U svom stanu na Savskom vencu u centru Beograda 79-godišnji Kornelije Kovač i danas stvara pjesme istom strašću kao što to čini gotovo cijeli svoj život. Baš nedavno je svom omiljenom pjevaču Zlatku Pejakoviću, s kojim je bio u legendarnoj Korni grupi, ponudio nekoliko novih pjesama što pokazuje njegovu žilavost na glazbenoj sceni. Čovjek s nevjerojatnim glazbenim rasponom – stvorio je Zdravka Čolića, pisao hitove za Lepu Brenu, a s Korni grupom raspalio ovdašnju scenu neviđenim progresivnim rockom – sedamdesetih je godina Jugoslaviju približio svjetskim glazbenim trendovima. Njegova karijera stvarala se i u Londonu i Madridu, a ploče su mu se prodavale diljem zapadnog svijeta. Akademski obrazovan, ovaj pristojni gospodin rokerske duše s beskrajnim bazenom nota u glavi i dobroćudnim brkovima na glavi ponovno je u fokusu nakon reizdanja njegovih albuma. Osim o glazbi u ovom je nedjeljnom životnom intervjuu koji smo radili telefonski ispričao i štošta o svojem životu.
Croatia Records i PGP potkraj prošle godine zajednički su izdali box set sa šest albuma – tri su od Korni grupe i tri su vaša albuma nakon Korni grupe. Kad danas slušamo tu glazbu, pogotovo albume Korni grupe, oni djeluju fascinantno progresivno za ono vrijeme, pogotovo dugačke skladbe s prvog albuma. Trebalo je tada imati hrabrosti za takvu glazbu.
Kad me ljudi pitaju kako sam došao do takvih pjesama i zašto sam pisao takvu glazbu, obično im kažem da jednostavno ne znam. Tada, kada se sve to događalo, ja sam samo znao da moram okupiti ljude s kojima ću zajednički realizirati ideje koje mi se roje u glavi.
Kakve su bile reakcije publike na vaše dugačke pjesme, pune instrumentalnih dionica, kako je bilo na koncertima?
Reakcije publike ovisile su o tome gdje smo svirali. Sjećam se svirke u jednom manjem dalmatinskom mjestu, svirali smo u kinu, a kad smo raspalili po svirci vidjeli smo jednu vrlo suzdržanu publiku. Kao da su se pitali – pa s kojeg su planeta ovi. U to vrijeme još nismo imali hitova za široku publiku već samo taj žestoki progresivni rock. Poslije, kad sam napisao pjesme za široku publiku, bilo je drukčije.
Ajmo se malo prisjetiti povijesti Korni grupe – osnovali ste je 1968. i krenuli ste sa ženskim vokalom, Miroslavom Sekom Kojadinović, što u svijetu rock-glazbe nije bila rijetkost, imali smo tada recimo velike Jefferson Airplane sa ženskim vokalom. No Miroslava nije dugo ostala u bendu?
S njom je nastao problem kad je u studiju Radio Beograda pred publikom trebalo izvesti i snimiti nekoliko pjesama. Ona se uoči nastupa pobunila da ne bi pjevala ono što sam ja odredio nego je htjela snimiti neke francuske pjesme. Onda sam se ja malo uzjogunio i rekao joj: “Slušaj, moraš to otpjevati jer to smo vježbali i to ima nekog smisla. I više će se, u konačnici, dopasti publici nego te tvoje francuske ideje”. Na kraju smo odsvirali dvije pjesme koje je ona tražila, ali sam joj dobacio: “Dobro, vidjet ćemo kako ćemo u budućnosti”. I tu je, naravno, bio kraj. Iako je ona vrlo simpatična osoba, prije pola godine vratila se iz Njemačke u Beograd i pozdravila me sa „zdravo, šefe“. Inače, ja sam na prvom koncertu u jednoj većoj dvorani angažirao tri pjevačice koje su malo pjevale, a više plesale, to su bile moje prve go-go gerle.
Nakon nje dolaze Dušan Prelević, pa Dalibor Brun, Dado Topić… Zašto su se pjevači tako brzo mijenjali, jeste li vi možda bili strogi šef grupe?
