Sve je počelo u osnovnoj školi. Intenzivno smo slušali američki gangsterski rap. Tada nas je okolina čudno gledala. U devedesetima se nije ni znalo što je to. Bili smo u pubertetu, glumili smo da smo tko zna što, ali presudan trenutak bio je kad nam je prijatelj nabavio kasete Tupaca i Wu Tanga. Jednostavno smo gutali tu glazbu i odlučili sklepati koju vlastitu rimu. Bio je tu i TBF koji je na nas znatno utjecao. Oni su nam zapravo bili pokazatelj da se s takvom glazbom može probiti i u Hrvatskoj. Prve rime snimali smo na kazetofon, dolazili jedni drugima u stan, otkrivali početke interneta... Ja sam imao govornu manu. Nisam mogao izgovarati glas “r”. Bilo je to puno naglašenije nego danas pa su mi se u školi često rugali. Zbog toga sam mislio da nikad neću biti “pravi” reper. Ali neka energija tjerala me naprijed, tjerala je sve nas i onda se dogodilo nekoliko demo-albuma, pa prvijenac “Drama”, pa komercijalni “break-through” album “Istina” i stvari su jednostavno krenule. Ušli smo u mainstream – započeo je svoju životnu priču splitski reper Andrija Vujević kojeg Hrvatska, ali i gotovo cijela jugoistočna Europa, poznaje pod umjetničkim imenom Vojko Vrućina.
Čovjek je to čije stihove recitira predsjednik Sabora, kojem Aleksandar Stanković glumi u spotu, koji je autor najprodavanijih dječjih slikovnica u zemlji, koji je osvojio tri Porina i koji napuni apsolutno svaki prostor od Ljubljane do Skoplja. S Vojkom smo se našli u njegovu rodnom Splitu, a znakovitu lokaciju za intervju odabrao je upravo on. Pozvao nas je da dođemo ispred opjevanog kluba Kocka, posljednjeg splitskog okupljališta mladih alternativaca i urbane supkulture.
Nisu imali razumijevanja
Valja podsjetiti da je splitski rap-sastav Kiša metaka, čiji je član bio i Vojko, svojedobno imao hit “Namazan u Kocki”. Iako je pjesma na YouTubeu pregledana gotovo dva milijuna puta, činjenica je da jedan manji dio slušatelja ni danas ne razumije o čemu se zapravo radi. A radi se, kaže Vojko, o čistoj sprdačini koja se dobro primila među publikom. No to ne umanjuje činjenicu da je svojim stihovima zapravo izgradio spomenik klubu koji je odgojio generacije i generacije splitskih pankera, rokera, repera, metalaca i umjetnika raznih područja. Riječ “mazanje” u ovom tekstu nećemo posebno objašnjavati, već ćemo našeg sugovornika priupitati kakva je bila reakcija obitelji na njegovo bavljenje hip-hop glazbom. Inače, Vojkov otac redoviti je profesor na splitskom FESB-u, a majka mu je dugogodišnja spisateljica i novinarka Slobodne Dalmacije. – Roditelji dugo, ali baš dugo nisu imali razumijevanja za to što radim. Smatrali su to mojim hirom i pubertetskim traženjem identiteta. No, sve se promijenilo preko noći, kad sam prvi put završio u novinama. Tada sam na neki način legitimizirao svoje stvaralaštvo. Tek tada su me shvatili ozbiljno i prihvatili činjenicu da mogu zaraditi za kruh od repanja. Danas su moji najveći fanovi. Ja sam jedinac pa je njihova zabrinutost bila tim izraženija. Cijeli život slušao sam one klasične priče o tome da trebam završiti fakultet, oženiti se, skućiti i raditi dobar posao. Evo, danas to sve imam, samo što ne radim u uredu od 8 do 14 već se bavim onim što volim. Iz današnje perspektive, potpuno razumijem svoje starce. Zamislite da potkraj devedesetih na devastiranom Balkanu kažete roditeljima da želite biti reper. I danas postoje stereotipi da je to glazba namijenjena isključivo crncima ogrezlim u kriminalu po bespućima SAD-a, a zamislite kakva je percepcija bila tada – otvorio je dušu Vojko i nastavio o obiteljskom zaleđu.
