Gotovo 40 godina karijere, 10 godina u Top 10 najemitiranijih glazbenih autora, a obilje koncerata dovelo ga je i do najdužeg, najpostojanijeg tržišnog uspjeha u Hrvatskoj. Sve je to, pa i puno više, postigao splitski kantautor Neno Belan (59). Trenutačno se priprema za Lisinski, čeka zeleno svjetlo za mjuzikl, a radi i na talijanskim, engleskim pa i poljskim verzijama svojih pjesama. Vječni romantik i omiljeni glazbenik ne namjerava stati, a stalne nagrade poput 16 Porina, 39 nagrada na festivalima solo i s grupom Fiumens i još šest s Đavolima dokazuju da i ne treba! Belan je dao veliki intervju za Večernji list.
Jeste li zadovoljni koncertima ovo ljeto, nešto se, čini mi se, napokon počelo događati? Iako, i dalje nije sve po starom.
Da, nesto se ipak pomaklo u pozitivnom smjeru, pa smo evo, ovo ljeto uspjeli odsvirati recimo negdje 50% koncerata u odnosu na 2019. godinu..Što je, moram priznati, na moje veliko zadovoljstvo premašilo očekivano. I dalje naravno nije to to, ali je evidentno prisutan pozitivan pomak, i to me jako veseli. Svakako se nadam i očekujem da će se taj pozitivan trend i održati, te da ćemo se u nekom doglednom periodu vratiti na staro.
Na sceni ste gotovo 40 godina. Što je tajna vaše dugovječnosti na estradi?
Dalo bi se o tome dugo i naširoko pričati, ali pokušat ću sažeti. Jednostavno, treba uroniti duboko u samoga sebe pri stvaranju, u svoju nutrinu, u svoju bit, i otvoriti se prema umjetnosti. Ne obazirati se na trendove i prolaznost, a opet promišljati o formi. I jedino ste u takvom stanju možda, dakle s naglaskom na možda, u poziciji da se iskonski dugoročno, s naglaskom na dugoročno, povežete s publikom. Često to i ne uspije, ali događa se evo i da uspijete.
Kantautor, gitarist, producent, ali riječi koje vas možda najviše opisuju su: vječni romantik. U vašim pjesmama najbitnije su emocije koje tako vješto prenosite na publiku.
Naravno da je u podlozi uvijek glazbeni talent, ali i veliki rad, trud i zalaganje, odricanje, upornost i vjera u sebe. Ali uz to mora se dogoditi, da se pjesnički izrazim, i nekakav “spoj sa svemirom”, a to su već stvari koje nisu opisive ni na materijalnoj razini pa čak ni na svjesnoj. Je li to možda nekakva biokemijska reakcija mozga ili možda to duša odgovara na vapaj srca, ne bih znao reći. Samo znam da su mi se događale takve stvari.
Što je za vas ljubav?
Ljubav je esencija, osnovni građevni blok života. I stvari su vrlo jednostavne - što imamo više ljubavi u životu, to on ima više smisla, odnosno više ispunjava sam sebi svoju svrhu. Pri tom ne mislim naravno samo na onu osnovnu, najčešće opjevanu, ljubav između muškarca i žene, već na ljubav u puno širem kontekstu, uz prije spomenutu i ljubav prema familiji, prema prijateljima, prema glazbi, prema prirodi, prema hrani, piću, ljubav prema plavom nebu, tihoj noći, ma prema svemu, od najvećih do najsitnijih stvari.. jednostavnije rečeno - ljubav prema, kako kažu, božjem daru - vlastitom životu!
Pisali ste svakakve pjesme o ljubavi, Mediteranu, emocijama, ali nikada o politici ili socijalnoj tematici. Čak ste i rekli da ste rođeni da biste pjevali o ljubavi, ne o politici.
Točno tako, neke stvari jednostavno osjetite, nađete se u nečemu, prepoznate svoj poziv, tako i ja, sasvim sam siguran da radim točno ono za što sam stvoren... U jednom trenutku svog života to sam prepoznao, osjetio i krenuo tim putem. Za te neke druge teme su neki drugi ljudi puno talentiraniji od mene te pozvani da govore ili pjevaju o tome. I ja im se u to ne želim miješati.
Kad smo kod pjesama, vaša glazba, među ostalim, prvo nastaje pod izravnim utjecajem Beatlesa, odnosno pop-rocka šezdesetih. Je li vam to najdraže glazbeno razdoblje?
