam po sudovima iz istoga razloga, ali našla sam u sebi neki svoj mir. Borim se i borit ću se. Tako mi je Bog dao ili, kako bi Bosanci rekli, tako mi je pao grah. Samo neka smo svi zdravi i zahvaljujem se što ponovno, makar djelomično, mogu uživati u bezbrižnom odrastanju svog sina. U mom pokušaju da institucije shvate kako ovo nije natezanje dvaju ega, nego nasilje nad djetetom i majkom neću posustati, kao što neću posustati pomoći svim roditeljima koji su se našli u sličnoj situaciji, ali nemaju novca za duge sudske postupke protiv moćnijih ili imućnijih očeva. Od svega mi najteže pada kada ljudi odmahuju rukom i kažu – oni su oboje isti. Nismo isti, nisam pokretala sudske sporove, nisam lažno prijavljivala nikoga, nisam blatila drugog roditelja u plaćenim člancima ili u programima opskurnih srbijanskih televizija, nisam donirala školi da bi provodila moje zahtjeve, nisu mi zatvoreni računi u bankama u Hrvatskoj pod sumnjom za pranje novca, nisam vlasništvo svoje hrvatske firme nakon toga prebacila na Cipar, ne lažem da živim u Hrvatskoj, nisam skijala sa sutkinjom, nisam kupila kuću preko puta drugog roditelja da bih ga uhodila i špijunirala i, konačno, nisam potkupljivala moćnike da bih oduzela dijete drugom roditelju, nego sam vjerovala u sustav.
Nikad ništa loše nisam napravila, moje dijete je središte moga života kao i svakom normalnom roditelju. Moj jedini grijeh je roditeljstvo s čovjekom koji ima dovoljno novca da plaća ili prijeti. Strašno je doživjeti da vam vještak, psihijatar, kaže kako će se izuzeti iz predmeta o vašem osmogodišnjem djetetu jer mu se prijetilo njegovim odraslim djetetom koje studira. Koji vam kaže kako su svi kupljeni. I kome onda više da vjerujete? Vidim kako je odvjetnik gospodina Gzima, koji je pod sumnjom i ima podignutu optužnicu za trgovanje utjecajem da bi mi se oduzelo dijete, neki dan rekao kako je vještak prvo htio dodijeliti dijete meni. Pa sam je priznao da mu je klijent počinio kazneno djelo. Ovo je dio postupka USKOK-a i ne smijem dalje. I dosta kuknjave. Od ljepših tema, baš sam se nedavno vratila iz Sarajeva, tamo sam za BH Telecom snimila novogodišnji show. Uz mog prijatelja Tarika Filipovića koji je fantastičan, Laku i Lelu, Vajtu i Halida Bešlića. Prije toga, vidjela je publika Nove TV, snimali smo koncert za Zakladu Ana Rukavina koju silno volim. Ove godine, bez obzira na pandemijske uvjete, zapravo sam imala koncerata taman koliko mi se htjelo. Snimila sam dobar i drugačiji album. Očekujte ga s prvim lastama na proljeće. A kako ste vi proveli ove tri godine?
Je li pravna pobjeda u borbi za skrbništvo nad djetetom, nakon intervjua s Jelenom Jindrom i tema o kojima je pisala, jedan od događaja godine po svojim mogućim dalekosežnim posljedicama? Budući da se to tiče velikog broja ljudi koji imaju slične probleme, je li ostavka ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Gordane Buljan Flander pokazala da se ipak može boriti protiv sustava?
