Oni žive u socijalnom stanu u siromašnom predgrađu, voze rasklimanu trokolicu, nemaju formalno zaposlenje, ne plaćaju račune niti poreze, rade na crno i bave se sitnim švercom, a slobodno vrijeme provode buljeći u TV program ili u lokalnoj birtiji.
Je li to tipična hrvatska obitelj u posttranziji? Ne, to su legendarna braća Trotter iz planetarno poznate britanske humoristične serije “Mućke” koja ove godine obilježava 40. obljetnicu prikazivanja na BBC-u i koja i danas izaziva jednako oduševljenje i smijeh širom svijeta.
No između braće Trotter i spomenute posttranzicijske obitelji u Hrvatskoj ipak ima i nekih sličnosti. I upravo te sličnosti, recimo, šverc komerc i muljanje, toliko rašireni u devedesetima, uz maksimu Del Boya “Vlada nam ne daje ništa pa zato ni mi Vladi ne dajemo ništa”, dio su nevjerojatnog paketa popularnosti “Mućki” ne samo u svijetu nego i u Hrvatskoj.
O tom paketu popularnosti pokazuje podatak da je legendarna žuta trokolica braće Trotter s natpisom “Trotters Independent Trading Co” prodana na aukciji tvrtke Silverstone Auctions za nešto više od 24.000 engleskih funti (oko 211.000 kn), što je dvostruko više od najoptimističnijih predviđanja, piše 24 sata.
Također, poznata uzrečica “lovely jubbly”, koju su ti antiheroji Peckhama koristili za iskazivanje zadovoljstva, uvrštena je u oksfordski rječnik engleskog jezika. Serija je bila toliko popularna da je u jednom trenutku uzrokovala pad napona električne mreže u Velikoj Britaniji!
A sada, u povodu 40. obljetnice, Kraljevska britanska pošta tiskala je 12 posebno dizajniranih poštanskih maraka s otisnutim najurnebesnijim scenama i citatima glavnih junaka “Mućki”. Primjerice, na jednoj od njih prikazana su braća Trotter, djed Edward i ujak Albert, a pored njih napisana je nezaboravna Del Boyeva krilatica “U ovo doba sljedeće godine bit ćemo milijunaši!”.
Zašto je mitska obitelj Trotter iz problematičnog naselja Peckham na čelu s Del Boyem - sitnim prevarantom dobra srca, koji pokušava preživjeti od kokošarenja i preprodaje svega i svačega, stekla kultni status ne samo u Velikoj Britaniji nego i u Hrvatskoj?
Etablirani kazališni i filmski redatelj Vinko Brešan, najpoznatiji po filmskom prvijencu “Kako je počeo rat na mom otoku” te komediji “Svećenikova djeca”, a kako stvari stoje pamtit će se i serija “Dnevnik velikog Perice”, veliki je fan “Mućki” i kaže da je to najgenijalnija humoristična serija svih vremena.
- Serija je briljantna jer ima genijalne glumačke dijaloge, fantastične glumce koji s lakoćom stvaraju zanimljive likove i sjajan zaplet, a uz to je bazirana na likovima koji postoje u svakoj državi svijeta. To su sitni prevaranti iz predgrađa koji sanjaju o lovi i s njima se svaka nacija može poistovjetiti. Zato ‘Mućke’ prelaze granice Engleske s nevjerojatnom lakoćom. Dijalozi u seriji toliko su genijalni da bi ih trebalo pokazivati studentima na svim filmskim, scenarističkim i dramaturškim fakultetima da prema njima nauče pisati dijaloge za komedije. Primjerice, kad se Rodney predstavlja kao osoba koja igra tenis, djevojka ga pita preferira li travu ili plastiku, a on joj odgovara: ‘Nisam pušio plastiku!’ To je naprosto savršeno! - kaže Brešan za 24 sata.
Prva epizoda “Mućki” emitirana je u Engleskoj 15. rujna 1981. godine, no nije odmah naišla na oduševljenje gledatelja. Čak joj je prijetilo i otkazivanje. No BBC nije odustao.
Kako se puno radilo u hodu, tako su mnoge scene nastajale spontano i likove su nadograđivali sami glumci David Jasona i Nicholas Lyndhurst u ulogama Derecka Del Boya i Rodneya te je serija postajala sve duhovitija, dijalozi sve luđi, a njezini protagonisti sve bliži gledateljima. “Mućke” su krenule put slave! Postale su medijski i društveni fenomen, važan dio našega kulturnog identiteta.