To je razdoblje u kojem sam odrastao, pa mi se vjerojatno nekako prirodno uvuklo pod kožu. Naravno, nisam zatvoren i ograničen, ima tu i pregršt drugih utjecaja. A što se tiče skupine The Beatles, mislim da su oni i njihova glazbena genijalnost Mozarti 20. stoljeća, i da su doslovno definirali modernu popularnu glazbu. Tolika eksplozija kreativnosti u toliko malo vremena nikad dotad nije bila viđena, a teško da će ikad i biti viđena. Otkrio sam ih u dobi od deset godina, danas imam gotovo 60, a i dalje im se divim jednakim, ako ne i još većim žarom, proučavam njihove pjesme i iz njih učim. I stalno nešto novo otkrivam. Njihova superiornost u harmoniji, melodiji, aranžiranju, eksperimentiranju, fascinantna je. Hvala im na postojanju, bez njih ja glazbeno sigurno ne bih bio to što jesam.
Ima kod vas i dalmatinskih melodija, kancone, ali nije vam stran ni reggae, latino... Doista se u svemu snalazite.
Apsolutno se u svemu snalazim. Volim cjelokupnu glazbu i posvetio sam joj život, imam i vlastiti tonski studio, i iako imam već golemo iskustvo i znanje, učim i dalje, proučavam stvari koje mi se sviđaju, upijam i dalje znanja, širim horizonte... i nisam se umorio, naprotiv, još imam nevjerojatan entuzijazam, kao što sam imao i na početku karijere.
Baš zbog toga nastao je izraz “belanovski pop”. Kako biste ga vi definirali?
Pa teško je i nezahvalno sam sebe definirati, i zato bih radije to prepustio drugima, raznoraznim stručnjacima, kritičarima, kolegama itd. A možda i cijeli ovaj intervju upravo na neki način daje odgovor na to vaše pitanje.
Vratimo se malo na početak. Što vas je gurnulo u glazbu, u pjevanje?
Roditelji, kad sam imao deset godina. Smatrali su da bih se trebao baviti i nekom izvanškolskom aktivnošću, i smislili su da će to biti glazba, odnosno da bih mogao ići u glazbenu školu, iako ja u tom trenutku nisam o tome razmišljao. Međutim, kako sam bio miran i poslušan, lijepo odgojen dječak, poslušao sam ih, pa i njihovu sugestiju da instrument koji ću pohađati u glazbenoj školi bude – gitara. Što se tiče pjevanja, to ću vam ispričati malo kasnije.
Što ste slušali u to doba?
Pa možda sam bio i sretnik što sam se muzički formirao upravo u zlatnom dobu popularne glazbe, tj, šezdesetih i sedamdesetih godina. Muzička scena u to je doba bila veoma šarena i kvalitetna, bez obzira na to o kojoj se vrsti muzike radilo. Dok sam bio dijete u našoj se kući intenzivno slušala talijanska kancona jer su moji roditelji obožavali glazbu i pratili sve što se događalo na tada veoma popularnoj talijanskoj sceni, kupovali su ploče i pratili moćni festival Sanremo. Onda u nekom momentu, u drugoj polovici osmogodišnjeg školovanja, počeo sam otkrivati neku svoju muziku, prve tinejdžerske bendove toga doba kao što su bili Sweet, Slade, T. Rex itd., a onda sam zapazio Beatlese.
Tijekom studija elektronike, za svoj ste gušt počeli svirati gitaru. Kako je potom došlo do benda?
Najviše sam se možda “inficirao” preko sastava Stray Cats, koji sam negdje u tom razdoblju otkrio i jako zavolio. Dopadala mi se istovremena kombinacija velike strasti i romantike u toj vrsti glazbe. Preko njih sam se zakvačio i za originalne rock’n’roll izvornike kao što su Chuck Berry, Little Richard itd, a onda i na pop-muziku tog doba na čelu s recimo Buddyjem Hollyjem. Sve to u kombinaciji sa starom talijanskom kanconom, koju sam prije spomenuo, te zaključno i s Beatlesima, rezultiralo je nekakvom vlastitom mješavinom i pjesmama grupe Đavoli.
Rekli ste jednom da u Đavolima niste trebali biti pjevač? Počeli ste privremeno? Kako to da ste ostali?
Zanimljiva je to priča o kojoj bih mogao dugo i naširoko pričati, ali pokušat ću to reći u nekoliko rečenica. U jednom trenutku nešto sam se bio razočarao u glazbu i svirku i odlučio objesiti gitaru na zid te završiti fakultet elektronike. No onda mi je došao prijatelj Marinko Biškić i zapalio me za ideju da napravimo sastav koji će svirati svjetske hitove koje su obrađivali naši popularni pjevači šezdesetih godina. I napravili smo bend, Marinko je pjevao, ja sam svirao gitaru, imali smo i bubanj, bas i saksofon. Probali smo nekoliko mjeseci, a onda je Marinko dobio poziv za neki posao u Zagrebu, otputovao je, a ja sam rekao: “Kad smo već tu, idemo dalje s radom, tražit ćemo novog pjevača, a ja ću pjevati privremeno dok ga ne nađemo...”. I tako privremeno pjevam već 37 godina.