Jeleni Jindri dala sam intervju kao jedna od "hrvatskih Laura", kako ih je Jelena nazvala. Bila sam deseta po redu i jedno sam se ja potpisala jer ne želim više strahovati ni od koga. Moje iskustvo dijeli previše žena. Samo je jedna novinarka bila dovoljno temeljita, uporna i hrabra da sve to prikupi i na temelju javnih izvora dokaže kako su djeci oduzimane majke. Moćni očevi dubokog džepa i razrađena isprepletena mreža koja uvijek ima istu šprancu: majka otuđuje dijete od oca i zato mu je treba oduzeti. Ako je ovo išta dokazalo, to je da je sustav debelo zakazao. A Jelena Jindra bi po svim kriterijima trebala dobiti ne nagradu za najboljeg istraživačkog novinara, nego i državno priznanje zato što je raskrinkala jedan moćan sustav temeljen na nepriznatoj teoriji otuđenja koja se proširila u sve pore sustava za skrb o djeci. Na web-stranici Poliklinike stoji 28 točaka kojima se opisuju pravila otuđenja. U jednoj točki dijete nepobitno govori istinu, a u nekoj od sljedećih kaže se da to možda i nije autentična volja djeteta. E, ta točka je prostor za manipulaciju koju je Jelena razotkrila. Govori se o slučaju majke iz Mostara s dvije seksualno zlostavljane kćeri koja ima i sve liječničke potvrde o zlostavljanju. Samo ih Poliklinika za djecu Grada Zagreba nije priznala. Ženi prijeti ovrha nad djecom – ako je to istina, strašno. Strašno! Čitajući priče Jelene Jindre, odlučila sam progovoriti o svom slučaju. Nikako tako da optužujem drugu stranu, nego sam htjela iznijeti što je sustav sve dopustio i gdje je zakazao u mom slučaju. I znate što? Upravni nadzor koji je pokrenuo ministar Aladrović utvrdio je više od 40 propusta u mom predmetu. Nadzor je pokrenut kada sam javno progovorila, a dok sam ga službeno tražila redovnim putem, nije pokrenut. Štoviše, odbijen mi je. Upravni nadzor je, nadam se, pokrenut i za druge priče i nadam se da će se raščistiti jesu li prijave i ostalih "Laura" bile osnovane. Možda neke i nisu, ne znam. No sve vezano za djecu treba istražiti. Za mene je velika satisfakcija i dokaz da sam bila u pravu rezultat tog upravnog nadzora, kao i presuda Upravnoga suda koji je potvrdio da je posebna skrbnica dodijeljena djetetu suprotno zakonima i propisima. A tako se i ponašala. Ali nadam se i za one bezimene čije će prijave biti ozbiljno razmatrane i još veća satisfakcija za sve "Laure" iz Jindrinih tekstova koje ne smiju biti zaboravljene. Znate li koje su to posljedice za djetinjstvo jednog djeteta? Znate li koliko ima takve djece? I jedno bi bilo previše.
Često se čuje da se bogati i slavni nemaju pravo žaliti, no je li lakše ili teže kad ste poznata osoba i pod svjetlima medijskih reflektora borite se za svoja "obična", civilna prava? Pretpostavljam da to zanima mnogo ljudi koji se i boje povući neke poteze jer nisu poznati, no, s druge strane, vjerojatno nije lako kad si popularan pa te stalno "razvlače" po medijima?
Ne znam što bih vam odgovorila. Moj je posao vezan uz reflektore i medije. Premda se to obično prenosi i na privatni život, uvijek sam se trudila život svog djeteta sačuvati od javnosti. Da, pohvalila bih se ponekad nekom njegovom fotografijom na svojim društvenim mrežama kao što rade i druge mame, ali kako sam i zbog toga tužena, čak i kada dijete ima kostim Spider-Mana – klonim se i toga. Nisam bila te sreće da kao drugi glazbenici mogu s vama razgovarati samo o glazbi, o posljednjoj turneji, o novom albumu u koji sam se upustila vrlo hrabro…. Imala sam s vremena na vrijeme potrebu kao čovjek stati u zaštitu prava ljudi, npr., u zaštitu LBGT populacije, pa za referendum za prava radnika, nosila sam broš s brojem nezaposlenih… Valjda imam taj gen. Znala sam se nositi s kritikama u svemu. Nažalost ili na sreću, naučila sam to kroz svoj posao. Kako bi se reklo: "Sokol me nije mazio."(smijeh). Ni kad su mi uzeli dijete nisam otkazala Arenu. A i grlo i noge su mi tad otkazali. Primala sam injekcije prije nastupa zbog neizdržive boli u kukovima od proba, ali nisam se dala. Uzeli su mi dijete, ali vjeru u život nisu i ne mogu. Tad sam prvi put na pozornici izmolila "Oče naš" zajedno s više od 20.000 ljudi. Bio je to trenutak kad sam, činilo mi se, bila najbliže Bogu… Moja molitva je uslišena, vratilo se dite materi, iako se pravnim postupcima još uvijek ne nazire kraj. Ali ja sam optimistična. Kad sam glumila u kazalištu, kritizirali su me iako znam da sam bila odlična. U kazalištu sam baš uživala i ta "Gospoda Glembajevi" u kojima sam glumila (u režiji Branka Brezovca) toliko su točni i pisani za ovo vrijeme. Divan je Krleža, prorok.
