Postoje neka imena koja su u suvremenoj Hrvatskoj, stvorenoj u Domovinskom ratu, nezaobilazna ako želite hit-seriju, film ili predstavu. Jedno od tih imena je Vedran Mlikota, glumački genij koji je podno Biokova, iz Zagvozda, krenuo do Splita pa sve do Zagreba i postao jedan od najvažnijih ljudi u glumi i umjetnosti. Uz to, i najveći je pustolov među kulturnjacima, čovjek koji se tri puta popeo na Himalaju. Velik doprinos Mlikota je dao i Danima hrvatskog filma u Orašju, uvijek bio uz svog prijatelja Ivu Gregurevića, a danas kada legendarnog Ive nema, Vedran Mlikota, koji je podrška organizatorima, u intervjuu za "Posvasku panoramu", posebni prilog Večernjeg lista BiH, govorio je o festivalu, prijatelju Ivi, prijateljstvu s Posavinom...
Nismo mislili odmah početi s pandemijom, ali jedna slika nam se urezala u sjećanje pa moramo. Prošle godine proslava 50. rođendana Vedrana Mlikote bila je jedna od najmnogoljudnijih. Gledali smo fotografije, nema tko nije bio u Zagvozdu 31. srpnja lani. Kako je ove godine protekla proslava?
Prošle godine bila je posebna prilika. A ja sam htio prvu polovinu života obilježiti kako Bog zapovijeda! Naime, kad čovjek slavi 50. rođendan i pozove puno prijatelja i dragih ljudi, onda i organizacija mora biti vrhunska. I bila je! A to ne bi bilo moguće bez moje obitelji, prijatelja i susjeda. Svi oni su mi danima prije i danima poslije rođendana pomagali u pripremanju i raspremanju. Ove godine sve je bilo u krugu uže obitelji i nekoliko prijatelja!
Optimizam nam je ponudila činjenica da ste i ove godine uspjeli održati manifestaciju u svom Zagvozdu. U čemu je tajna uspjeha “Glumaca u Zagvozdu”, kojima ni pandemija ne može ništa?
“Glumci u Zagvozdu” plove već 23 godine svoj neobični i lijepi plov. I ove godine smo, unatoč COVID-u, uspjeli održati kontinuitet. Doduše, samo četiri programa, ali i to je dovoljno. A tajna “Glumaca”? Iskreno, ne znam ni sam. Od prvog dana dogodio se neki klik između Zagvožđana i umjetnika koji dolaze u Zagvozd. Mi se samo trudimo da ljudima bude ugodno. I gledajući dobru predstavu ili koncert i družeći se nakon toga!
Ima li nekih pustolovina u posljednje vrijeme? Proteklih godina čitali smo o jedrenju oko svijeta, odlasku na Himalaju treći put u životu, pripremama na Biokovu i Sljemenu... pa nam je teško zamisliti Vedrana Mlikotu u “lockdownu” kako sjedi pred TV-om i odmara se.
Planova za pustolovine uvijek ima. I bit će ih. Ali, kako se sada ne može baš putovati po svijetu, “osuđeni” smo na naše Biokovo! Pa smo cijelo ljeto moji zagvoški himalajci, prijatelji i ja proveli po Biokovu čisteći planinarske staze i družeći se. Bili smo i na Dinari nekoliko dana. Uvijek se nešto događa.
Počelo je 25. izdanje Dana hrvatskog filma u Orašju. Iako je teška godina, koliko je bitno održati tradiciju koju je utemeljio vaš prijatelj Ivo Gregurević?
Vrlo je bitno održati i održavati tu sjajnu manifestaciju. Ona nije ista s Ivom i bez Ive, niti će ikada biti, ali on je udario dobre temelje, a na nama i institucijama koje podržavaju Dane hrvatskog filma je da pomognemo koliko možemo. A tu je i Iljo Benković Drca, dugogodišnja Ivina desna ruka, koji je i do sada “vukao kola” kad je trebalo!
Hoćete li imati vremena navratiti do Orašja? Ove godine neće biti Ivine kuhinje, za koju kažu da je vrhunska, ali njegova duha zasigurno neće nedostajati.
Ove godine, nažalost, neću moći doći zbog svekolike situacije, ali sam u stalnom kontaktu s Drcom. A što se tiče Ivine kuhinje, bio je veliki majstor. Njegov fiš se i dandanas pamti, spominje i miriše.
Na Staru godinu, u iščekivanju 2019., razgovarali ste s Ivom Gregurevićem upravo o ovom jubileju. Kako je tekao taj posljednji razgovor glumačkih velikana? Čuli smo negdje da je Ivo pristao da mu pišete monografiju i da može biti objavljena ove godine. Nažalost, 1. siječnja 2019. napustio nas je.
Na Staru godinu 2018. slučajno smo se sreli ujutro i proveli smo taj zadnji dan njegova života, cijeli dan, zajedno, srećući mnoge prijatelje po gradu. Pričali smo i o 25. godišnjici festivala i, točno je, spomenuli smo i njegovu monografiju. I ta monografija mi je ostala u “amanet”. Prije ove pandemije počeli smo raditi na njoj. Izdavač će biti Školska knjiga. Trebala je biti gotova do početka festivala, ali COVID je sve zaustavio. Ali možda je to i dobro, jer ćemo imati više vremena na miru i bez presinga napraviti jednu velebnu monografiju kakvu Ivo zaslužuje. Nadam se samo da će svi koji su obećali financijski pomoći održati obećanje.