Nije stvar u šefovanju, mijenjao sam pjevače zato što je svatko od njih znao pjevati jednu vrstu glazbe, a u međuvremenu sam i ja počeo pisati složenije skladbe. Nisu one meni bile komplicirane, ali za neke pjevače jesu. Trudio sam se naći pjevača koji će svladati sav repertoar koji napišem. Dado Topić bio je dobar na početku, on je bio dobar za rokerske stvari, znao je stvoriti taj promukli glas što mi je bilo zanimljivo, ali nije imao neke velike visine kao što je poslije imao Zlatko Pejaković. Svi su ti pjevači odradili po jednu dionicu u bendu, oni su nešto naučili od mene, ja nešto od njih i svatko bi krenuo svojim putem.
Poslije njih u grupu je iz Ambasadora došao tada anonimni Zdravko Čolić s kojim imate zanimljiv odnos: prvo ste mu, tako reći, dali nogu u Korni grupi, a kasnije ste mu praktički stvorili karijeru?
Čolića sam primijetio na prijenosu Šlagera sezone iz Sarajeva na kojem je pjevao s Ambasadorima. Sviđalo mi se kako se ponaša, kako izgleda, i shvatio sam da može dohvatiti visine koje sam zadao u svojim pjesmama. Na sceni s nama ponašao se vrlo zanimljivo, mlade djevojke poludjele su čim su ga prvi put vidjele i počele histerično vrištati na njegovu pojavu. On je jednostavno zasjenio bend, sve nas. No, kako je prvo trebao pjevati moje teže stvari koje smo već imali uvježbane, shvatio sam da njemu treba drukčiji bend. Jednog sam ga dana povukao u stranu i rekao: “Zdravko, tebi treba bend koji će te pratiti i ti trebaš biti u njemu prva zvijezda. Ovaj bend nije za tebe.”
Kako je on to primio kad je shvatio da više neće biti u Korni grupi?
Nije mu bilo drago zbog toga što je čuo, ali se nije naljutio. Nakon nekog vremena najavio sam se kod njega u Sarajevo, ali je njegov otac htio vidjeti tko sam ja i kakav sam, tko mu to vabi sina, pa sam otišao prvo k njemu. I dobio prolaznu ocjenu. Nakon toga sam sa Zdravkom razgovarao o mojem konceptu njegove karijere i složili smo se. Došao je u Beograd i nastavili smo dugo surađivati. Znao sam da će imati uspjeha, ali nisam ni slutio koliki će taj uspjeh biti. Imali smo cijelo to vrijeme prijateljski odnos. Sklopili smo pošteni ugovor, više je to bio usmeni dogovor. To je značilo da na njegov album ide pet mojih pjesama i pet od drugih skladatelja, ali da i ja sudjelujem u odabiru. S njim sam snimio puno albuma, išli smo zajedno snimati u londonske studije. Uvijek je to bilo sjajno obavljeno s njegove strane. Mogao je otpjevati i zahtjevnije stvari, ali izbjegavao sam komplicirati jer sam shvatio da mu to ne leži, njegovoj pojavi, njegovu karakteru i na koncu ni njegovoj publici.
Ipak, najvažniji pjevač Korni grupe bio je Zlatko Pejaković s kojim ste snimili i prvi album i koji je ostao sve do gašenja benda. On je bio očito pun pogodak za vaš progresivni rock?
Njegova boja glasa i ponašanje bili su savršeni, pjevao je čisto, nije falšao, skakao je iz jednog intervala u drugi bez problema. No vratio bih se još malo na Čolića. Dok smo snimali u Londonu, on je želio pjesme čuti i… Oprostite, imam povremenu amneziju… Goran Bregović. Goran bi došao čuti što smo mi to radili, a onda bi i on ponekad odsvirao gitaru na nekim pjesmama. Bilo je tu još skladatelja koji su pisali za Čolića, neki od njih su mi zamjerili na koji način ja njemu pišem pjesme. Obično sam prelazio preko toga, ali jednom sam eksplodirao u Novom Sadu, u dvorištu kod Đorđa Balaševića, koji je također nešto pisao za Čolu. Sjedim kod njega, a on mi kaže da mu se ne sviđa način na koji ja radim s Čolićem. I ja mu kažem: “Pazi, do sada smo ja i on puno radili i sve su nam ploče prodane u velikoj tiraži. Prema tome, nemoj mi soliti pamet. Brojke sve govore”. Čolić je uzimao i pjesme od Kemala Montena, nije on bio veliki skladatelj, ali je bio zanimljiv. Kad bi Kemo poslao neku svoju kompoziciju meni i Čoliću, jer sam ja obično bio producent albuma, miješao je talijanski i engleski, što je bilo simpatično. Ali mu je pjesma uvijek prolazila i bila uspješna.