Još jedna važna stvar u posljednje vrijeme bilo je vaše sudjelovanje s Hristinom Popović i Goranom Bogdanom u videospotu "Hejt Sloveni" koji se bavio govorom mržnje u današnjem stvarnom i virtualnom prostoru. Upravo su poznata lica bitna u ovakvim akcijama kako bi senzibilizirala što širu javnost. Kod nas je možda najpoželjnije ne reagirati jer, ako reagiraš, imat ćeš probleme sigurno.
Koliko su mi samo puta rekli: šuti malo, primiri se, kimaj glavom i sve će biti okej. Neće ljudi biti okej. I zato imamo obavezu govoriti i ponavljati svi smo ljudi isti pod ovim našim Suncem. "Hejt Sloveni su dobro protresli hejtere, a istinski nasmijali ostale. Na naše iznenađenje zapravo nije bilo hejta na samu reklamu. Osim sto je Peki (Peđa Ličina, scenarist i redatelj, op.a.) ipak uočio nekoliko komentara kao iz teorija zavjere. Tipa, zašto je baš Srbin kojeg glumi Gogo Bogdan mesar pa maše "čakijom". Kada je napisao scenarij, Peki me nazvao da mi ga pročita jer mu je bilo nevjerojatno smiješno, a ja sam već bila unutra – tako je riješio prvu glumicu (smijeh). Bila mi je stvarno čast biti s Hristinom na snimanju jer je pretalentirana i obožavam je oduvijek kao glumicu, isto kao i Gorana Bogdana koji je neodoljiv i kao da ne glumi, prirodan. Sve troje i sami smo bili izloženi uvredama, pritom je Hristina duhovito primijetila da su mene "ipak malo više maltretirali nego njih". Takva poruka kroz takav Pekijev humor ostavlja teleći osmijeh i gorak okus u ustima iako to stalno čitamo na društvenim mrežama, ali i slušamo svakodnevno na televiziji od visokih predstavnika vlasti. Lijepo je bilo sudjelovati u takvoj netipičnoj kampanji protiv govora mržnje.
Nakon toga, u kasnijem intervjuu, pozabavili ste se i otkrivenim silovanjima i pritiscima nakon kojih je započela akcija "Nisam tražila", koja je pak otkrila koliko se zapravo veliko brdo nasilja valja po fakultetima, uredima, iza kazališnih pozornica i po učionicama. Kako gledate na taj problem i je li vam gušt, dišpet i primarna potreba ovako reagirati ili ponekad kasnije pomislite "bolje da sam prešutjela"?
Ništa nije ljudskije i ne čini me ispunjenijom od toga da nekom pomognem i da dignem glas za pravu stvar. U svim slučajevima zlostavljanja, bilo fizičkim, seksualnim, psihičkim i emocionalnim, šutnja nije zlato. Sve je bolje nego šutjeti. I vrištanje je poželjno. Ali slabiji, onaj koji je žrtva, treba veliko ohrabrenje i podršku i sustava i društva da bi se izborio sa zlostavljačem. Meni je svojedobno jedan moćni političar, pokoj mu duši, rekao da tko mi je kriv što sam se zaljubila u psihopata. Rekla sam mu: "A nije on kriv, nego vi što mu dozvoljavate." To je kao i ono "tko joj je kriv što je nosila minicu".
Nedavno ste opet riskirali i ostali bez televizijske emisije, pisao sam čak i kolumnu o tome u Večernjakovu Ekranu s naslovom "Seve ostala bez te-ve, ali vjerojatno nakratko". Ukratko, prelazeći granicu dozvoljenog, opet ste prekršili pravilo da se na važne teme kod nas ne reagira, kad ste javno rekli da "ne želite sudjelovati u projektu koji ima veze s osobom koja vrijeđa žene na najgori način i ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid"?