Tom kultnom statusu, dakako, pridonio je i originalni naziv serije “Only Fools and Horses”. Taj naziv izveden je iz izreke “Why do only fools and horses work?”, odnosno “Zašto samo budale i konji rade?”, što je, čini se, blisko mentalitetima svih ljudi bez obzira na države u kojima žive.
Serija se u Hrvatskoj počela emitirati sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća u okviru novopokrenutog Programa plus i odmah je postigla fantastičnu gledanost.
- Čim su se ‘Mućke’ pojavile na TV tržištu, zainteresirali smo se za tu seriju, ali nismo je odmah kupili - kaže tadašnji urednik tog programa Đelo Hadžiselimović, koji je s urednicom Zabavnog programa tadašnje Televizije Zagreb Mignon Mihaljević obilazio televizijske sajmove i festivale te “pecao” dobre serije.
Napominje da su prvo htjeli pronaći kvalitetnog prevoditelja koji će gledateljima moći prenijeti duh serije i prevesti engleski “cockney”, dijalekt kojim govore braća Trotter.
Ta potraga trajala je nekoliko mjeseci sve dok nisu pronašli Tomislava Piska. Tada su kupili seriju i počeli s emitiranjem.
- Kod ‘Mućki’ nije stvar samo u prijevodu nego i u adaptaciji. Trebalo je prenijeti taj njihov iščašeni montipajtonovski humor i igru riječi, a to je Pisk maestralno odradio. Pisk je bio jedna od osoba koje su najbitnije za uspjeh serije. Vidim da se svi koji danas vrte seriju oslanjaju na njegov prijevod. Sličnu situaciju imali smo kod serije ‘Alo, alo’, koju su također mogli prevesti samo dobri poznavatelji jezika i mentaliteta glavnih junaka - kaže Đelo Hadžiselimović, dodajući da se u tadašnjoj shemi HRT-a, kada su svi TV centri u republikama bivše zemlje imali određeni broj prikazivačkih termina, uvijek zalagao za to da “Mućke” budu zaštitni znak Televizije Zagreb i Hrvatske.
Tomislav Pisk se prisjetio vremena kad je kao mlad prevoditelj počeo prevoditi “Mućke”.
- Tadašnja urednica Zabavnog programa Mignon Mihaljević okupila je prevoditelje i rekla nam da ima britansku seriju o dva brata, koji govore ‘cockney english’. Zanimalo ju je tko bi se usudio prihvatiti prijevoda te serije u kojoj se govori u slengu, a ja sam odmah dignuo ruku. Bio sam mlad, zelen i neiskusan prevoditelj, ali kako sam odrastao s ‘cockneyem’, bio sam uvjeren da se mogu poistovjetiti s govorom i duhom radničkih četvrti istočnog i jugoistočnog Londona gdje se govorilo tim dijalektom.
Od devete do osamnaeste godine živio sam i školovao se u Londonu, čak mogu reći da sam u duši jednim dijelom ‘koknijevac’. Kad sam počeo prevoditi ‘Mućke’, bilo je natezanja oko nekih detalja sa strogom lektorskom službom Televizije Zagreb, a povremeno i s urednicom Mignon Mihaljević. Premda je pucala od smijeha, znala je reći: ‘To ti ne bum pustila!’ Jednom sam u mladenačkom zanosu htio prevesti ‘Žvajznut ću te tom harfom’, ali to nije prošlo - kaže prevoditelj Pisk.
Prema mišljenju Đele Hadžiselimovića, “Mućke” su stekle planetarnu popularnost prije svega zbog izvanvremenskog montipajtonovskog humora, koji vole i gledatelji u Hrvatskoj. Hrvatska televizijska publika je odgajana, kaže, na engleskom humoru gledajući serije kao što su “U autobusu” i legendarne “Monty Pythone”, tako da se navikla na tu vrstu specifičnoga britanskoga crnog humora.
- Te serije, kao i kasnije emitirani ‘Seinfield’, i nakon puno godina prikazivanja izazivaju istu količinu emocija i smijeha kod gledatelja. Za razliku od njih, ‘Prijatelji’ su tijekom emitiranja bili izuzetno popularni, međutim, u kasnijim reprizama izgubio se naboj, dodaje Hadžiselimović.
Mislim da Hrvati vole taj tip humora. To se vidi u nekim briljantnim opservacijama na Facebooku, pogotovo sada u vrijeme pandemije koronavirusa, ističe Hadžiselimović za 24 sata..
