Rock-scena bivše države sredinom sedamdesetih iznjedrila je nekoliko odličnih grupa koje su kvalitetom odskakale od drugih i snimale odlične albume. Jedna od njih je sarajevska Teška industrija, grupa osnovana 1974. godine. Prvu postavu činili su klavijaturist Gabor Lengyel, gitarist Vedad Hadžiavdić, basist Ivica Propadalo, bubnjar Senad Begović i pjevač Fadil Toskić. Pjesnik Duško Trifunović napisao je većinu pjesama tijekom njihove karijere. Već s prvim albumom “Ho-ruk”, koji su snimili za tadašnji Jugoton, došli su na vrhove top-lista. Jedan od onih koji su u grupi od prvih dana je gitarist Vedad Hadžiavdić, koji je prije nekoliko dana proslavio 66. rođendan. Vedo je u glazbi više od 50 godina, a posljednjih godina osim sviranja gitare sve više i piše pjesme za druge glazbenike. O svemu je progovorio u intervjuu za Večernji list.
Kako su izgledali vaši počeci? Odrasli ste u 60-ima, sigurno ste tada bili zaluđeni Beatlesima?
Rođen sam u Žepču, a budući da mi je otac bio ljekarnik često smo se selili. U Žepču sam bio samo prva tri mjeseca svog života, pa smo išli dalje. Školu sam završio u tri različita mjesta. Dakle, nisam imao neki kontinuitet djetinjstva, nego sam u svakom gradu bio po dvije-tri godine - u Kotor Varošu, Kozarcu i Bosanskom Novom. Za sebe kažem da sam baš Bosanac. U pravu ste, prvi bendovi koje sam slušao bili su Shadowsi i Beatlesi, u petom ili šestom razredu. Sjećam se da mi je mama kupila njihovu ploču “Revolver” 1966. godine i to mi je bio jedan od prvih albuma. Tada sam počeo i svirati, a nakon Zenice sam se preselio u Sarajevo, gdje sam i završio osnovnu glazbenu školu. Tada sam imao i prvi sastav, grupu Kros, a zanimljivo je da je u njemu bubnjeve svirao pokojni Goran Ipe Ivandić, kasniji bubnjar Bijelog dugmeta. Ipe i ja sjedili smo u istoj klupi u glazbenoj školi.
Tadašnja sarajevska scena bila je dosta jaka, bilo je zaista dosta kvalitetnih glazbenika i bendova. Kako je to sve izgledalo?
Sarajlije znaju da se sve događalo u Skenderiji, a mjesto gdje smo se svaki dan okupljali bila je čuvena Trasa, gdje smo svirali. Tada se pojavila informacija da grupa COD traži gitarista. Prijatelj Josip Mijač nagovorio me da se prijavim. Bio sam skroman i povučen, pa mi je trebala potpora. To sam i napravio, a budući da sam bio mlad i nabrijan, prošao sam odmah. Tu sam i upoznao Ivicu Propadala, koji je već svirao u COD-u. Već s 19 godina počeo sam nastupati po cijeloj bivšoj državi. Pratili smo Zdravka Čolića, Kemala Montena i Jadranku Stojaković. To nisu bili koncerti kao danas da pjevate u petak i subotu, pa ste slobodni preko tjedna. Mi smo svirali mjesec dana u komadu, svaki dan u drugom gradu. To je zaista bio doživljaj, pogotovo za mladića kao što sam bio ja. Odmah sam upoznao kako sve izgleda iz prve ruke, kako rade menadžeri i organizatori te kakva je produkcija na takvim velikim koncertima.
Za osnivanje Teške industrije ipak je presudno bilo poznanstvo s Gaborom Lengyelom?