Sve je počelo lijepo. Bio je to dobro zamišljen show, počeli smo okupljati genijalnu ekipu. Ali nismo znali zašto se stalno uz moju sliku pojavljuje slika Milorada Dodika, a u kontekstu spominjanja vlasništva njegove obitelji, odnosno sina u toj televiziji. Molili smo čovjeka s kojim smo dogovarali da to demantira. Nije to učinio pa sam morala sama reagirati. Vrijeđati javno žene s pozicije moći, što je taj političar učinio nekoliko puta pred kamerama, nepodnošljivo je gledati i slušati 2021. godine. Negiranje onog što se dogodilo u Srebrenici, te strahote i sramote ljudskoga roda, strašno je. Ne razumijem se u razliku između strašnog zločina i genocida, to naš predsjednik bolje kuži, ali razumijem se u sućut, empatiju prema majkama Srebrenice kojima je neko poubijao djecu. I cili svit to razumi. Onda su u Srbiji krenuli na mene, kao da su spremni otpočeti novi rat. Sve su pogrešno citirali, ali kao da je to bitno… Ipak, bila sam jako ponosna jer su mi stizale poruke iz Srbije da sam u Srbiji sad jedina opozicija (smijeh). I dok su me žuti mediji po Srbiji prozivali ustašom, a neki i prizivali zabranu ulaska u zemlju, samo nekoliko njih me branilo baš časno, na primjer pisac Dejan Tiago Stanković. Hvala mu od srca.
Zapravo je hrabrost reći da nećeš biti na nečijoj televiziji s kojom dogovaraš vlastiti televizijski show, znajući da će ti zamjeriti mnogi iz tamošnje publike od koje također živiš, a koji također ne mrdaju iz svojih ograničenja. A žive za ovakve izjave koje, kao i kod nas, dođu kao "dokaz" da su oduvijek bili u pravu i nekome taj čas kao od šale zakelje malo manje šaljive, pogibeljne etikete. Budala, kako smo se puno puta uvjerili, ima svugdje i previše. Srećom, i u samoj Srbiji i BiH našlo se dovoljno pametnih koji su reagirali protiv pogromaškog stava kojim su vas zasuli neki mediji pa je jasno da ljudi ni tamo ne vjeruju svim budalaštinama koje se pišu i objavljuju?
Tako ste lijepo to objasnili da je prava šteta kvariti to mojim odgovorom. Nitko mi nije zamjerio tko je točno pročitao moju izjavu. To meni ništa ne oduzima, naprotiv, daje mi kao čovjeku slobodu. Velika je prednost kad si slobodan. Slobodu je teško steći. Mislim da sam se izborila za svoju. Moja publika nema veze s genocidom. Nijedan građanin Srbije nema veze s genocidom. Političari i vlast imaju veze. Kakve, kolike, to neki znaju sigurno bolje od mene. Ti političari se odmah kriju iza naroda. I pišu da sam rekla da su svi Srbi genocidni. A naravno da nisam. Rekla sam da mi se ne sviđa raditi na TV-u koji ima veze s čovjekom koji ne priznaje genocid u Srebrenici i ponižava žene. Samo to. I ništa više. Ali ni manje.
Kod nas su žene, a pogotovo popularne pjevačice, "drugotne" dvoličnoj okolini i protagonistima muške dominacije. Zadnja u nizu koja je na globalnoj razini opet pomutila račune ovakvima jest Adele koja se na novom albumu pozabavila sličnim privatnim temama kao i vi. Mnogi kod nas zapravo i ne znaju o čemu pjeva Adele, ali bi sigurno razumjeli ste to otpjevali vi. No onda biste se, za razliku od Adele u Americi, smjesta našli pod domaćim patrijarhalnim optužbama. Ukratko, kod nas bi Adele iskopali rupu duboku poput one koju kopaju vama iako se radi o sličnim životnim temama roditeljstva i privatnih problema?
Blago se Adele! Odlična je, prava duhovita Britanka. Obožavam je i radije bih razgovarala o Adele nego o domaćim patrijarhatima (smijeh). Na Adele svijet ostaje, a ne na mediokritetima.
Ono što je sigurno promijenilo sve zadnjih godina bila je pandemija COVID-a, koja je iz temelja, globalno promijenila način života i rada. Kako ste vi prošli ovo razdoblje i kako se to sve skupa odrazilo na posao, koncerte? Kako ste reagirali na ostrašćene prijedloge da glazbenici idu "vaditi krumpire" i prekvalificiraju se kad su otkazani koncerti i kad je cijeli posao stao? Bio je to tipičan dokaz zaostalosti nekih kod nas koji su jedva dočekali da slavni propadnu, a inače ih slušaju svakodnevno.
Nisam to tako doživjela. Cijeli svijet je stao. Sama sam početak pandemije provela došavši za djetetom u Beograd te se našla u situaciji da mi otac nije dao viđati dijete 40 i više dana. Nakon 40 dana došla sam u Zagreb i nisam otišla vaditi krumpire, iako u tome ne vidim ništa loše ni ponižavajuće, nego sam otišla u studio. To je bio moj način preživljavanja. I zahvaljujem svojim strpljivim suradnicima koji su to preživjeli.