– Roditelji su me za nijansu strože odgajali nego što su odgajani moji prijatelji iz tadašnje ekipe. Nisam smio biti vani dokasna. Ali ni majka ni otac nisu imali neka konzervativna stajališta. Nitko od nas nikad nije bio religiozan. U užoj i široj obitelji se nikad nitko prije mene nije bavio glazbom, premda s majčine strane postoji nekoliko ljudi talentiranih za prozu. Dječaci više ne postoje. Vojko V. krenuo je prije nekoliko godina u solističke vode, ali nostalgično se prisjetio kako je izgledao početak stvaranja sastava. Prvi pravi kolega bio mu je Ivo Sivo, a kasnije im se priključio i Kid Rađa. Bili su ekipa sa Spinuta, splitskog kvarta tik uz Marjan gdje su se oduvijek njegovale nešto urbanije vrijednosti nego u drugim dijelovima grada. Najdraža pjesma dosad mu je, kaže, “After u zatvoru” od Dječaka. – Svi su dotad svrstavali Dječake u neki ironični izričaj, ali ta je pjesma svojevrsni prekid s ironijom: zapravo smo stavili jaja na stol, mi smo najjači i nema zajebancije, najbolji smo u galaksiji. To je jedna zdrava priča – uz zafrkanstki smijeh priča Vrućina pa nastavlja o svojim počecima.
– Prve singlove i demo-snimke, kao i svi ostali reperi, slali smo na portal H3S da budu dostupni za download, to je tada bila jedina alternativa radiju. Vlasnik tog portala bio je Zoni, koji je imao pseudonim Chosen One. On je tada živio u Zagrebu i imao je viziju stvoriti i pokrenuti cijelu hrvatsku hip-hop scenu. Komentirao je neke naše pjesme pa smo se tako upoznali i zbližili, a kasnije se doselio u Split zbog studija na Umjetničkoj akademiji. Odlučili smo stvoriti bend i to je to. Tako je nastala priča o Dječacima. Dakle, bili su tu Ivo Sivo, Kid Rađa, Zoni i ja. Do te 2005. često nismo znali što radimo, lutali smo, tražili smo svoj izričaj i baš smo izbacivali loše i katastrofalne stvari. O.K., bilo je tu nekih sitnih hitova, ali činjenica je da nas je lansirala “Istina”. Jednostavno je riječ o albumu koji je publika prihvatila u širokim masama.
Krivo su shvatili pjesmu
Osvrnuo se zatim na splitske devedesete. – Mi smo imali jako veliku pogodnost u samim počecima. Internet nije bio toliko dostupan i raširen. Da je internet bio onda kao danas, sumnjam da bismo išta postigli. Mislim da svaki glazbenik koji je na startu karijere mora imati fazu da nigdje javno ne objavljuje pjesme dok one ne dosegnu kakvu-takvu razinu kvalitete. Ovi mladi danas ne znaju namjestiti ni autotune na pravu skalu, ali svejedno “uploadaju” pjesme na YouTube gdje im se, naravno, svi rugaju – prepričava splitski reper, no baš nas je u dijalogu prekinuo čovjek koji je zaustavio Vojka i rekao mu kako su on i žena baš prije nekoliko minuta slušali njegov novi singl “Umoran” te da su plakali od smijeha.
Za one koji ne znaju, Vojko V., je na sebi svojstven način opjevao vlastitu roditeljsku ulogu. Baš zgodan trenutak da ga priupitamo zašto je toliki mizantrop.
– Ha-ha, ma nisam mizantrop iako možda često ostavljam takav dojam. Čitao sam komentare na YouTubeu i čini mi se da su neki ljudi krivo shvatili pjesmu. Nije u pjesmi poanta moj sin, nego upravo ja. Narugao sam se sam sebi i ulozi za koju smatram da joj još nisam potpuno dorastao.
– Koliko vas je promijenio obiteljski život? – pitamo ga budući da je već četiri godine u braku i ne tako davno dobio je i dijete.
