Nakon što su na HRT-u s uspjehom emitirani njegovi dokumentarni serijali “A Porina dobiva” i “Zauvijek skladatelj”, redatelj i scenarist Toni Volarić nedavno nam je predstavio i svoj novi serijal – “Zauvijek autor”, u kojem najpoznatiji hrvatski autori otkrivaju nepoznate detalje iz njihovih karijera. Dosadašnje epizode posvećene Gibonniju, Vjekoslavi Huljić i Zrinku Tutiću pobudile su velik interes gledatelja, a Toni nam je otkrio što nas očekuje u idućim epizodama.
Dosad su emitirane tri epizode serijala "Zauvijek autor", kako ste zadovoljni reakcijama?
Iskreno, zatečen sam interesom gledatelja i posebno medija za dokumentarni format. Nisam niti sanjao da će novinski urednici gledati filmove i prenositi izjave gotovo svih sugovornika u njima, čak me pitaju da im poslije emitiranja pošaljem dijalog listu, dakle transkript svega rečenog ili otpjevanog u nekoj epizodi. Naravno, ključno je i jako veseli što mediji svojoj publici žele približiti živote i karijere vrijednih umjetnika, u ovom slučaju skladatelja i tekstopisaca. To poštovanje talenta i rada jako je važno za mlađe naraštaje koji će autori biti kad nas ne bude.
Kako ste birali autore za serijal? Po čemu su oni posebni?
Imena biraju producenti, dakle Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus. Koliko sam shvatio važno im je da budu podjednako predstavljeni njihovi članovi svih glazbenih žanrova. I teško je definirati imena koja će, izgovorena u nekoj najavi filma, biti gledateljima dovoljno atraktivna da izdvoje sat vremena i saznaju više o njihovim životima i djelu. Nije tajna da karijera skladatelja suvremene ili klasične glazbe neće biti zanimljiva širem krugu gledatelja. Na svu sreću HRT ima zadaću i educirati, ne samo zabaviti.
Koliko je teško bilo nagovoriti sugovornike da se otvore i ispričaju neke nepoznate detalje?
Kao što i sami znate, ključan je „broj utakmica“. Jako je važno da umjetnik kojeg zovete i želite „otvoriti“ zna što ste u karijeri i kako radili. Sve su to ljudi koji puno rade i stvaraju pa im se ne da trošiti vrijeme na snimanje sadržaja za koje nisu sigurni da će relevantno prezentirati njihove karijere. Posebna je priča tehnika intervjuiranja, neverbalna komunikacija, oči koje autorovim očima vjeruju i ako želite neka vrst profesionalnog ugleda koji autor ima ili pak nema u percepciji tih sugovornika. A i budimo potpuno realni, umjetnici vole ostaviti trag, u ovom slučaju u formi dokumentarca.
Snimali ste prije tri godine a neki od sugovornika poput Massima i Miroslava Lilića više nisu s nama. Vjerujem da vam je to sad bilo posebno emotivno vidjeti, baš kao i njihovim obiteljima?
Jako emotivno, posebno što izjave dvojice spomenute gospode ama baš nitko nije vidio niti znao da postoje dvije i pol godine koliko se čekalo emitiranje. Imam ih u laptopu i čekam da javnost to sazna. Osjećate se kao neki trezor misli tih posebnih ljudi, kao čuvar njihovih rečenica i misli. Novinarski nerv u vama rado bi ispalio neki naslov, svima rekao kako su razmišljali i kako živjeli, ali ne smijete do emitiranja. Obojica spomenute gospode bili su iznimno talentirani i ostvareni u svojim područjima djelovanja, baš posebni ljudi i uvijek se osjećam privilegirano što su se otvorili baš „mojoj kameri“ i očima.
Zanimljivo je da se u serijalu pojavljuje i Marijan Ban, koji godinama ne daje izjave za medije?
Kad sam ga vidio da, baš kako mi je obećao, onim teškim korakom ulazi u studio koji smo unajmili u Splitu, bio sam presretan jer znam da ne daje nikakve intervjue. No, napravio je to zbog dugogodišnjeg prijateljstva, pa i povremene suradnje s Nenom Belanom, bio strpljiv i rado prepričao neke zanimljive anegdote njihova druženja. Otkrio je da je upravo Belan na prva četiri albuma Daleke obale pjevao prateće vokale, s time što je treći album, „Mrlje“ i producirao. Puno je detalja koje Ban upravo u priči o Belanu govori prvi puta.
Što ćemo doznati u idućim epizodama? Otkrijte nam neke zanimljive detalje?
Imate odmah i naslov: Massimo u filmu o Alki Vuici koji se emitira 4. lipnja u 20 i 15 govori kako je pokojni Željko Malnar na jednom tulumu u Alkinom zagrebačkom stanu pucao u njega iz pištolja. Metak ga je promašio, probio zid i završio u kupaonskom bojleru. Znam da zvuči nevjerojatno, ali to su Massimove riječi i u filmu cijeli događaj opisuje puno opširnije. Gledatelji će saznati i kako je Johnny Štulić na jednom od koncerata u Splitu vidio da su im pregrupa neki klinci iz grupe lokalne grupe Narodno blago i da su izveli dvije njegove pjesme. Svidjelo mu se kako sviraju pa je kad je s Azrom, a bilo je to na vrhuncu slave, izašao na pozornicu, pozvao gitaristu Narodnog blaga da s Azrom odsvira dvije pjesme. Gitarist je bio Neno Belan i nakon toga preko noći je za njega znao cijeli Split.
Što pripremate nakon ovog serijala? Kada ćemo vidjeti nove dokumentarce?
Hm, zanimljivo pitanje pa evo i konkretnog odgovora. Niti nakon 42 dokumentarca na niti jednom od uobičajenih natječaja nije mi prošao projekt snimanja dokumentarca nazvanog „Vuk koji je tražio ljubav“. Riječ je o ljudima svih uzrasta i profesija koji baš svaku večer u godini u 19 sati, po dogovorenom rasporedu dolaze čitati priče za laku noć djeci u bolnicama. „Publika“ se iz večeri u večer mijenja. Neku djecu hvala Bogu otpuste kući, ali druga ne mogu doći jer im se stanje pogoršava, a neka daju ručicu svom anđelu i odlete među oblake. Ljut sam, jesam. I tužan. Ali nikada neću odustati od tog filma, pa čak i ako treba krenuti u neku vrst crowdfunding kampanje. Ja ću ako treba ideju i scenarij dati i režiju odraditi besplatno. U međuvremenu nastavljam raditi novi serijal desetminutnih priča „Hrvatskih 1000 Tonija Volarića“ o ljudima koji su u hrvatskom sportu, politici, znanosti ili umjetnosti ostavili trag. Te se priče emitiraju u sklopu HRTove emisije Dobro jutro Hrvatska, petkom.