U kojoj je fazi rad na novom albumu, kako zvuči i tko je na njemu radio, ima li planova za koncert u Areni Zagreb iduće godine, koju ste i prošli put, krajem 2019., rasprodali? Ili se čeka kako će proći situacija s COVID-om?
Sada se snimaju prateći vokali, dorađuju se aranžmani. Ne znam, meni se to sviđa i mislim da tu ima nešto drugačije. Svu glazbu i većinu tekstova radio je Filip Miletić, moj dugogodišnji suradnik. On je i producent albuma i jako je dobro to isproducirao. Moderno – za mlađu publiku, ali s dobrim melodijama – za nešto stariju, vjernu publiku. Nastupe nisam planirala, no stalno razmišljamo o showu za Arenu. Tu sam na vezi s koreografom Anžeom Skrubeom i ostalim kreativcima, ali prvo čekam da im pustim pjesme.
Moram vas pitati koliko papuče "Gucci za po kući" ili krznene cipele od po tisuću eura u kojima vas slikaju mogu nervirati ljude kojima je to plaća za cijeli mjesec? S druge strane, je li paradoks što publika želi da su njihovi idoli najljepši i najprivlačniji, zapravo nedohvatljivi? I zašto je kod nas stalno nekima problematično što ljudi dobro zarađuju od svog posla koji dobro obavljaju?
Ne znam tko što želi, ali znam što je žensko. Neke žene potroše cijelu plaću na neki komad. Ljude veseli pa kupuju svakojake ludosti. Moj frend uzeo je jaknu na kredit. Nisam još u tom stanju, ali volim potrošiti na dobar komad odjeće. Ali znate i da me se može vidjeti u Zari. Svaku kunu sam sama zaradila u životu pa je valjda mogu potrošiti kako želim. Eto, nema dva tjedna da su napisali kako nosim neke cipele koje koštaju xy kuna, a zapravo sam ih kupila upola jeftinije. Što sam trebala? Poslati ispravak: poštovana, obmanjujete javnost jer sam te i te cipele platila x, a ne y. Ali, evo, nakon toliko godina na estradi ne mogu vjerovati da se netko tim bavi.
Još jedna stvar koja se promijenila jest i povratak suradnji s menadžerom Tomicom Petrovićem. Prekinuli ste upravo nakon našeg intervjua pa mi se jednom nije ni javio na telefon jer je vjerojatno mislio da ga zovem zbog toga. On je prilično diskretan i zaštitnički postavljen prema suradnji s vama, a to je odlika prvog menadžera, da "šuti" i kad mu nije lako.
Bila je to stanka, a ne prekid suradnje (smijeh). Tomica je jedini frajer s kojim nisam prekidala, nego pauzirala. I to samo jednom. On je po vokaciji prijatelj, a prijatelji su uvijek tu. Samo smo nastavili gdje smo stali. Falili smo jedno drugom jako. Prava ljubav zaborava nema.
Pred nekoliko godina sam u poslovnici Fine u Zagrebu stajao u redu i tek kad ste izlazili shvatio sam da ste bili ispred mene, okrenuti leđima. Nakon toga su se sjatili svi službenici s kata i prigovarali kolegici što ih nije pozvala da se slikaju s vama. Je li moguće da neka slavna osoba sama plaća svoje račune ili možda čak i kuha i čisti kuću?
Gušt mi je stajati u redu, tako upoznaš ljude, malo popričaš, kroz maske, doduše, nešto teže. Evo, neki dan sam u dućanu baš raspravljala sa susjedima kako su ovi antivakserski protesti više kao buna protiv autoriteta, a manje protiv COVID potvrda. Doduše, nitko od ovih koji se sada bore za pravo na izbor za svoje tijelo kada je u pitanju cijepljenje nije pojasnio zašto to pravo uskraćuje ženama u odlučivanju o svom tijelu i abortusu. Kako im to nije oduzimanje sloboda? Ja sam za cijepljenje. Bilo je to sve za sada. Idem na večernju misu. Na kraju bih samo svima zaželjela puno zdravlja i onda opet zdravlja, pa i nešto sreće u sljedećoj godini i hrabrosti. Uvijek dobro dođe malo hrabrosti. Više slušajte sebe i svoje instinkte, a manje političare i kojekakve proroke, posebno vezano za epidemiju i zdravlje.