– Puno. Postao sam odgovorniji, više nema zezanja. Postao sam drukčiji čovjek, pred očima mi je stalno taj egzistencijalni moment kako prehraniti obitelj. O.K., na koncertima se razbijem jer u takvim situacijama ne možeš biti normalan, ali uglavnom radim, slažem neke rime, radim beatove, zapisujem misli, nešto stvaram...
– A izlasci?
– Ne pamtim kad sam izišao van u Splitu. Scena je uništena. Premalo smo tržište pa u gradu mogu proći samo cajke ili ljetni dance-hitovi. Evo, pogledaj Kocku pokraj koje sjedimo, klub je totalno na aparatima, ljudi u njemu volontiraju i jedva nekako uspijevaju opstati. Drugi splitski klub Quasimodo, u kojem je još uvijek dobar đir i može primiti 300 ljudi, sve više postaje hostel, a O’Hara kao takav više ne postoji. U Zagrebu je to sve puno bolje. Svaki vikend možeš nekamo izići bez obzira na to koji si đir. Ali, u svakom slučaju nemam više što tražiti vani. U zadnja dva desetljeća ostavio sam jetra u splitskim klubovima – kaže Vojko prisjećajući se kako su izlasci u Splitu prije puno drukčije izgledali.
Ne idem na more
Izlazio je, prisjeća se, kod robne kuće “Maja” u Marmontovoj ulici, u kultni Masters na Gripama ili pak na Matejušku – morsku lučicu nadomak rive na kojoj se u biti samo sjedi i pije. Matejuška je oduvijek bila jedno od glavnih identitetskih obilježja staroga Splita, no u proteklih petnaestak godina svaki vikend, bilo ljeto ili zima, na zidićima se okupljaju mladi, piju pivo, sviraju gitare... – Kad sam ja izlazio tamo to je bila još ona stara, neuređena Matejuška, a u Splitu svi znaju što je tada Matejuška bila. Bio je taj klub O’Hara, Metropolis i, naravno, klupe u parkovima. Jednostavno se nije moglo nikamo drugdje – slikovito opisuje naš sugovornik tvrdeći kako on, ali ni bilo tko drugi s reperske scene u Splitu, nije ogrezao u kriminalu niti se bavio kamatarenjem ili dilanjem.
Vojko V. je, najblaže rečeno, geek, blijedi introvert koji ne ide na more, ne gleda Hajduk, ne prati sport općenito i rijetko razgovara s ljudima na ulici. Čovjeka jedva da može gledati u oči – tako da je onome tko ga zna teško povjerovati da se ikad bavio stvarima o kakvima govori u svojim hitovima. Kako je onda moguće da su uopće nastale pjesme poput “Krek kuće”, ali i suradnje u Kiši metaka s uvjerljivo najtvrđim reperom na ovim područjima – Krešom Bengalkom?
– Cijeli život slušam tvrdi gangsta rap. Volim tu energiju, ali nisam nikad bio đir kao Bengalka. Ja sam više soft igrač na sceni – udaram na taj nekakav humor za koji smatram da mi najbolje leži. Kad bih snimio gangsta pjesmu, to bi iz današnje perspektive izgledalo smiješno. Krešo je tvrd igrač i dobro mu to ide. Čovjeku jednostavno to leži po njegovu lifestyleu, boji glasa, ritmu... – govori, a doznajemo i da se Krešo Bengalka, baš kao i Vojko, godinama tražio u izričaju.
– Prvo je krenuo s rapom izrazite socijalne tematike, nakon toga okušao se u punku pa ga desetak godina nije bilo nigdje, otišao je u Torcidu, a ovo što radi danas rezultat je novog pojavljivanja na sceni s Kišom metaka. U tom bendu bili su Krešo, Vuk Oreb, Kid Rađa i ja. No, ubrzo su se stvari iskristalizirale pa je publika shvatila da na bini repamo samo Krešo, Oreb i ja. Zbog toga je on odlučio krenuti solo, a njegova odluka inspirirala je i mene. Sada smo solo igrači i svatko gura svoj đir. A gdje su danas svi ti izvođači? Na sceni je bilo još nekih imena poput Papija Batine, Žuvija, Stipe Srdele...
