Potpisom na sporazumni raskid ugovora prestala je i šutnja Nenada Bjelice. Donedavni trener Dinama nije istupao u javnosti sve dok taj raskid nije potpisan, govorio je u Maksimiru o tom rastanku, a nakon nekoliko dana koje si je uzeo za stanku, pristao je na razgovor. I kad smo se čuli, konačno smo čuli da se smije, bilo je Bjelicu tužno gledati kako se suznih očiju oprašta od Maksimira.
– Eto me u Klagenfurtu, u subotu sam oko devet ujutro otišao iz Zagreba i eto me opet u izolaciji. Ako izguram sad i ovu izolaciju, ispada da ću sedam tjedana biti u tom režimu. Još ona prva tri tjedna, kad smo završili s treninzima u Dinamu i kad sam došao u Austriju, nisam bio u klasičnoj izolaciji, otišao bih prošetati psa na brdo jer još nisu bile tako stroge mjere. Ali nisam otišao ni u trgovinu, nisam se skinuo iz trenirke. Onda sam 1. travnja otišao na dva tjedna u zagrebačku izolaciju, tamo mi je prvi izlazak i hvatanje zraka bio trenutak kad sam išao raskidati ugovor s Dinamom. A sad ovdje imam veliki vrt pa mogu uhvatiti malo zraka – uz smijeh kaže donedavni trener Dinama.
Očito ste se smirili, posložili glavu nakon ovog turbulentnog razdoblja?
– A gledajte, najgora je ta neizvjesnost. Ne možeš ništa nigdje reći, svatko daje svoje mišljenje, a naša se strana nije ni čula. Nije bilo lako sve to čitati, pratiti.
Imali ste zabranu davanja izjava, i vi i igrači?
– Pa da, dan prije donošenja odluke o smanjenju plaća u WhatsApp grupu u kojoj su stožer i igrači poslana je poruka da ne smijemo davati izjave bez odobrenja uprave kluba. Tako sam pozive novinara da dam intervju prosljeđivao upravi Dinama, ali do raskida ugovora nisu dopustili nijedan.
Bili ste jako emotivni nakon raskida ugovora, očito vam je sve to jako teško palo?
– Da, prije svega rastanak od igrača, stručnog stožera koji planiram jednog dana voditi sa sobom, bude li moguće – kompletan jer je pokazao koliko je kvalitetan, teško mi pao rastanak od liječnika, fizioterapeuta, ekonoma, tim-menadžera, od te skupine od 40-ak ljudi, s njima sam svakodnevno dijelio dobro i zlo. Imali smo izuzetno korektan odnos s ljudima koji vode klub, ali malo je dodirnih točaka koje imaš s upravom kluba, oni su imali svoje, a mi svoje obveze. Bio je to odnos pun poštovanja i uvažavanja, ali s igračima i ljudima koje sam spomenuo provodio sam većinu vremena, to je grupa ljudi koja je napravila sjajan posao.
Vratimo se na početak, kako je počeo taj put koji je na kraju završio rastankom vas i Dinama?
