Nakon Janice Kostelić, Blanke Vlašić i Sandre Perković upravo je džudašica Barbara Matić izrasla u novu divu hrvatskog sporta. Sve spomenute sportašice bile su višestruke svjetske prvakinje, a Barbara im se pridružila i po tome što je svjetskim medaljama pridodala i zlatnu olimpijsku medalju. U finalu je u izvrsno odrađenom meču nadvladala Nijemicu Miriam Butkereit.
Za zlato pobijedila Yoko Ono
Do 2021. Barbara je za sobom imala dvije europske bronce, niz turnirskih pobjeda, ali ne i zlato s najvećeg natjecanja. I onda se dogodila Budimpešta i naslov svjetske prvakinje. Sjećamo se da je tada u finalu pobijedila Japanku koja se zvala Yoko Ono pa smo je tada podsjetili da se tako zove supruga legendarnog Beatlesa Johna Lennona.
– Nisam o tome razmišljala čak ni kada smo se nas dvije prvi put borile, no onda sam na društvenim mrežama vidjela duhovit komentar u stilu "lako ti je bilo nju pobijediti kada ima 88 godina".
Godinu kasnije, na Svjetskom prvenstvu u Taškentu, Barbara je opet dospjela do finala i ondje pobijedila džudašicu koju jako dobro poznaje. Bila je to njezina reprezentativna kolegica i tadašnja cimerica Lara Cvjetko.
poster
– Kada sam vidjela da je i Lara ušla u finale, skakale smo od sreće. Meni je to bio ogroman doživljaj da imamo finale Svjetskog prvenstva i da će zlato sigurno u Hrvatsku. A vjerujem da je rijetko tko, vidjevši dva hrvatsko-japanska polufinala, vjerovao da to može biti svehrvatski finale.
Bio je to kuriozitet po još nečemu.
– Mi smo se skupa zagrijavale rekavši jedna drugoj neka bolja pobijedi. Za druge je to bila nevjerojatna scena pa su nas čak i snimali.
Slično su tada rezonirali i njihovi treneri – Vladimir Preradović i Dragan Crnov. Nakon što su se načas razdvojili i u par minuta, svatko na svojoj strani, dogovorili taktiku, treneri su curama rekli da u borilište idu same, a da će oni sjesti na tribine i uz kokice gledati finale.
– Meni je psihički najteža borba bila ona s Larom. Bila sam blagi favorit, a borila sam se protiv reprezentativne kolegice. To mi je stvaralo pritisak. Srećom da borba nije dugo trajala, da se nismo puno mučile – izjavila je Barbara gostujući na porečkom Sport Festu.
Do naslova dvostruke svjetske prvakinje Barbaru je odveo Vladimir Preradović, trener uz kojeg je, prije više od 20 godina, džudaški prohodala.
– Sjećam se da su Vlado i njegov brat Slavko jednom organizirali demonstraciju džuda za nas učenike OŠ Pujanke, umjesto jednog sata tjelesnog odgoja, a ja sam imala nepunih sedam godina. A kako su treninzi bili u atomskom skloništu naše škole, to je odgovaralo mojoj majci da me ne mora voziti na treninge jer smo blizu i stanovali. U toj školi gotovo pa i nema učenika koji nije barem jednom bio na treningu džuda.
Nije to jedino atomsko sklonište u kojem je trenirala.
– Dugo smo bili u tom prvom atomskom skloništu i baš kada smo dobili na korištenje jedno drugo atomsko sklonište i kada smo ga počeli preuređivati, voda je poplavila ono prvo.
A upravo je trener Vlado svojedobno usnio, reklo bi se, proročanski san?
– Kada smo bili na pripremama na Rogli, jedno jutro je kazao da je sanjao crveni broj na leđima, a broj te boje nose svjetski prvaci.
A baš je Vladin bio taj glas, baš kao i glas iz njezine borbene nutrine, koji ju je bodrio u najtežim trenucima finala s Yoko Ono, dok je bila u hvatu gušenja.
– Ja nisam planirala predati, dakle tapkati, i pod cijenu nesvjestice. Srećom, uspjela sam nekako izvući.
Veliku pobjedu, onu akademsku, Barbara je izborila još prije četiri godine kada je diplomirala elektrotehniku na splitskom FESB-u. Je li joj pomoglo to što se riješila studentskih obveza na tako zahtjevnom fakultetu? Evo što nam je na tu temu kazala godinu kasnije.
– Ma nije, ja volim da moj raspored bude pun. Ja u slobodno vrijeme ne volim ležati doma i zato sam davala instrukcije iz matematike i fizike, više osmoškolcima, ali i srednjoškolcima, ali samo onima čiji bi me roditelji to zamolili. No sada se to proširilo pa je zahtjeva više. Zbog toga sam odlučila već na jesen upisati stručni studij za pedagoški odgoj na kojem ću morati položiti neku razliku.
Sestra se posvetila majčinstvu
Već šest godina Barbara je teta malenom Viti, sinu 14 mjeseci mlađe sestre Brigite, svojedobno svjetske juniorske prvakinje i pobjednice Olimpijskih igara mladih.
– Brigita se posvetila majčinstvu i neće se vraćati na najvišu razinu.
A i Brigita je bila potencijal za olimpijsku medalju baš kao i Barbara koja je svoje prve dvoje Olimpijske igre propustila. U Riju je ispala na startu turnira, a u Tokiju je izgubila borbu za medalju od Ruskinje Taimazove. Nakon propuštene velike prilike Barbara pred hrvatskim novinarima nije mogla sakriti suze.
– Uspjela sam se dosad suzdržati od suza, no ne mogu više. Baš mi je žao. Tako malo sreće mi je nedostajalo.
Vjerujemo da je Barbara i tada dala sve od sebe, ali to, u tom času, očito nije bilo dovoljno. A na tu temu ona običava ovako govoriti.
– Uživam u džudu već više od 20 godina i sebi uvijek govorim da moram dati sve od sebe da sutra ne žalim da sam mogla bolje.
A Barbi je i u Parizu, na svojoj trećoj olimpijskoj postaji, osvajanjem olimpijskog odličja pokazala da je džudaška elita.