I u Mostaru se s pozornošću pratila utakmica Poljske i Hrvatske koja je i ovdašnje ljubitelje rukometa odvela u ekstazu. Dobro, možda nitko od prve minute nije bio baš ‘prilijepljen’ za televizor.Budimo realni, malo je bilo onih koji su vjerovali u čudo, ali kako je susret odmicao, tako su se oči mnogih sve više koncentrirale na utakmicu. Već nakon prvog dijela susreta sve je “mirisalo” na jednu od najvećih utakmica u rukometnoj povijesti.
Mostarci ponosni
Za Hrvatsku nastupaju dvojica Mostaraca, Igor Karačić i Marino Marić, obojica ponikli u HMRK Zrinjski, obojica produkt grada u kojemu jedan premijerligaš u nedostatku termina za trening u neuvjetnoj školskoj dvorani radi treninge i na pola terena, dok na drugoj polovini također trenira neki drugi rukometni klub. Ipak, na Marića i Karačića Mostarci su mogli biti ponosni protiv Poljaka.
- Jednu sličnu onakvu utakmicu sam pratio 60- ih godina prošlog stoljeća, bilo je to toliko davno da se ne sjećam ni točno tko je tada igrao. Ovo što je Hrvatska napravila... ma ovo se nikad prije nije dogodilo, kazao nam je Filip Garmaz, rukometni djelatnik u HMRK Zrinjski, koji je u mostarskom klubu do sada bio sve, od trenera prve momčadi, pa do klupskog tajnika. Bolje upućeni govore kako je on uz ostale u Zrinjskom bio znatno odgovoran što Karačić i Marić igraju na tako visokoj razini. Ipak, on ne želi sebi ugrabiti zasluge.
- Njih dvojica su proizvod dobrog odabira u našem klubu, kao i osobnog talenta. Igor je na trening došao sa starijim bratom Ivanom, također vrlo dobrim rukometašem koji je nositelj igre u reprezentaciji BiH. Njega je jedno vrijeme kod nas vodio trener Enco Bukovac, ali je najveći posao u njegovom slučaju napravio Irfan Smajlagić. On je Igora držao uz sebe i zajedničkim trudom on je sada postao igrač za velike europske utakmice. Što se tiče njegovog odlaska u reprezentaciju, na naš nagovor pomogla nam je skupina ljudi iz Metkovića, oni su se založili za njega i Igor je završio u kadetskoj vrsti Hrvatske. Kasnije se izgradio u igrača kakvog ga sada gledamo. Marina su u mladosti vodili treneri Damir Saltarić i Adnan Omanović, dok dio zasluga za njegov razvoj ide i Zoranu Dokiću. Što se tiče Marina, imao sam sreću na jednom turniru u Velikoj Gorici susresti se s gospodinom Vladimirom Canjugom. Njemu smo tada rekli da imamo pivota koji ima 100 kila dobrih mišića i isto toliko talenta. Drago mi je što me uvažio i Marina pozvao u reprezentaciju. On je bio najbolji igrač juniorskog prvenstva u Tunisu gdje je Hrvatska bila prva. Možda je još prije trebao dobiti pravu priliku u seniorskoj vrsti, ali tek nakon ove utakmice šira javnost može vidjeti što je u stanju napraviti Marino. Igor i Marino su jedno vrijeme zajedno igrali u Zrinjskom, ispričao nam je kratku povijest Garmaz.
Upitali smo Garmaza što po njegovom mišljenju može napraviti Hrvatska u završnici EP-a.
Nada u bolje uvjete
- Pokazali su dvije krajnosti. Onu lošu stranu, ali i ovu fantastičnu. Kad bi bili na 70 posto onoga što su pokazali protiv Poljske, siguran sam kako bi pobijedili Španjolsku i ušli u polufinale. Ako bi sada ostvarili veliki rezultat, onda bi mogli gledati idućih 5 - 6 godina dominaciju jedne rukometne sile, zaključio je Garmaz dodavši:
- Što se tiče nas u Zrinjskom, konačno smo riješili problem “radne” dvorane za treninge. Sada za mlade imamo bolje uvjete na Heliodromu. Možda trenutačno nemamo generacije poput Marinove i Igorove, ali ćemo vremenom iznjedriti nove talente.