– S dosta ljudi s kojima sam se prije intenzivno družio se više ne čujem. Zoni živi u Amsterdamu, čujemo se tu i tamo. Pošaljem mu pokoju pjesmu pa mi on dobaci kritiku ili komentar, a ove ostale neću drukati – smiješeći se kaže Vojko dok za stolom naručuje drugo pivo i odzdravlja slučajnim prolaznicima koji ga pozdravljaju. No, bez obzira na to što Vojko govorio, činjenica je da su njegovi i Krešini stihovi danas uvriježeni u slengu, mogu se pronaći na zidovima diljem Splita. Dječaci i Kiša metaka u jednom su trenutku u svakodnevnom životu urbanog Splita, ali i Hrvatske, popularizirali drogu, oružje, kvartovski sleng, nasilje, kamatarenje – ukratko sve ono čega danas u stvarnom životu u gradu pod Marjanom ima u izobilju.
– Ja pišem rime za svoj gušt, nemam nikakvu odgojnu ulogu prema publici. To je isto kao da me pitate je li Al Pacino odgovoran što je glumio u “Scarfaceu” pa su se klinci diljem svijeta nabrijali na taj film i počeli raditi sranja. Znači li to da je “Scarface” loše umjetničko djelo? Ne, ne znači. Ja sam reper koji piše i pjeva o stvarima kakve jesu, a ne kakve bi trebale biti. Zbog čega postoji to uvriježeno mišljenje da je sve lijepo i da su svi pristojni? To je laž. Mislim da ne treba ignorirati čitav jedan svijet koji živi i djeluje paralelno s tim konvencionalnim svijetom. Droga, kamatarenje i oružje su pojave koje se događaju svakodnevno. Zašto ih skrivati? Zašto bismo se mi sada, dok ovdje sjedimo uz pivo, pravili da će sve vječno biti O.K., kad obojica znamo da postoji nekakva teoretska šansa da će lik na speedu sada negdje u Splitu uletjeti s kalašnjikovom u banku? Dakle, samo realnost koja nas okružuje, prijenos energije koja nas okružuje – detaljno je elaborirao Vojko.
Pjevam o stvarima kakve jesu
Smeta mu, kaže, kad ga ljudi uspoređuju s TBF-om i Sašom Antićem, jednim od najvećih hrvatskih tekstopisaca.
– Sašu iznimno cijenim, rekao sam već da nam je TBF bio svojevrsni uzor kad smo kretali. Ali danas su te usporedbe suvišne te i njima i nama idu na živce. Oni imaju svoj đir, a ja svoj. Oni kroz sociološku paradigmu kritiziraju stanje u društvu, a ja na neutralan način repam samo o onome što vidim i što me okružuje – jasan je Vrućina koji pojašnjava da reper čak i ne treba insajderski biti dio nekog underground đira da bi opjevao neku lošu pojavu.
– Pa, brate mili, ne moraš biti ni diler ni narkoman ni kamatar da skužiš kako stvari funkcioniraju. Dovoljno je samo živjeti ovdje da shvatiš koji su to đirevi – dodaje te napominje da je jedina kriminalna aktivnost u njegovu životu bila krađa nekoliko čokolada iz trafike. Ljudi jednostavno vole, kazuje nam Vojko, direktne priče koje idu ravno u glavu, a naročito ako su one rezultat prljave i pokvarene stvarnosti koju svi gledamo, a pravimo se da ne postoji.
– Kako onda komentirate stanje na splitskim ulicama. Svako toliko svjedočimo nekoj pucnjavi, ubojstvu, dilerskim obračunima?