U tom najplodnijem razdoblju imate i jednu epizodu s Eurovizijom, kako to da je jedna tako progresivna grupa nastupila na takvom natjecanju? Tada je pobijedila ABBA…?
Da, pobijedila je ABBA. Mi smo svoje odsvirali kako smo i naučili. No kad je ABBA izašla na scenu bio sam iznenađen kako su se odjenuli, mislio sam da je to pretjerano, ali to je jako djelovalo na publiku. E sad, ja sam generacija ‘42., kako se i zvala našla pjesma – “Generacija ‘42.” Pa nije ni čudo da sam se čudio. Mi smo se inače plasirali na Euroviziju kao pobjednici Opatijskog festivala što je kod nekih izvođača izazvalo malo ljubomore, pitali su se javno zašto mi idemo i o čemu mi to zapravo pjevamo. No bilo je i onih koji su nam govorili – kako ste se uopće usudili s takvom temom doći i kako ste uspjeli pobijediti? Odakle ja znam, publika je glasala. Na Euroviziji smo na kraju bili 12. i vani je pjesma bila dobro primljena, ali nije to sad bio neki veliki hit od kojeg je publika u Europi padala u nesvijest. Bilo je dobrih kritika iz mnogih zemalja.
Drugi album “Not An Ordinary Life” snimili ste u Italiji za strano tržište.
Privatni studio Fotorama iz Milana dobio je našu prvu ploču i vlasnik je bio oduševljen. Htio je da kod njega snimimo drugi album, otišli smo u Milano i radili 15 dana, pa smo se vratili u Beograd odmoriti i onda opet otišli u Italiju i dovršili posao. Zanimljivo, vlasnik studija je album ponudio izdavačkoj kući Casa Ricordi koja je inače izdavala ozbiljnu glazbu, pa mi je bilo čudno da su odmah prihvatili album žestokog progresivnog rocka. Ploča je na kraju dobro prošla.
Zlatko Pejaković bio je dosta uvjerljiv na engleskom.
Da, njemu je to baš leglo. Ali i svima nama, sve smo bolje ulazili u progresivni pravac.
Je li istina da se u to doba govorilo da biste mogli nastupiti kao predgrupa Pink Floydima?
Nije, to je Pejaković ispričao kao štos novinarima. Možda je netko njemu nešto rekao u tom stilu – što ne biste gledali da dođete do Floyda pa da im zasvirate kao predgrupa, zvučite baš floydovski. Možda je onda i Zlatko pomislio da ako to kaže možda će se i dogoditi. Kako sam često obiteljski išao na ljetovanje na Hvar i tamo kupovao dnevni tisak, u jednim sam hrvatskim novinama, možda je to bio i Večernji list, pročitao to što je Pejaković rekao.
Jeste li se čuli s njim zbog te izjave?
Ma kakvi, nisam ga zvao zbog toga. Zvao sam ga inače baš prije nekoliko dana i rekao da mu mogu poslati nekoliko novih pjesama, da ponovno nešto radimo, da surađujemo. Jedino što je s nekim pjesmama koje je izvodio u Hrvatskoj otišao debelo u zabavnjake. No nisam mu to uzeo kao minus, treba opstati na tržištu, ako je uspio prodati te ploče onda to ima smisla. Ali kvari varijantu ako stalno mijenja stilove. Ja točno znam što s njim mogu raditi.
Kako to da ste se kao pionir progresivnog rocka u Jugoslaviji odlučili pisati za Lepu Brenu?