– Počelo je to odlukom kluba o smanjenju plaća, odluka je donesena u jednom danu. Navodno je to jutro Zdravko Mamić razgovarao s Arijanom Ademijem o tome, a mene je Zoran nazvao u 13.02 sati tog 24. ožujka da mi priopći odluku kluba i ja sam rekao da se s odlukom ne slažem jer mislim da nije način da se s trenerom, stožerom i igračima koji su napravili najveći rezultat u zadnjih 50 godina, i uz potporu uprave, navijača i medija zaradili veliki novac klubu, osigurali mu stabilnost, razgovara na taj način, da smo zaslužili malo više uvažavanja pri donošenju takve odluke i da se o tome treba razgovarati kao što razgovaraju svi svjetski klubovi. Na to mi je Zoran odgovorio: “OK, vjerojatno će biti problema oko toga.” I onda je tu večer objavljena ta odluka. S tim da mi je rečeno da će ta mjera oduzimanja plaće od 33 posto trajati godinu dana te da ćemo 33 posto dobiti kad se odigra prva utakmica, a 33 posto ćemo dobivati redovno. Rekao sam da poštujem odluku kluba, ali se s njom ne slažem. Nije tu bilo ni povišenih tonova, bio je to normalan razgovor kao ovaj sada između vas i mene. I navečer na WhatsApp stiže odluka. I onda smo samo mogli čitati u medijima o svemu, bez ikakvog kontakta s klubom. Tek kod sporazumnog raskida sam saznao kako su oni očekivali da ja nazovem, a mislim da nisam ja bio taj koji je trebao nazvati, već je taj koji je donio odluku koja nije prihvaćena dužan to pokušati “ispeglati”. Oni su se našli uvrijeđeni jer ja nisam nazvao, a ja sam mislio da su oni ti koji su trebali razgovarati. Sve ono poslije, izjave u medijima, preko Facebooka, tjeranje mog stožera, to je samo otežalo buduću suradnju Dinama i mene.
Kada ste shvatili da je kraj, da dalje više nećete moći zajedno?
– Kada su mi smijenili stožer. Da je na tom razgovoru o raskidu na neki način došlo do toga da se taj stožer vrati, vjerujem da bismo u interesu svih našli rješenje iako bih imao knedlu u grlu. Ne nisam ja to tražio, ali, primjerice, Livaković je inzistirao na Čavlini, da se vrati, a klub o tome nije želio ni razgovarati. Kad ne žele vratiti trenera vratara, jasno je da ne žele vratiti nikoga. I na tom razgovoru o raskidu, iskreno ili ne, predloženo mi je da na neki način ostanem uz novi stožer prve momčadi što za mene nije bila opcija.
Kakva je tijekom svega toga bila komunikacija s igračima?
– Najviše sam bio u kontaktu s Ademijem, pa onda Livakovićem i Petkovićem. Komunikacija je s igračima uvijek bila odlična, perfektna. Uostalom, preko igrača sam i dobivao neke informacije o tome što se događa u klubu jer mene nitko iz kluba nije kontaktirao.
Kako ste se oprostili od njih?
– Porukom u našoj WhatsApp grupi iz koje sam izašao prije nekoliko dana. Gotovo svi su na poruku odgovorili, i drugi ljudi iz kluba. Svima im hvala na ove dvije godine, to su dvije najljepše godine u mojoj karijeri.
Igrači su na kraju pristali na smanjenje plaća.
– To nije bila ni tema, nitko nije ni razmišljao da se ne smanji, problem je bio način na koji se u to išlo s igračima koji su osigurali visoki proračun u ove dvije godine, naravno ne sami, ali igrači i treneri zaslužili su više poštovanja. Više puta mi je u klubu rečeno da sam poslije Mirka Barišića najvažnija osoba kluba. I klub se prema meni tako ponašao 22 mjeseca.
Jeste li u kojem trenutku o svemu tome razgovarali sa Zdravko Mamićem?
– Uopće ne, nije me Zdravko nazvao. Zvao me tek dan ili dva prije raskida kada je zapravo sve već bilo gotovo, kad više nije bilo povratka. A prije toga s njim sam razgovarao 18. ili 19. ožujka, razgovarali smo o sljedećoj sezoni, zaželio mi je sreću. Kako sam rekao, nisam se uspio ni posvađati. I taj zadnji razgovor prije raskida bio je bez povišenih tonova.
O Zdravku Mamiću niste rekli nikad nijednu lošu riječ, pa ni kad ste odlazili iz Dinama?
