Crno-bijeli bili su traženi jer su slovili za najbolji plesni bend. U samo tjedan dana Rajko je napravio dva instrumentala, od kojih jedan nikad nije snimljen.
Da je napravio samo ‘Moju domovinu’, koju je napisao sa Zrinkom Tutićem, Rajko Dujmić zadužio je Hrvatsku za sljedećih nekoliko stoljeća, rekao je Duško Ljuština (71), najpoznatiji kazališni, a nekad i estradni menadžer.
Dujmića zna iz ranih 70-ih. Crno-bijeli su ga pozvali da im bude menadžer. Radili su do 1978, i na nastupe pozivali glumce, pjevače, pjesnike...
- Rajko je dolaskom u Crno-bijele donio novu energiju, pozitivnu, plemenitu. Bio je čuvar ljubavi, plemenitosti i dobrote - kaže Ljuština.
Bili su traženi jer su slovili za najbolji plesni bend. Rajko je Crno-bijele dignuo u glazbene visine. U samo tjedan dana napravio je dva instrumentala, od kojih jedan nikad nije snimljen.
- Ušao sam u bend kad su u njemu svirali gitaristi braća Predrag i Božo Kezele, pijanist Boris Smrček, bubnjar Ivica Bebek i pjevač Boško Trbojević. Kasnije su kroz bend još prošli Mladen Bedeković i Rajko Dujmić kao orguljaši te gitaristi Ante Mažuran i Krešo Truhan - prisjeća se Ljuština.
Njegov menadžerski posao bio je nalaziti im gaže, raditi obračune i isplaćivati zarade. U Crno-bijelima, kaže, plaća nikad nije kasnila ni minutu. Sve se baziralo na riječi, dogovoru.
- Nisam brinuo ni o njihovu mirovinskom ili zdravstvenom, to su si oni sami regulirali. Instrumente i opremu smo kupovali iz zajedničke kase, pa ako bi nešto ostalo, to bismo dijelili. Krediti im nisu trebali, svi su bili dobrostojeći. Zarađivali smo dobre novce i svatko si je mogao riješiti problem ili ispuniti želje bez kredita ili pomoći sa strane. Olako smo veći dio novca potrošili, ali ni danas nitko od nas nije sirotinja - priča Ljuština.
Bili su, dodaje, preozbiljni ljudi da bi si ugovorima nešto ograničavali, iako su imali vrlo precizna pravila da se za kašnjenje na probe i opijanje mora platiti kazna.
- Nestašluke je radio samo bubnjar, nije bio pijanac, ali je znao popiti koju pivu previše. Kazne su bile isključivo financijske. Nije bilo ni opomena ni odgojnih mjera - kaže Ljuština.
Nikad se ni jedan član benda nije polakomio za novcem i tražio više. Kako su se dogovorili prvi dan, tako je bilo do kraja. Nikad nitko, kaže, nije tražio da se nešto mijenja. Rajko je vrlo brzo postao uzor, idol glazbenicima.
- Gubitak je nenadoknadiv. Svaka njegova pjesma za sebe je povijest glazbe u Hrvatskoj. Izgubio sam velikog prijatelja, suradnika. Pamtit ću ga kao divnog i dobrog čovjeka koji je samo prema sebi bio najmanje dobar. Velikan kakav se još dugo neće roditi, a njegova i Zrinkova ‘Moja domovina’ tako gordo stoji i stajat će zauvijek - priča Ljuština.
Godinama kasnije pratio je sve uspjehe Novih fosila. Pratio je i Rajka, njegov rad za kazalište, mjuzikl koji je postavljen po njegovim hitovima, hrabrio ga, jer je Dujmić bio posebno osjetljiv na ljudsku patnju. Skladatelj se ljutio kad je gledao kolike tisuće ljudi mjesecima ne dobivaju plaću. Tad se smatrao sretnikom koji jednom godišnje ipak nešto dobije. I nerijetko je dio zarade podijelio ljudima.
- Tim ljudima ni to nije zajamčeno. I to mi je strašno. Rade, a netko ne plaća. Tko? Sve je više zamjena za ljude koji su cijeli život radili, gradili te naše asfaltne ulice - govorio je Rajko.