Ta pjesma koju sam napisao za Lepu Brenu, „Sitnije, Cile, sitnije“, nema veze s narodnjacima, to je pop. Ona se vrtjela od Makedonije do vrha slovenskih planina. Ali iako je to bio veliki hit, nismo pobijedili u Novom Sadu na natjecanju za pjesmu Eurovizije, pobijedio nas je Daniel Popović s pjesmom “Džuli”.
Krajem 70-ih otišli ste u London gdje ste surađivali s brojnim priznatim glazbenicima kao što su Hans Zimmer, Bernie Marsden, Paul Jones… Je li to bilo i glazbeno i financijski uspješno razdoblje?
Apsolutno, bio sam uspješan i zbog toga jako sretan. Dušu Londona upoznao sam dok sam tamo odlazio sa Zdravkom Čolićem kada je Jugoton još sve te naše posjete studijima plaćao. To je bilo fantastično doba, tada je, čini mi se, urednik bio Dubravko Majnarić… Englezi su me kasnije zvali da dođem raditi s njima, međutim, ja sam si vrata Londona otvorio suradnjom s jednim pjevačem iz Madrida, Juanom Pardom. Prvi posao kod njega dobio sam preko jednog Irca koji je radio kao njegov snimatelj i on me zvao da napravim nekoliko aranžmana. Rekao mi je: “Ako mu se svidi to što radiš, zvat će te stalno”. Juan mi je dao da aranžiram jednu pjesmu i jako su mu se svidjele moje ideje, on se tada zapalio za tu jednu moju vojvođansko-mađarsku kombinaciju. Svidjela mu se ta slavenska duša. Mislio je da je to ruski melos, ali sam mu rekao da nema veze s Rusijom. Od tog trenutka pa sve do njegove posljednje ploče radio sam stalno s njim. No, zanimljivo, znao je refrene skratiti, pa je recimo umjesto osam zadanih taktova to skresao na šest. Uvijek bi mi rekao: „Ne brini se, znam što radim”. Pisao sam i za dvije velike španjolske pjevačice, Rocío Dúrcal i Rocío Jurado.
Ako je bilo tako uspješno, zašto ste se vratili u Beograd?
To je bila prije svega obiteljska odluka. Tada sam bio oženjen ženom koja se bunila što po cijele dane sjedi u tom jednom manjem mjestu, ja odlazim na snimanja u Madrid, a ona ostaje s djecom. Žalila mi se kako to ne može više podnijeti. Na kraju sam pristao vratiti se. Ali sam još par puta otišao u Španjolsku jer me Juan trebao.
Rođeni ste u Nišu u glazbenoj obitelji – otac vam je bio violinist, djed se također bavio glazbom, no vi ste, zapravo, Vojvođanin. Kako to da ste rođeni na jugu Srbije?
Iz mješovitog sam braka, otac je Mađar, majka Srpkinja. Prihvatio sam očevu stranu i volim to što sam Mađar. No u Jugoslaviji me o tome nitko nikada nije ispitivao. Kad sam kao student Glazbene akademije u Sarajevu svirao na plesnim zabavama, mlade Sarajke govorile su da je u grad stigao zgodan Mađar iz Subotice koji još i dobro svira. Dakle, moj otac Josip Kovač rođen je u Subotici, a ljubav za glazbom naslijedio je od svoga oca, moga djeda, koji je svirao kontrabas i dirigirao zborovima u Vojvodini. Moj je otac prvo naučio violinu i predavao je u Glazbenoj školi u Subotici. Međutim, približavalo se ratno vrijeme, a kada je rat počeo u Poljskoj, znalo se da će zahvatiti cijelu Europu. U zraku je visio strah. Nijemci su već bombardirali Beograd kad je moj otac otišao u Niš jer mu je glazbenik iz sastava, Nišlija, s kojim je tada svirao po cijeloj Kraljevini Jugoslaviji, rekao da će tamo biti siguran i da neće morati u vojsku. I otac se zaposlio na nekom državnom poslu u Nišu, a u istoj je zgradi radila i majka. I tako sam uskoro ja rođen. No kolo sreće se okreće, pa je tako izišao novi zakon da stranci više neće moći raditi i živjeti u Nišu, a kako je moj otac bio stranac, morao je razmišljati što će i kamo će. I oni su se spakirali i vratili sa mnom u Suboticu. Nikad nisam uspio s roditeljima popričati kojim su putem uopće došli do Subotice jer je svuda bjesnio rat. Otac je potom osnovao Omladinski festival, na kojemu sam kasnije pobjeđivao dva-tri puta, a pjevao je i moj brat Mihajlo. On je kasnije studirao u Zagrebu, bavio se malo glazbom, a potom otišao u novinarstvo.