S tim se slaže i Brešan, koji pojašnjava da je humor odraz inteligencije i da ne postoji nacija koja nema smisla za humor, no pitanje je ima li unutar određene nacije dovoljno talentiranih pojedinaca koji će humor te nacije pretvoriti u umjetničko djelo.
To je bio slučaj sa Češkom, kaže, koja je uspjela promovirati svoj humor, ili Velikom Britanijom, pa danas govorimo o tipičnom češkom i britanskom humoru. - Kod nas je situacija kompliciranija jer je Hrvatska regionalno podijeljena pa imamo različite vrste humora, recimo, mediteranski i zagorski humor, i pitanje je možemo li ustoličiti tipični hrvatski humor - pita se Brešan. Hadžiselimović napominje da su uspjehu serije pridonijeli i odlični glumci, ponajprije David Jason, a svoju tvrdnju potkrepljuje njegovim drugim ulogama, primjerice, u serijama “Dražesni pupoljci svibanjski”, “Frostov pristup” i “Uvijek otvoreni”.
- Tamo je sjajno odigrao potpuno drukčije karaktere, što pokazuje da ga lik Dey Boya nije zarobio. Jason je zaista glumčina, koji ne glumi samo riječima nego i gestama, grimasama i tikovima. On je u intervjuima govorio da je te grimase, micanje glavom i tikove pokupio od lokalnih ljudi koje je poznavao - kaže Đelo Hadžiselimović.
Snježana Tribuson, redateljica i scenaristica popularnih TV serija poput “Odmori se, zaslužio si” i filmskih hitova, kao što su “Ne dao Bog većeg zla” i “Sve najbolje”, te profesorica na Akademiji dramskih umjetnosti istaknula je univerzalnost i zanimljivost obiteljskih odnosa kao najvažnije odlike serije.
- Odnos između dva brata Trotter, Del Boya i Rodneya, te njihov odnos prema dedi jako je životan i u njima se mogu prepoznati ljudi iz svih sredina i slojeva. Dijalozi su vrckavi, oni se neprestano prepucavaju, nadmudruju i to je smiješno. Uvijek je pitanje tko će koga za*ebati. Del Boy je inteligentniji i brže razmišlja, a Rodney je luzer i uvijek će izgubiti u tom duelu. Nije im lako niti s dedom, koji nije nimalo bedast. Zanimljiv mi je i njihov odnos prema ženama. Naime, Rodney je u odnosu na svoju ženu u podređenom položaju - ona je obrazovanija i boljih manira, a ni odnos Del Boya prema ženi nije upitan. Premda je mućkaroš i muljator, on je također podložan u tom odnosu. Oni pripadaju nižem sloju i pokušavaju uspjeti, a na tom putu koriste se prevarama, muljanjem i lažima, što je svima poznato jer je prisutno u svim sredinama. Zato smo se vjerojatno i mi u Hrvatskoj prepoznali u tim likovima i njihovim smicalicama - kazala je Tribuson.
Sanja Kovačević, scenaristica, sociologinja i autorica knjige “Kvalitetne TV serije: milenijsko doba ekrana”, objavljene u izdanju izdavačke kuće Jesenski i Turk, istaknula je ljekovitost kao značajno svojstvo serije.
- Del Boy i ostali likovi odnose se prema porazima i životnim nedaćama s humorom, što gledatelji prepoznaju kao ljekovito svojstvo. S obzirom na to da živimo na prostoru stalnih društvenih turbulencija, blizak nam je taj obrambeni mehanizam smijehom, prisutan i u našoj televizijskoj tradiciji, od ‘Malog mista’ do ‘Gruntovčana’. ‘Mućke’ sadrže kompletan recept za uspješni sitkom. Njihov humor je britak, pa i okrutan, ali ne isključuje bratsku ljubav. Trop prevarenog varalice uvijek je zahvalan za pridobijanje publike jer je istodobno komičan, ali izaziva i suosjećanje. Tu nema patetike, ali nema ni cinizma, kao prevladavajuće note suvremenog sitkoma. Ovdje likovi vjeruju u dobru stranu ljudske prirode, iza toga peckavog humora uvijek stoji stabilna podrška obitelji i grupe prijatelja te zajednice - kaže Kovačević.
Prema njezinu mišljenju, “Mućke” su posebne upravo zato što pokazuju da obitelj nije svrha samoj sebi nego je neodvojiva od zajednice.