Bili ste retro bend, a voljeli ste rock'n'roll, punk, blues..
Moja “punk i blues avantura” dogodila se puno prije, još u srednjoj školi, kad sam osnovao svoj prvi “pravi” bend “Narodno blago” i s kojim sam svirao rhytm and blues stvari ranih 60tih. Tada se pojavio prvi put taj moj prijatelj iz srednje škole, Marinko Biškić, koji je bio punker, valjda jedini u Splitu koliko ja znam, i koji je htio izvoditi punk, a nije imao benda, pa je pitao nas bi li ga pratili. Ja sam rekao može, i tako smo mi svirali te godine i sami blues, i s Marinkom punk.
U Jugotonu, nakon što je Siniša Škarica odobrio probni singl, dobacivali ste i do sto tisuća?
Točno. U bend je u to doba kao nevidljivi član, menadžer, dizajner i tekstopisac uletio i Robert Ćaleta Charly, i nagovorio me da počnemo pisati autorske pjesme, ali koje će zvučati kao da su nastale šezdesetih. I napravili smo hrpu pjesama, odnijeli ih Siniši Škarici u Jugoton, njemu se to dopalo i odobrio nam je snimanje prve ploče “Ljubav i moda”. Ostalo je povijest.
I onda je došao rat.
Došao je, nažalost. Ne ponovilo se. I tada, te 1991. godine, nekakva druga energija zavladala je u zraku, i svrha benda koji je izvodio pozitivne, ljubavne pjesme, u tom trenutku više nije imala smisla i prijateljski smo se rastali. Tako je završila prva faza moje profesionalne karijere.
Odmah iduće godine odlazite u Zagreb?
Nakon godine dana bez glazbe i bavljenja opet fakultetom, promišljao sam dugo, intenzivno i duboko, i u jednom momentu donio odluku da ću se ipak i dalje nastaviti, ili bar pokušati nastaviti baviti glazbom. I u svjetlu te odluke, spakirao sam se i zaputio u neizvjesnu budućnost, u Zagreb, ne znajući što će sutra donijeti.
Nakon Zagreba, zapravo tri ili četiri godine nakon, odlazite u Rijeku. Moram pitati, jer znam koliko volite Split, kao i njegov festival. Rekli ste da vam se dopalo živjeti tamo. Više nego u Splitu?
Život nije Olimpijada, već skup slučajnih događaja. Živio sam naravno u rodnom gradu Splitu, a i dalje određeno vrijeme provodim u njemu, živio sam u Zagrebu, pa i danas djelomično tamo živim, i živim i u Rijeci. Živio sam i godinu dana u Sarajevu gdje sam bio na odsluženju vojnog roka. Na otoku Braču živim ljeti, jer mi je majka od tamo i tamo imamo kuću. I sva ta mjesta mi znače, svako je imalo i i dalje ima ulogu u mom životu, nema najznačajnijeg. Sve ih volim, obožavam, i zahvalan sam im na onome što su mi pružili, svak na svoj način. Svi su različiti, svak ima svoje specifičnosti i mentalitet, ali meni je u svakome dobro i svugdje se osjećam “doma”, svugdje imam super prijatelje i super život. I upravo zahvaljujući toj prilici da živim na tim raznim i različitim mjestima, mislim da sam dobio određenu širinu u vlastitom pogledu na život.
Kad sam pričala s vama na ovogodišnjem Splitskom festivalu, vidjelo se koliko vam znači ta tradicija i koliko mislite da je važan za sam grad.
Točno tako, mogu i citirati sam sebe: Uvijek sam sretan kad nastupam na Splitskom festivalu jer sam dijete Splita, tu sam rođen i odrastao i zna se što ovaj Festival znači gradu Splitu tako da mi je uvijek velika čast, zadovoljstvo i sreća nastupati na toj pozornici. A Splitski festival je i tradicija i brend grada, ali i spada u prosirenu turisticku ponudu, jer turizam ne treba biti samo sunce i more, nego ta ponuda i treba biti šarolika i bogata, ja kako je Split jak turistički centar u kojem ima puno i domaćih turista i stranaca, treba im svakako nešto vise ponuditi. A što je ljepše od glazbe i plesa?
Kad smo kod nagrada, rekli su mi da vas one više toliko ne uzbuđuju. A kako i bi, pa samo Porina imate čak 16, a da festivale i sve drugo i ne nabrajamo.