Tako je. Gabor je bio mlad čovjek, pun energije i ideja. Zanimljiv je podatak da se on tada bavio i atletikom, bio je sprinter na sto metara i imao odlične rezultate. U Sarajevo je na Akademiju došao je iz Subotice i tako sam ga upoznao. Tada se na televiziji emitirao ciklus emisija koji se zvao “Na ti”. Radilo se o počecima Sarajevske pop-škole. Pošto je bio probojan, Gabor je u toj emisiji radio kao glazbeni urednik. Tu me i zapazio kada sam svirao s COD-om i predložio mi da dođem u njegovu grupu u kojoj ćemo svirati autorsku glazbu. Kako su se u Zagrebu svi okupljali ispred Kavkaza ili Zvečke, tada smo se mi u Sarajevu okupljali ispred Parka, kafane poznate kao Parkuša. Ondje su se svaki dan okupljali glazbenici i umjetnici. Imali smo proziv u podne i ako nisi tu u 12, ili si bolestan ili si na turneji. S Gaborom sam se našao u Parku kako bismo dogovorili novu grupu, a s nama je bio i Duško Trifunović. On nam je dao naziv Teška industrija, jer je imao pjesmu koja se tako zvala. On je kumovao tom imenu, a nakon toga smo zvali i ostale članove. Sjetio sam se mog prijatelja Ivice iz COD-a i vrlo brzo napravili smo prvu postavu i počeli s radom.
Odmah ste krenuli s progresivnim rockom, na prvom je albumu očigledan utjecaj Pink Floyda?
Tada je praksa u Jugotonu bila da se snime tri singla, pa onda album. Gabor je bio autor i na njega je utjecao i Kornelije Kovač, pa je i on volio taj simfo-rock. U pravu ste, na nas su utjecali i Floydi, no trudili smo se da budemo i komercijalni.
Koliko su vašem uspjehu pridonijeli karizma i glas Seida Memića - Vajte?
To je također zanimljiva priča. Prije Vajte je pjevač bio Fadil Toskić, no s njim nismo napravili snimke. Kada smo krenuli u potragu za novim pjevačem, čuo sam da u Travniku ima neki pjevač Vajta i da bi bilo dobro da ga uzmemo kao pjevača. Otišao sam u Travnik i obilazio lokale do tri ujutro. Taman uđem u jedan i pitam za njega, a ispadne da smo se mimoišli. Na kraju smo se našli, objasnio sam mu o čemu se radi i pristao je doći u Sarajevo. Vajta je rođen za glazbu, pravi je šoumen, zvijezda. Kad ga sretnete, ostavi na vas nevjerojatan dojam.
Kako ste se tada nosili s uspjehom i popularnošću?
Znate kako je u Sarajevu, tamo nema zvijezda. U Sarajevu zvijezde nisu bili ni Čola ni Brega... Ivo Andrić bi prolazio, a njemu bi dobacivali: “Đe si, pisac, napiše li se šta?”. No, bilo je situacija da smo Vajta i ja prolazili ulicom, a za nama bi trčale curice i nosile tadašnji glazbeni časopis da im se potpišemo. Sve se događalo jako brzo. Tada nije bilo interneta, nego su svi pratili glazbu i novine. Jako brzo postali smo popularni.
Jeste li i vi tada živjeli po maksimi “sex, drugs & rock’n’roll”?
Definitivno. To je bilo baš takvo doba. Sve se svodilo na malo trave i alkohola. Više smo voljeli popiti. Imali smo sistem da na Jahorini ili Trebeviću pripremimo ploču i onda se planira turneja koja bi trajala mjesec dana. I onda bismo živjeli od toga. Često smo nastupali i na televiziji i to se jako dobro plaćalo. Znali bismo i zaboraviti na te gaže, a onda se odjednom na računu nakupi para.
Raspali ste se nakon tog trećeg albuma i Gaborova odlaska iz grupe?
Da, ja sam još pokušavao da sviramo i dalje, no shvatili smo da to nema smisla. Tada sam se okrenuo svirkama s drugima. Na turnejama sam pratio sve velike zvijezde bivše države poput Nede Ukraden, Slađane Milošević, Mikija Jevremovića... Nekoliko godina sam to radio intenzivno, uglavnom smo svirali po cijeloj bivšoj zemlji, ali i u inozemstvu. Cijelo vrijeme živio sam od glazbe. Bilo je jako puno posla, nije bilo pitanja da se ne može preživjeti.
