Prije nešto manje od tri mjeseca napustio nas je legendarni kantautor Đorđe Balašević. Iza sebe je ostavio neutješnu suprugu Oliveru i njihovo troje djece - kćeri Jelenu i Jovanu te sina Aleksu.
Nakon njegova odlaska Olivera se prvo vrijeme povukla iz javnosti i sa društvenih mreža, a potom je svoje misli usmjerila na posao. Sada je na svom Instagramu objavila videu u kojem radosno pleše i najavljuje promociju knjige "Planeta Dvorište" u Subotici.
"Srce mi često zakuca u ritmu one lopte na crepu šupe, i koliko god ova rečenica bila i lament nad onim čega više nema, i koga više nema, ostaje saznanje kako je nekim čardašima naprosto suđeno da postanu uspavanke. A onda nekoliko decenija kasnije i serenada pod jednim prozorom ovenčanim sa tri lale...", napisala je Olivera u opisu videa i dodala kako će se predstavljanje knjige održati 1. lipnja na Ljetnoj pozornici Palić u Subotici.
Video možete pogledati OVDJE
Podsjetimo, Olivera je dva mjeseca nakon prerane smrti kantautora Đorđa Balaševića njegova obitelj odlučila je donirati 3.6 milijuna srpskih dinara (oko 240 tisuća kuna) Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Primopredaja donacije bila je prvi javni događaj na kojem se udovica Olivera Balašević pojavila nakon smrti svog supruga. Vijest o donaciji Olivera je potvrdila na svom Instagramu uz jednu anegdotu iz prošlosti i otkrila zbog čega su novac odlučili donirati upravo Akademiji umjetnosti u Novom Sadu.
"Povodom proslave Dan Akademije umetnosti i donacije porodice Balašević", započela je Olivera svoju objavu pa nastavila s pričom o njezinu dolasku na fakultet u Novi Sad.
"Mali žuti kofer koji sam ponijela krenuvši iz Zrenjanina 'u svijet', na studije u Novi Sad, teško da se mogao nazvati i prtljagom? Vozač 'Laste' ga je samo prezrivo odmjerio kad sam pokušala da mu ga utrapim dok je slagao mnogo ozbiljnije kofere i pretrpane putne torbe u bočni prtljažnik. Po tom pogledu shvatila sam da ga trebam ponijeti unutra u autobus, a možda je najbolje i bilo da se puno ne razdvajamo. Jer ispostavilo se da sam u njemu ponijela čitav svoj miraz, što baš nije bilo u stilu tradicije banatskih udavača kojima je i po troje kola trebalo samo za 'štafir'. Srećom po mene, bio je to čaroban koferić... Četvrtast, prilično dubok spram svoje veličine, i postavljen finom svilom, taman da se u njega lijepo upakira Zrenjanin. Jer to je bio moj miraz. Zrenjanin, ili bar ono najbolje od njega. Postoje one slikovnice u kojima se, kad ih otvoriš, podignu kartonske kulise neke bajke, pa se tako i meni ponekad činilo da se iz mog koferića, kad ga otklopim, pomoli maketa trga i Gradske Kuće, mostova preko Begeja i svih onih ulica koje sam toliko voljela... Ali, ono što je u tom mirazu vrijedilo najviše, bio je duh mog rodnog grada, važnog, industrijski moćnog, duh grada sportova, olimpijskih učesnika i šampiona, akademski duh gimnazija i studenata koji su se već prvog dana ferija iz univerzitetskih centara slivali na korzo. Grad određuju građani, a ne njegova veličina. Grad određuju izložbe, pozorišne predstave, koncerti. I pedagozi koji se pamte, prije svega!" poručila je Olivera pa dodala: "U danima koji su neoprostivo teški za moju djecu i mene, kao roditelj sam bar malo mirna, jer od troje djece, dvoje djece je odškolovala Akademija umetnosti u Novom Sadu!"