- U toj grupi prijatelja zastupljeni su svi univerzalno prepoznatljivi tipovi ljudi, od preblesavog Triggera, malog Bullyja Mickeya, vječne naivčine Denzila do oholog bogatuna Boyceya i njegove žene Marlene, koja je bila ‘svačija’. Svi su jednakovrijedni dijelovi grupe, nitko nije izoliran, prihvaćaju se takvima kakvi jesu - falični. Svatko od njih ponekad pokaže plemenitost i grupnu solidarnost, što je domaćoj publici posebno blisko. Del Boy je bezobziran, iskorištava koga stigne i snobovski se gura u više klase, ali je strastveno odan obitelji i prijateljima - kaže Kovačević te dodaje da serija zato ne bježi od teških tema, poput razvoda braka ili smrti najbližeg člana obitelji, dok su pritom likovi nemilosrdno iskreni, ali uvijek zaštitnički raspoloženi i požrtvovni.
Koliko je lik Derecka Del Boya Trottera, dobronamjernog prevaranta, lukavca i muljatora, gnjide bez velikih moralnih dvojbi, koja funkcionira u zoni sive ekonomije, pridonijela popularnosti serije u Hrvatskoj? - Kod nas je većina ljudi braća Trotter, takvi bizarni likovi kod nas su standard. Oni ne žive samo u predgrađima nego se mogu naći po vertikali sve do predsjednika uprava raznih poduzeća. Mogućnost identifikacije s braćom Trotter sigurno je pridonijela popularnosti serije - napominje Brešan.
Slično razmišlja i Hadžiselimović.
- To je preslikana hrvatska situacija, puna sitnih prevaranata koji pokušavaju preživjeti. Kod nas je Del Boy postao ikona, govori se: ‘Gle, on je isti Del Boy!’ Autori serije pogodili su opće mjesto, nešto što uvijek funkcionira, dakle, prikaz borbe malih ljudi koji žele ostvariti velike snove. Taj san nije se promijenio od osamdesetih godina do danas. Zato se gledatelji širom svijeta mogu poistovjetiti s likovima, njihovim karakterima i borbom za bolji život - ističe Hadžiselimović.
I Pisk smatra da je za uspjeh “Mućki” iznimno važan prikaz običnih malih ljudi koji pokušavaju ostvariti svoje aspiracije raznim mućkama.
- U gotovo svim zemljama svijeta, osim u onim najuređenijima, svi vole tu i tamo prevariti državu za neki porez. To je motiv koji svi prepoznaju i s kojim se mogu poistovjetiti. To nije od jučer. Ti likovi imaju korijene u šekspirijanskim karakterima, dakle, vječni su, a u seriji možemo pronaći i motiv žrtvenog jarca te razne druge pučke elemente, koji su prisutni u raznim europskim kulturama. To gledatelji prepoznaju - poručio je Tomislav Pisk.
Sanja Kovačević pojašnjava da se u Hrvatskoj popularnost Del Boya koji se, kao sitni prevarant, služi lukavstvima da ostvari bolji život, nalazi u onom dijelu našeg mentaliteta koji je neposlušan prema zakonima, a izrastao je iz povijesnih okolnosti življenja pod tuđinskim vlastima te potrebe da se preživi u siromašnijim dijelovima zemlje, što je prekrasno prikazano u seriji “Prosjaci i sinovi”, koja je po mnogočemu mogla biti hrvatske “Mućke”, piše 24 sata..
- Ta se tradicija osobito nastavila u tranziciji 1990-ih kada je život na rubu zakona ili preko njega, gotovo legitimiziran u političkom i privrednom životu Hrvatske. Iako likovi ‘Mućki’ brutalno ismijavaju međusobne naivnosti i slabosti, serija se smije i nama, samim time što toliko volimo seriju i što bismo ponekad htjeli biti Del Boy jer mislimo, kao većina radnih ljudi na planeti, da ćemo poštenim radom zaraditi za pristojan život, pa smo zapravo mi ‘samo budale i konji koji rade za život’ - zaključila je autorica prve domaće knjige o TV serijama Sanja Kovačević.
Na pitanje tko bi bila domaća braća Trotter, Brešan rezolutno odgovara da nije potrebno tražiti domaće varijante Del Boya i Rodneya.
- Već postoje genijalna braća Trotter i genijalne ‘Mućke’, dakle, nemojmo kopirati tuđe genijalne priče nego stvorimo svoje originalne varijante. Vjerujem da u Hrvatskoj imamo dovoljno apsurda i zabavnih i zanimljivih likova te dovoljno mašte i kreativnosti da možemo stvoriti vlastite priče s vlastitim junacima - poručio je Vinko Brešan.