Čitao sam negdje kako ste odrasli s djecom govoreći mađarski. Služite li se i danas tim jezikom?
Na žalost, više ne jer sam davno otišao iz Subotice.
Studirali ste u Sarajevu, zašto ne u Beogradu?
Nisu me primili na Muzičku akademiju i moja kula od karata tada se raspala. Sanjao sam Beograd, lijepe žene, samo da dođem u taj grad. Međutim, odbili su me bez objašnjenja. Kasnije sam naletio na jednog violončelista iz Subotice koji mi je predložio Sarajevo jer i tamo imaju akademiju. Znam da to danas zvuči ružno, ali meni je u to vrijeme bilo kao da idem negdje u Tursku, pa do tada nisam nikada bio ni u Bosni ni u Sarajevu. No u Sarajevu su mi se otvorila sva moguća vrata, bilo je sjajno. Prije svega, začudio sam se kad sam otišao na prvi ples gdje se svirao jazz. Čudom sam se čudio, u Subotici sam jazz onako malo sviruckao, a u Sarajevu su ga baš rasturali. I za vrijeme tog nastupa ugledao me kontrabasist iz benda jer sam stajao blizu orkestra i u pauzi me pozvao. Popeo sam se na binu, bilo mi je čudno što me zove jer nikoga nisam poznavao, ali ispostavilo se da je taj glazbenik u vojničkom odijelu, koji je služio vojsku u Sarajevu i svirao – svirao i s orkestrom moga oca. I pozvao me da odsviram nešto s njima, i odsvirao sam dvije-tri skladbe koje sam znao i to je dobro zvučalo. Nakon svirke su se okupili, nešto se dogovarali i onda me pozvali: “Kornelije, mi bismo željeli da sviraš s nama. O.K.?” I tako sam odmah nakon dolaska u Sarajevo upao u bend. Žao mi je bilo tog klavirista kojega sam tada zamijenio, sve se odigralo u tren.
Koliko je Sarajevo utjecalo na vaše kasnije odluke? Jedno vrijeme bili ste i član Indexa?
Prva ekipa Indexa vježbala je u toj istoj dvorani koja se zvala “Slobodan Princip Seljo”. U jednom trenutku kad sam ih slušao, učinilo mi se da vuku na Beatlese. Slušao sam ih, a onda su počeli raspravljati zbog neke pjesme, jako su se svađali. Uskočio sam u tu njihovu raspravu i dao im prijedlog kako će odsvirati tu pjesmu. I oni su se oduševili. Nisu oni mene tada zvali u Indexe, ali sam od tada češće dolazio na mjesta gdje su imali probe. Nisam se nikome nametao i pametovao, bio sam skroman. Uskoro su dobili poziv za turneju po Rusiji i upao sam u tu ekipu. Nismo tada išli po cijeloj Rusiji, svirali smo samo u europskom dijelu i obišli 25 gradova. Ali nismo imali samo samostalne koncerte već smo kao bend pratili još nekoliko pjevača – Bobu Stefanovića, Žarka Dančua, Krstu Petrovića, Anicu Zubović, Lidiju Kodrič... Iz Beograda smo išli vlakom do Moskve i s njima vježbali.
Kakvo je onda to rusko iskustvo, tamo su mnogi glazbeni gastarbajteri s ovih prostora zarađivali?
