Miroslav Ćiro Blažević, poznat i omiljen 'trener svih trenera', obično je prepoznatljiv po svom veselom ponašanju pa je tim više zabrinuo svoje obožavatelje prilično tužnom i mračnom objavom na Facebooku.
Otkrio je da trenutno čita knjigu 'Znakovi kraj puta' Ive Andrića te ju je svima preporučio, a otkrio je da mu je posebno zanimljiva zbog toga što se bavi pitanjima života i smrti o kojima Ćiro i sam, kako je napisao, u posljednje vrijeme zaokupljen.
86-godišnji Ćiro se po treći put u životu bori s karcinomom, a u ranijem intervjuu za Story.hr rekao je da nije baš optimističan.
'Borim se, naime, s permanentnom mišlju da je moje vrijeme prošlo i da polako odlazim s ovoga svijeta. Moji prijatelji, igrači iz moje generacije, svi su oni već odavno sahranjeni. Samo sam ja živ. Život je kratak, kaže to i Andrić u ovoj velikoj knjizi, a ja sam se - kada gledam ovako unatrag, na što me ova knjiga konstantno tjera - napatio i previše’, započeo je Ćiro.
U nastavku se prisjetio svog teškog djetinjstva i majke, ali i zdravstvenih problema i razočaranja u karijeri.
‘Kad rezimiram cijeli svoj život, onda imam potrebu da se zatvorim u svoja četiri zida i da toliko plačem, da nikada ne prestanem. Ništa me u životu nije mimoišlo! Dva raka sam imao, a sada se, evo, pojavio i treći. U djetinjstvu sam bio takva sirotinja da sam gaće na štapu nosio, a kasnije u mladosti, kada sam se već bio i oženio, supruga i ja nismo znali hoćemo li imati za ručak ili nećemo. Život mi je bio jedna obična kalvarija i trebalo je sve to proći. Ni ovaj trenerski posao, koji možda izvana drugačije izgleda, nije ništa drugo nego jako malo satisfakcije, a puno razočaranja…’, piše Ćiro.
‘A, moja majka, koja je bila jedna svetica, i koja je toliko vjerovala da ću ja uspjeti u životu te da ću postati netko i nešto, nije doživjela da vidi kako sam uz mukotrpan rad naposljetku ipak napravio nešto od sebe. Umrla je u vrijeme moje najveće bijede i to mi je neizmjerno žao jer znam kako roditelj, pogotovo tako plemenit kao što je to bila moja majka, želi da mu dijete uspije. U amanet mi je ostavila da se pobrinem za svoje sestre iako sam bio najmlađi, toliko je, eto, bila uvjerena u moj uspjeh, a ja sam to zaista i učinio. Tješim se time da je ona to negdje odozgo ipak vidjela, ali da vam budem iskren, mala je to utjeha…’, nastavio je.
‘Možda ova Andrićeva knjiga, palo mi je upravo na pamet dok ovo pišem, nije preteška za plažu samo zbog velikog broja stranica, već bi i sadržaj mogao biti malo lakši za ove tople dane, neki koji ne navodi na ovakve misli, ali moja preporuka svakako i dalje stoji. Možda ne mora biti preporuka baš za ljeto, ali za jesen svakako - i to onu životnu’, zaključio je.