– Sociolozi kažu da je to uvjetovano siromaštvom i provincijalizmom. Stari ljudi su znali govoriti da je to zbog joda kojeg ima puno u ribi, no ja bih rekao da je više od lošeg speeda. U jednom trenutku su malo teže droge postale predostupne i prejeftine. Ima siromaštva i provincijalizma i u Slavoniji pa nema previše obračuna takve vrste. Ključno je to što u Splitu vladaju vatrene emocije i žestok temperament, a osim toga ljudi žive kao u favelama, kad im susjed digne živce lakše im je baciti ručnu bombu kroz škure njemu u kuhinju nego se voziti 10 kilometara do nečije kuće kao u Slavoniji. (smijeh)
No, Vojko stalno u razgovoru bježi od Splita – od te jedne destruktivne nostalgične note koja je obilježila djetinjstvo svakog klinca u tom gradu. – Svjesno izbjegavam patetične priče o Splitu. To smo čak i opjevali u pjesmi “Dalmacija”. Dosta se glazbenika iživljava na mandolinu, maslinu, more, srdelu, palmu i čakavicu. Kao da ovdje ne postoji ništa drugo. U krugu ljudi u kojem se ja krećem svima je dosta toga. Ljudi to možda ne kuže, volim i ja more, masline i sve to, ali ako pjevaš o lijepim stvarima, to ne mora nužno značiti da ti je automatski glazba lijepa, dobra, produhovljena. Ne želim u svojim tekstovima ni govoriti za bilo koga osim za sebe, ne želim se na taj način vezati ni za koga jer onda nastanu problemi kad razočaraš ljude jer se neizbježno promijeniš. Prije deset godina izdao sam album “Kuje i laseri”, a danas izdajem pjesmu o tome kako mijenjam pelene bebi. Razumiješ? Ne želim takva ograničenja ni u kojem slučaju, to ubija kreativnost – u dahu kaže naš sugovornik. Koji nam je potom počeo objašnjavati konkretnu razliku između zagrebačke i splitske reperske scene.
– Oni imaju puno bolje uvjete, jaču infrastrukturu i koherentnu scenu. Mi u Splitu smo svi više manje odvojeni individualci ili sitne skupine izvođača. Danas jesmo, sutra nismo. Možda se nekim ljudima čini da je Split prvak u ovoj glazbi, ali neka malo bolje prouče Zagreb. O.K., postoji jedna ključna razlika, a to je da purgeri daju naglasak na ritmu, flowu i samoj formi pjesme, a mi imamo jake tekstove, jake rime – stručno je objasnio Vrućina dodavši kako Split jednostavno nema scenu i da scena ne može biti alternativni prostor u koji stane par stotina ljudi.
– Ljudi su shvatili gdje su pare. Svaki dan gubimo mlade talente. Ili idu u Zagreb ili se ovdje obeshrabre i onda se uhvate tace, konobarenja ili rentanja babinih garaža Britancima. To tako ide. Vojkovi intelektualni kapaciteti su nezamislivi. Album “Kuje i laseri”, ali i pjesme onih starih Dječaka gotovo i nemaju veze s komercijalnim pjesmama lakih nota poput “Kako to?”, "Zovi čovika" i “Ne može”. Ali, eto, s potonjima se probio, a s tvrđim rapom ipak nije. Nije mu, kaže, žao što se to dogodilo.
– Postoji jedna vječna stvar koju često tupim u intervjuima. Puno je teže napraviti jednostavnu i sažetu pjesmu koja drži vodu nego nešto što samo zvuči kompleksno i intelektualno, ali u principu ne sadržava ništa osim magle. “Kuje i laseri” su rađene u jednom drugom vremenu, to je jedan “trip” koji sam htio odraditi i drago mi je da jesam, ali to više nisam ja i da idem forsirati ponovo trakav đir to bi bilo neiskreno i vjerojatno bi ispalo loše. Publika je u konačnici ta koja procjenjuje, ali u svakom slučaju publika nije glupa i ne možeš joj lagati – tvrdi Vojko sugeriravši da u dogledno vrijeme planira organizirati koncert za najlojalniju publiku na kojem će isključivo repati svoje stare, old school hitove. Nakon reda privatnog života, umjetnosti i planova, krećemo na nešto teže teme. Prvo pitamo Vojka kako komentira parlamentarne izbore i novu Vladu. – Stvarno nisam upućen u našu politiku. Ali evo, drago mi je što je u Sabor ušlo mnogo predstavnika najrazličitijih opcija. To je valjda neki jamac demokracije.