Naravno, organizatori su nas prevarili jer smo mislili da ćemo svirati u Moskvi, a kad smo došli tamo tutnuli su nam taj popis od 25 gradova. Uglavnom, na prvoj svirci naredili su nam da sviramo pred studentima u studentskom domu. Svirali smo tri pjesme od Beatlesa i neke druge svjetske stvari jer u to vrijeme Indexi još nisu imali neke hitove, tek su počeli snimati. U publici smo za vrijeme našeg koncerta pred studentima primijetili nekoliko ljudi u tamnim odijelima koji su sjedili u prvim redovima i nešto zapisivali u notese. Kad smo se nakon koncerta okupili u garderobi, prišao nam je neki tip i kazao da nam organiziraju turneju po Rusiji. I došli su do nas uskoro i svi oni tamnokošuljaši s notesima i kazali nam: „Odlično ste svirali, pristojni ste, no ne sviđa nam se što svirate engleske i američke stvari. Trebali biste svirati muziku bratskih naroda Jugoslavije“. Jedan stariji gospodin, očito je on bio vođa programa jer nas je kasnije stalno najavljivao prije koncerata u svim gradovima, spustio nas je na zemlju kad je rekao: „Vidite, da želimo slušati Beatlese, mi bismo ih i doveli, ne trebate nam ih vi svirati.“ Bili smo razočarani, što sad?
Jeste li ih poslušali?
U prvi sljedeći grad u koji smo stigli započeli smo koncert pjesmom Indexa. Publika, naravno, nikad nije čula nijednu njihovu pjesmu. Ali mi smo pjevali pjesme Indexa jer su nam naredili da sviramo bratsku muziku. I dobili smo mlaki aplauz. Odjednom, Davorinu Popoviću to je očito prekipjelo, okrenuo se prema bubnjaru Đorđu Kisiću i rekao: “Počni svirati Cadillac!” I začula se bas-pedala tuf-tuf-tuf-tuf, tek što se čuo bubanj i ritam, publika je već počela padati u trans. Svi su ustali i počeli lupati u ritmu, skidati kapute, bacati se. Nastavili smo s Beatlesima i tako svirali do kraja turneje u Rusiji. Na kraju, kad smo odlazili, rekli su nam: „Zahvaljujemo vam se, super ste odradili koncerte, niste pravili probleme na sceni nego ste svirali, ali ipak vas nećemo više zvati. Jer ako budemo željeli slušati američki ili britanski rock, mi ćemo dovesti njihove originalne grupe“. Što je, naravno, bila laž jer su njihovi mladi slušali finski radijski program, jedino su tako mogli slušati rock. Poslije dvije-tri godine Sarajeva i tih turneja, vratio sam se u Beograd i počeo okupljati muzičare za svoj bend. Korni grupu.
Kao bend niste bili obijesni, razbijali hotele?
Bili smo pristojan rock-sastav, a imali smo i suvremenu garderobu koja se radila za nas. Tako da smo dobro i izgledali. Kako biste opisali svoj glazbeni put? Mislim da sam bio prvi jugoslavenski skladatelj koji se nije bavio samo određenim glazbenim pravcima, već je kombinirao rock, jazz, klasiku, etno, filmsku i kazališnu glazbu. Ako je prava, glazba nema granica, želio sam to dokazati. Zapravo nisam pretjerano zadovoljan, ali ni nezadovoljan onim što sam postigao u glazbenoj karijeri. Najviše od svega mi je drago što sam imao sreću da živim u sjajnim vremenima. Puno boljima od ovih danas koja su, eto, takva da ni iz kuće ne možeš izići, ni goste primati. Nikada svoje ne hvalim, to mi je tako glupo. Ali moj prezimenjak Mišo Kovač kad god bismo se sreli – a sretali smo se jer sam dolazio na Splitski festival da čujem što se novo radi – svaki bi me put pljesnuo po leđima i rekao: „Čuj, stari, i ti si Kovač! Vidi, sad sam baš snimio pjesmu, bit će lom, sve ću polomiti po Europi“. Toliko bi pričao o sebi da bi me svaki put udavio… Ispričat ću sad i jednu zgodu nakon jednog Splitskog festivala. Bio sam na spavanju u nekom apartmanu i nisam mogao zaspati od glasne glazbe. Požalio sam se čovjeku kod kojeg sam spavao i rekao mu da vjerojatno više neću kod njega dolaziti. Pitao me zašto. Rekao sam da mi ne smeta glasna muzika, ali mi smeta to što je cijelu noć pogrešno sviraju. Tu muziku koju sam bio prisiljen slušati znam, a oni je cijelu noć sviraju kako ne valja. E, to ne mogu podnijeti i nervira me.