– Ljudi od mene očekuju da kažem nešto loše o njemu, o nečemu što je prije radio. Ja mogu govoriti o ove dvije godine moje suradnje s njim. Naša suradnja bila je puna obostranog poštovanja. Imali smo jednu ili dvije situacije u kojima smo se razilazili u mišljenjima i o tome smo razgovarali i nastavili dalje. Niti mi je nešto nametao, niti mi je nešto naređivao, nikad me nije ni kritizirao, ni nakon izgubljene utakmice nikad mi ništa ružno nije rekao. Ne mogu ja reći nešto što nije istina, ako ne želi čuti istinu, neka ne čita, bio bih nepošten prema sebi i prema Zdravku kad bih o njemu rekao nešto ružno. Sve što sam o njemu govorio, potvrđujem. Ispalo je da je na kraju klub na jednoj strani, a ja na drugoj držao do svojih stavova i, Bože moj, idemo dalje.
Da vas klub nazove za, recimo, dvije godine, da se vratite, biste li razmislili o tome?
– To je hipotetičko pitanje, nikad ne reci nikad. No tko zna što će biti u Dinamu, tko će biti u Dinamu, hoće li to meni biti zanimljivo, hoću li ja biti zanimljiv Dinamu. Znam samo da sam imao dvije lijepe godine u Dinamu, Zagrebu i Hrvatskoj, dvije najljepše godine trenerske karijere. Ta energija, atmosfera u gradu između utakmica, to će zauvijek ostati u sjećanjima.
U ta 22 mjeseca, koju biste utakmicu izdvojili kao najdražu, najbolju?
– Možda onu s Atalantom u Zagrebu iako to nije najveća momčad protiv koje smo igrali, već je to bio City. Tu je zatim pobjeda nad Benficom, pa Fenerbahçe, Šahtar u obje utakmice, iako ne rezultatski uspješne.
A koju biste najradije zaboravili?
– Šahtar, onih zadnjih sedam minuta bilo je jako bolno, poslije toga nismo ostali u Europi, imali smo sve, ali nismo dobro završili. No to je nogomet, događa se i Barceloni da nakon 3:0 izgubi od Liverpoola, da Ajax nakon 3:0 izgubi od Tottenhama. Ima tih tragikomičnih utakmica, no zato je nogomet tako poseban.
Kakvi su vam planovi za dalje, sad se spominje Fenerbahçe?
– Sad sam 14 dana u izolaciji, da se nešto i dogodi, ne mogu nikamo. Rekao sam da me najviše zanimaju Italija, Španjolska i Njemačka prije svega, ali bude li ponuda iz drugih zemalja i velikih klubova, razmotrit ću. Ono što me ne zanima su Arabija, Emirati, Kina i slične zemlje jer mislim da sam sad u poziciji da mogu dobiti kvalitetan klub. A medijska nagađanja pustite, netko na Twitteru napiše moje ime uz Fenerbahçe pa se razvije priča, nije tu bilo ničega.
A naša reprezentacija jednog dana?
– Odgovor je kao i kod Dinama. U ovom trenutku imamo jako dobrog izbornika koji je ostvario povijesne rezultate i treba imati podršku svih nas, a što nosi budućnost, nitko ne zna, hoće li mene htjeti netko u reprezentaciji, hoću li ja biti na raspolaganju... Ali, naravno, najveći trenerski uspjeh biti je izbornik reprezentacije.
Prema svemu sudeći, u Dinamu će vas naslijediti Igor Jovićević, kako ste surađivali s njim?
– Imali smo odličnu suradnju, s puno razumijevanja i, bude li on trener, želim mu sve najbolje i svu sreću. Ostavljam mu momčad koja ima glavu i rep, bazu koja je spoj mladosti i iskustva, ima sedam-osam igrača koji dolaze iz njegove mlade momčadi i bit će jednog dana nositelji igre. A Igor je pokazao da je kvalitetan trener, studiozan, ima dobru energiju, optimističan je i može biti uspješan u Dinamu.
Hoćete li mu dati savjet bude li ga tražio?
– Naravno. Razgovarali smo u tom tjednu kad smo završili s treninzima, 10. ili 11. ožujka, više od sat vremena o nekim stvarima, on je pitao, ja sam pitao, obojica želimo učiti i razvijati se. I bude li mu trebao savjet, rado ću mu ga dati, a i ja ću njega pitati bude li mi trebao kakav savjet – zaključio je Bjelica.