Koliko vam Ivo nedostaje i kao prijatelj, ali i kolega koji je obilježio hrvatski, ali i film u puno širim okvirima?
Kad se neki dragi i bliski ljudi “odjave” s ovog planeta, ostane velika praznina koju je nemoguće ispuniti. Ali ostane i sve ono što su oni bili, priče, uspomene, stvari koje su nas povezivale... Tako da Ivo nedostaje fizički, ali ja imam osjećaj kao da će se svaki čas odnekud pojaviti, i on, i Pređo i Ćurdo.
Što posebno pamtite iz vaših druženja?
Puno je toga lijepog bilo u našim druženjima. Svaki put u Orašje sam dolazio s takvim veseljem kao da idem doma. Svako druženje u Orašju pamtim te kako je Ivo ugostio mog oca. Pamtim i njegov prvi dolazak u Zagvozd s predstavom “Hamlet u Mrduši Donjoj” kad smo dočekali zoru sjedeći nasred ceste pred crkvom. Bilo je toga...
Spomenuli ste Pređu, Ćurdu, onda našeg Ivu, nedugo potom 2019. napustio nas je još jedan vaš kolega iz filma “Da mi je biti morski pas” Josip Zovko u tragičnoj nesreći kod Gruda, a ove godine, kao i Ivo baš tog prvog dana u godini, od bolesti je preminuo još jedan vaš veliki prijatelj Damir Mihanović Ćubi. Tjedan prije smrti na Facebooku Ćubi je napisao kako mu brat Vedran šalje pozdrave. Koliko je teško nositi se s ovakvim gubicima i liječi li vrijeme rane, kako kaže izreka ili samo olakša život?
Takve ljude i takve prijatelje ne može nitko zamijeniti. Ne može nitko uskočiti na njihovo mjesto. Kad oni odu, odnesu sa sobom i dio tebe - i to je život.
Da se vratimo na Zagvozd. Žankova pjesma o Zagori kaže: “Zaželim se često tvog toplog komina, kruva ispod peke, briškule i vina...” U Zagrebu ste promijenili 22 adrese, znate u glavu glavni grad, ali kad pronađemo neki intervju Vedrana Mlikote iz Zagvozda, tu se nekako vidi čovjek sav ozaren i crven u licu. Ne kažemo, možda je Zagreb hladniji pa se malo uozbilji faca, ali stava smo da vam je kod kuće ipak najljepše?
Što je čovjek stariji, tako kažu, sve više ga vuče zavičaj. To se najbolje vidjelo po Ivi. Kad god smo se posljednjih godina čuli, gotovo uvijek, kad nije radio, bio je u Orašju! Doma, kod Drce, kod Šerifa... Mene isto za Zagvozd veže dosta toga - roditelji, brat, prijatelji, pa i Biokovo i kuća. Mogao bih nabrajati do sutra. Volim biti tamo!
Kako je bilo odrastati podno Biokova? Velika obitelj, vrijedni roditelji, brat, četiri sestre..., što posebno pamtite?
Bilo je predivno djetinjstvo i odrastanje u Zagvozdu! Igra, škola pa opet igra, a i radilo se od malih nogu na njivi. Pa čuvanje stoke, kopanje s djedom, vinograd, krumpiri, sijeno pa zimi kad napadne snijeg... Svako djetinjstvo je lijepo, osim ružnog. (smijeh)
Sada imamo vremena opet gledati kultne serije i filmove s Mlikotom, i “Naše i vaše” i “Stipu u gostima” pa urnebesnu noviju seriju “Na granici”, onda “Lopove prve klase”, “Oprosti za kung fu” i mnoge druge. Radi li se već na nekom novom kino-hitu ili nekoj seriji?
Trebao sam nedavno snimati neku novu seriju, ali su ponudili tako mali honorar da sam rekao: “Bolje džaba ležat’ nego džaba radit’!” Posljednjih nekoliko godina više radim u kazalištu nego na TV-u ili na filmu. Ne zovu me baš previše za snimanja. To tako dođe, dođu nove generacije, novi ljudi, novi projekti, nove poetike... I to je sve razumljivo.
Koliko je ovo doba pomoglo popularizaciji kazališnih djela? Dosta ljudi od kojih se ne bismo nadali pričaju kako su “gledali na računalu predstavu od 4 sata s Vedranom Mlikotom u ulozi”.
Koliko god je ova pandemija otjerala ljude iz kazališta, toliko me iznenadilo koliko ljudi na internetu prati snimke kazališnih predstava. Zaista zanimljivo! Svi mi jedva čekamo da se vrati “staro normalno”. Jer ovo “novo normalno” nije uopće normalno! Normalno je da čovjek sjedne pored čovjeka, rukuje se, zagrli, ne nosi masku.... I zato jedva čekam da se pojavi to cjepivo pa da opet počnemo živjeti kao ljudi.
Za kraj, što jedan od naših najboljih glumaca i pustolova može poručiti svom narodu s ove i one strane granice u ovom čudnom vremenu i borbi s pandemijom?
Čuvaj se, narode! I živi! Jer kad umrete, bit će kasno!•