Ma uvijek je, naravno, lijepo nekad negdje dobiti pokoju nagradu. I neka bude nagrada kad su već tu. Ali uvijek kažem, te nagrade se relativno brzo zaborave, to su više nekakva trenutačna zadovoljstva, a ona prava i najbolja nagrada mi je kad se popnem na binu i zapjevam recimo “Pričaj mi o ljubavi”, a publika, koja se mahom nije ni rodila kad sam tu pjesmu napravio, zapjeva je u zboru. Ili kad mi priđe par u četrdesetima nakon koncerta i kaže da su se upoznali, zaljubili i prvi put poljubili uz moju pjesmu “Vino noći”, a da su sad već 20 godina u braku i imaju dvoje već povelike djece... E, to mi je prava nagrada.
U konačnici, vi više gotovo i ne izdajete albume, a to ste i prvi rekli prije gotovo 20 godina, ako se ne varam. Konkretno, smatrate da internet preuzima glavnu ulogu u distribuciji glazbe?
Točno tako, ja sam vjerojatno prvi koji je s tom praksom počeo još prije gotovo 20 godina, a vidim da sad i mnogi moji kolege slično razmišljaju i postupaju. Demokratizacijom medija, odnosno pojavom interneta, promijenio se način konzumiranja glazbe, i više nije, kao u doba LP formata, kaseta ili CD-a, bitna forma albuma kao novog glazbenog proizvoda, već su opet u modi singlovi, kao i 50-ih godina u doba Elvisa, jer konzumenti po svim tim silnim internetskim glazbenim servisima traže pjesmu po pjesmu, koje im se sviđaju, i kreiraju vlastite liste po svom ukusu.
Zanimljivo je da se duet s Massimom zamalo nije ni dogodio. Jako mi je drago da je pronađena demo-snimka i da vam je Massimo predložio duet. Međutim, kad vam je to predložio, bili ste skeptični zbog različitih glasova? A onda vam ni miks nije odgovarao?
Ma da, priča je ustvari trajala nevjerojatnih 18 godina jer je prvo mene, inače meni jako dragi Massimo, ganjao 15 godina da mu napišem pjesmu za album, a ja sam mu je konačno te 2005. i napisao, te snimio demo samo uz gitaru i poslao mu na “sprženom” CD-u. Nakon što je on te godine odustao od albuma, ponovo je aktualizirao priču tri godine poslije i tražio me opet tu istu pjesmu, ali ja sam mu bio poslao jedinu kopiju i zaboravio u tri godine i melodiju i tekst. Onda je nastala panika, Massimo je prekopao svoj stan i, srećom, nakon dva dana našao taj demo-CD bez oznake negdje u prašini. Pjesma je time bila spašena. I sad je on snimao pjesmu pa mu je palo na pamet da bi to mogao biti duet i pozvao me u studio da pjevam s njim. Prvo sam bio malo skeptičan, ali sam otišao i otpjevao. Onda je stigao nekakav prvi miks te pjesme kojim nisam bio zadovoljan, ali Massimo je rekao da je CD već u tisku i da je stvar gotova. Ja sam upao u depresiju, međutim javio mi se opet nakon nekoliko dana i rekao da ipak nije otišla u tisak, a ja sam mu odgovorio da mi pošalje trake. Otišao sam u Zagreb kod kolege Ivanovića gdje smo doradili aranžman sa živim puhačima i ponovo je smiksali i pjesma je zablistala u punom sjaju! Na kraju smo i osvojili Šibenski festival s njom te osvojili Porin za duet godine, a ja kao autor i Porin za pjesmu godine. A što bi bilo da Massimo nije pronašao taj prašnjavi sprženi CD...
I vaša kći Nikolina je prije nekoliko godina prvi put zapjevala s vama, pripremate li opet nešto takvo? Što nas još od vas očekuje u skorije vrijeme?
Bit će toga još, nadam se. Zasad nemamo konkretne planove, ako što bude, čut će se! Što se mene tiče, imam puno planova, osim što bih volio snimiti spot za novu pjesmu “Na Cvitnu nedilju”, radit ću intenzivno na engleskim i talijanskim verzijama svojih starih pjesama u drukčijim aranžmanima, koje će pjevati moja prijateljica, zadarska pjevačica Elena Stella, a moguće i na hrvatskom jeziku. Dalje, surađujem i s jednom poljskom pjevačicom, Emilijom Debskom, koja će isto tako te moje pjesme otpjevati i na poljskom. Razvijam i dalje svoj tonski studio, pomažem prijateljima oko pjesama i aranžmana, čekam da se ponovo pokrene zbog korone zaustavljen hit-mjuzikl “Bambina” u splitskom HNK. Guramo polako i prema filmu i radimo još svašta.