Žena, dijete i glazba
A koronavirus? Teorije zavjere?
– Korona je bacila na koljena sve glazbenike. Prošle godine imao sam pedesetak koncerata, a sad do kraja godine neće biti ništa. Tako je, meni kao i svima. Ali, iskreno, bojim se što će biti. Ne znam kako će glazba opstati u budućnosti. Što se tiče virusa, nimalo se ne bojim, možda se jesam bojao u početku kad nitko ništa nije znao, ali nisam pobornik teorija zavjera. Ljudi vole paranoizirati, radili su to prije tisuću, prije petsto i prije sto godina. Rade to i danas i radit će uvijek. Ali, ako me već pitaš, jedna mi je stvar upala u oko. Naime, Pentagon je baš u vrijeme početka pandemije službeno objavio da su se američki piloti vojnih aviona susreli s NLO-om. To je vijest koju su objavili najrelevantniji svjetski i domaći mediji, ali nitko nije obraćao pozornost na to jer su svi bili traumatizirani vijestima o virusu, a i oni koji su pročitali bili su indiferentni jer je na tu temu izašla dosad strašna količina fake news pa je teško procijeniti što je istina. Ali to je taj neki detalj koji mi je upao u oko. Tko zna, možda će se istina saznati za pedeset godina.
– Kako zamišljate svijet za 50 godina? – direktno ga pitamo s obzirom da posjeduje diplomu računarstva, a nije zgorega spomenuti kako je do 2008. radio u jednoj splitskoj tehnološkoj tvrtki. Tamo je dobio otkaz, a to ga je, kaže, izbacilo iz takta i zauvijek je prelomio da će prihode ostvarivati od glazbe dok god bude mogao. – Ljudi kad govore o umjetnoj inteligenciji propuštaju jedan bitan detalj, a to je da roboti i algoritmi nemaju potrebe kao ljudi. Ja kao čovjek moram jesti i piti. Robot to ne treba i zbog toga nas, mislim, nikad neće potpuno zamijeniti. Socijalna komponenta je također ključna. Više na digitalnu transformaciju gledam kao na ekstenziju postojećeg stanja, kao nekakvu svojevrsnu pomoć ljudskoj vrsti u svakodnevnom životu. Ne bi bilo loše imati mikročip u mozgu, onako kao nekakav Google, da imamo sve informacije koje poželimo u jednoj sekundi. Samo, ljudima je to bauk, a ne shvaćaju da cijeli dan vise na društvenim mrežama i pametnim telefonima, koje može provaliti malo sofisticiraniji klinac iz kvarta, a kamoli ne Vlada. Misle da gube privatnost, a nisu je nikad ni imali. Danas možda netko čita naše e-mailove, ali isto tako se u srednjem vijeku otvarala i špijunirala pošta, jednostavno smo danas malo više učeni pa smo toga svjesni. Uglavnom, i danas gutam SF filmove, obožavam futurizam i ne bojim se robota, čipova ni 5G mreže. Mislim da svijet nikad nije bolje izgledao. Ljudi, generalno, nikad nisu bili bogatiji, pismeniji i povezaniji. Više se, barem u velikom dijelu svijeta, ne umire od kuge i gladi. Ljudi nikad nisu imali tako snažan pristup informacijama, nikad nisu bili zaštićeniji i slobodniji i nikad nisu bili toliki hedonisti kao danas – konstatirao je Vojko Vrućina, kojega smo pitali i tko mu je najdraži hrvatski glazbenik.
– Hm, ima ih više, ali ako baš trebam reći, to je bio Ljubo Stipišić Delmata, Gibonnijev otac, obožavam Dina Dvornika, srce Splita i pokretača funka, drag mi je i Johnny Štulić, ali su mi ga zgadili njegovi fanovi koji su zapravo hodajuća sekta. Kakvi su mu planovi za budućnost? – Žena, dijete, glazba i koncerti ako ih bude – dobacio je ustajući od stola kazavši da mora po burek.