Popit ću s Dejanom Savićem bocu vina, ali tek nakon što osvojimo zlato u Budimpešti, nakon velikog trijumfa protiv Srbije otkrio je hrvatski vaterpolski izbornik Ivica Tucak. Već drugi put u zagrljaju su se našli hrvatski i srpski vaterpolski stručnjak, samo je ovoga puta, za razliku od Rija lani, Savić morao čestitati Tucku.
Potez o kojem bruji regija, potez dva pametna, obrazovana gospodina, koji su sport i viteštvo izdigli iznad svih sirovih strasti kojima smo na ovim prostorima izloženi već stoljećima. Koji su svoje dupine i delfine pripremali na jednu sportski borbenu utakmicu u kojoj se svašta događalo ispod vode, ali u kojoj nije bilo ničeg nesportskog, ničeg barbarskog. I poznajem puno hrvatskih sportaša koji su se u svojoj karijeri često družili sa srpskim suigračima i u pravilu su to znali biti i prijatelji izvan terena, dvorana, bazena. Za primjer i pouku. U svakom slučaju od izbornika Tucka i Savića svi mi zajedno možemo puno naučiti.
I navijači na Margitszigetu napredovali su u odnosu na Kranj i finale 2003. godine u kojima je bilo razbijenih glava. Dobro, nije u Budimpešti bilo ni BBB-a, Torcide, Delija i Grobara koji zasigurno ne bi ‘pušili lulu mira’. No bilo je ipak lijepo vidjeti dvije zastave a da se pritom nisu našle u vatri ili vodi. Jedan je prijatelj u trenucima kada se ‘lomila’ utakmica prokomentirao: ovo gledam jer igramo protiv Srbije, inače me vaterpolo ne može uzbuditi. I to nisam čuo samo od njega, već od dosta ljudi koji vole i prate sport. Šteta, jer je to jedan iznimno težak i naporan kolektivni sport u kojem se ‘znojiš’ i dok si u vodi. No za to su krivi i čelnici koji vode vaterpolski sport, ta je igra malo zastarjela, sve se svodi na igru s igračem više. Bilo je ideja o promjeni pravila, manjoj lopti, kraćem trajanju napada. U svakom slučaju, moraju nešto smisliti kako bi gledateljima sve to skupa bilo zanimljivije.
No o tome ćemo razmišljati u nedjelju, nadam se nakon što se proveselimo s novim svjetskim prvacima u vaterpolu.