Ali i za vas kažu da ste improvizator?
Evo kako izgleda moja improvizacija. Kad sam prije dvije godine dobio nagradu za životno djelo, došao sam sa suprugom i najmlađom kćeri na događaj. Sjedili smo u prvom redu, odmah do žirija. Nakon što primim nagradu, planirao sam odsvirati temu koju inače sviram na sličnim okupljanjima, a svirao sam je i u Zagrebu, Novom Sadu… Tijekom večeri sviralo je dosta rock-grupa i svi su, naravno, cijepali rock do daske. U jednom trenutku shvatio sam da sam potpuno zaboravio svoju temu, gurnuo sam kćer laktom i pitao je kako ono ide ona moja kompozicija. I ona mi ju je počela pjevati, ali je nisam čuo od rokera! Kad su me pozvali na binu da preuzmem nagradu, preuzeo sam je i krenuo prema klaviru. I dok sam hodao scenom do instrumenta, pomislio sam: „Pa jebem ti, Kornelije, kako si potpuno zaboravio pjesmu.” Nisam se mogao sjetiti ni jedne jedine note! Sjeo sam za taj električni klavir, udario jednu notu, drugu, din-don, din-don, din-don… I počeo s improvizacijom, i tako 12 minuta iz glave. Kad sam završio, ustao sam, došao za mikrofon, zahvalio se i rekao: „Nemojte, molim vas samo, tražiti od mene da ponovno ovo sviram. Jer i nisam svirao ono što sam planirao, nego sam sve improvizirao. Ovo je stvoreno sada, večeras, na sceni“. Dobio sam veliki aplauz. I rekoh u sebi: „Odsad ću svuda svirati iz glave.“
Kako se čuvate od korone i uspijevate li raditi?
Kad je počelo ovo čudo od korone, kupio sam nove prostore i u njih smjestio studio za snimanje. Ali ne idem još uvijek u taj studio, odem tu i tamo pokriti neke stvari da po njima ne pada prašina, vjerujem da do svibnja neće biti prostora da se išta radi, možda i dulje... dok se svi ne cijepimo. Ne mogu još okupiti ljude jer je previše riskantno, morao bih za svakoga provjeriti je li zdrav. Inače, počeo sam raditi instrumentalnu glazbu koja je na granici između modernog i klasičnog. Ne modernog kao rock’n’roll, već modernog koje pomalo vuče na jazz.
Kćeri Kristina i Aleksandra krenule su vašim stopama. Jeste li sretni zbog toga znajući da je posao glazbenika vrlo trnovit i težak?
Njih su dvije i izvođačice i skladateljice. Mlađa kći Kristina otišla je u Švedsku, a Aleksandra je ostala u Beogradu i baš je izbacila desetak novih snimki koje su nešto drukčije od onoga što su nekada zajedno radile. Kristina je u Stockholmu našla neki posao koji, nažalost, nema veze s muzikom, a sad joj je, nakon šest godina, ondje dosadilo i vratila bi se kući. Upozoravao sam je na to da će joj puknuti film, ali me nije slušala.
Pratite li domaću glazbu danas? Ima li vam što zanimljivo?
Hrvatsku glazbu baš i ne pratim, ali otkako je bio potres u Petrinji malo se češće uključujem na hrvatske programe. Pa sam tako vidio i nastup Severine, koja izgleda kao svjetska zvijezda. Ona čak i ne pjeva toliko loše, ali ja ne volim tu vrstu glazbe. U principu ne znam dovoljno što se događa, tu i tamo nešto slučajno uhvatim. Ma ne pratim ni što se događa u Beogradu, ima puno novih grupa, ali sve je to tanko. Nitko ovdje nema neki svoj integritet, sve se to već čulo, ništa novo.