A onda su stigle devedesete. Vi ste u Sarajevu bili cijelo vrijeme tijekom srpske okupacije?
Taman sam negdje 1990. namjeravao ponovno pokrenuti Tešku industriju. Čak smo snimili i album, koji nikad nije izišao. Rat me zatekao u Sarajevu i tu sam bio cijelo vrijeme. Nas nekoliko glazbenika napravili smo Umjetničku četu i dizali moral borcima. Napravio sam i glazbu za dvije kazališne predstave u sarajevskom Pozorištu mladih. Snimali smo i domoljubne pjesme, koje su bile primjerene u to vrijeme. Jedna od njih je i “Sarajevska noć”, koja je i danas ostala draga ljudima. Drago mi je da sam usprkos svim ratnim strahotama tada ostao kreativan i dao neki svoj doprinos.
Do ponovnog okupljanja Teške industrije trebalo je čekati do 2007. godine. Zašto vam je toliko dugo trebalo?
U međuvremenu sam se preselio u Ljubljanu, gdje sam radio kao učitelj gitare. Tek sam tamo otkrio da imam dobre predispozicije za rad s djecom. Djeca i roditelji jako su me zavoljeli pa sam to radio nekoliko godina. Osnovao sam i jedan bend i taman smo počeli raditi, a onda se u neka doba pojavio Vajta. Pronašao me i predložio mi da nešto napravimo. Prvo smo on i ja snimili njegove hitove u novim aranžmanima, a onda smo se jednom prilikom našli s Ivicom Propadalom i odlučili napraviti novi album “Kantina”, na kojem je bilo deset pjesama. Međutim, imali smo pogrešnu strategiju jer smo se trebali približiti novim generacijama koje nisu znale za nas. Sve se promijenilo kada je Vajta otišao, a mi uzeli Leu Mijatović za pjevačicu. Tada smo zaista krenuli kao nekad, osvajati mjesto po mjesto. Najbitnije je stvarati publiku. Znam puno bendova u Americi koji su postali poznati tek nakon što su osvajali grad po grad. Lea nam je tada rekla kako voli neke stare pjesme, koje je pjevala kao djevojčica. Tako je nastao album “Bili smo raja” za koji smo obradili stare hitove u novim aranžmanima. Bilo je puno izvođača koji su radili covere, no jedini koji je imao uspjeha bio je Massimo. Mi smo imali sreću da je to odjeknulo u regiji, pjesme sa tog albuma rado su slušane.
Kakva je sad situacija? Radite li nove pjesme?
Trenutačno surađujem s Eminom Arapović i već imamo singl koji će izići u siječnju, a nakon toga izdat ćemo i drugi singl. Njoj vjerujem. Imao sam i nekoliko singlova s Tonijem Jankovićem. Što ste tiče Teške industrije, nismo htjeli ići na silu, pogotovo jer smo mijenjali nekoliko pjevačica. A osim toga, došla je i pandemija, dogovor je da ćemo nakon toga napraviti nove pjesme. Sve je u pripremi.
Kako je inače pandemija koronavirusa utjecala na vaš život i rad?
Život mi se promijenio kao i svima. Nekad sam puno putovao i išao po raznim događanjima, a sad sam više doma. Srećom, imam kućni studio pa sam snimio puno toga, na neki način mi je to i prijalo. Nikad nisam toliko vremena provodio kod kuće.
Vidim da vam ne nedostaje inspiracije i motivacije. Dakle, ne razmišljate o mirovini?
Ma ja vam i dalje uživam u glazbi. Evo vam najbolji pokazatelj. Za Novu godinu sam si dao poseban zadatak. Nikad nisam Novu slavio kod kuće jer sam uvijek svirao. Isplanirao sam da ću u novogodišnjoj noći izvući jedan od neiskorištenih tekstova i napraviti pjesmu. Do ujutro mi je bio plan napraviti kompletnu pjesmu. To je za mene idealan doček Nove godine.