Nakon velikog uspjeha kadetske košarkaške reprezentacije BiH na Europskom prvenstvu u Litvi, još uvijek lica mladih igrača i njihovog trenera Josipa Pandže, pune stranice tiskovina, popunjavaju udarne minute informativnih i sportskih emisija elektroničkih medija. Državi BiH i njezinim stanovnicima kao da je silno trebalo nešto što će ih na trenutak udaljiti od svakidašnjih problema s kojima se suočavaju, a oni su brojni.
Europski prvaci ponos BiH
Šesnaestogodišnji mladići unijeli su dašak pozitivne energije u konfliktno društvo, opterećeno nezaposlenošću, neimaštinom, nerješenim političkim pitanjima za koja rješenja odrasli ljudi godinama ne pronalaze rješenje. U trenutcima slavlja i veselja, čestitanja, a osobito od sportskih djelatnika, upravo su odraslima, političarima, upućene kritike na račun njihovog rada i gotovo svih političkih institucija koje su zadužene za sport. Pri spomenu samo nekog od ljudi iz političkog života, odmah bi se začuli zvižduci. Tako je bilo u Sarajevu, Bihaću, Tuzli. No, u Sarajevu se pljeskalo plemenitom Peri Gudelju čija je tvrtka uplatila kotizaciju kako ne bi došlo do velike bruke i eliminacije s natjecanja u trenutcima kada su započele borbe za medalju. Promociju državi BiH kakvu su joj napravili mladi košarkaši, nije napravio niti jedan političar u posljednjih dvadeset godina. Nije to učinio niti visoki predstavnik, a što je i sam priznao Valentin Inzko. Kao rijetko kada pljesak se čuo i na Palama, nekadašnjem sjedištu Republike Srpske gdje su stolovali Radovan Karadžić i njegova družina. Razlog je bio Njegoš Sikiraš, igrač koji je uz Džananu Musu zadivio sportski svijet. U podstanarskoj sobi dočekala ga je majka prigrlivši sina koji će za koji dan na put u Italiju, u klub Stella Azzuro. Odlasci, a osobito mladih ljudi svih profila, sportaša, surova je bosanskohercegovačka stvarnost. Teško da će ih itko u ovakvim prilikama kakve vladaju u BiH uspjeti zadržati, pa i privoljeti igranju u njihovim matičnim klubovima. U cijeloj stvari pročula se i jedna pomalo nevjerojatna priča kako je gradonačelnik Bihaća odlučio dodijeliti stan Džananu Musi koji je iz sarajevskog Koša prije godinu dana odselio put Zagreba, u Cedevitu.
Svi kao jedan
Kao rijetko kada nekako manje su se brojala krvna zrnca reprezentativaca. Premda je u njoj bio samo jedan Hrvat, trener Josip Pandža, nije se s hrvatske strane, čulo puno kritike. Očito je mladi trener odabrao i pogodio. Sigurno bi bio sretniji da je mogao računati na sugrađanina Darka Baju koji je ipak igrao za Hrvatsku. No, trener koji je medicinski fenomen, sa srcem na desnoj strani, znao je sve ukomponirati i dosegnuti sam vrh. Dominirao je pribranošću, osjećajem što u datom trenutku činiti. A formula njegovog uspjeha nije kao kod većine trenera koji svoj posao mistificiraju do nebesa. U kontaktu s brojnim medijima kada su ga pitali kako je bilo biti trener zlatnoj generaciji, on je onako opušteno izustio.
- Nije teško biti trener ovim momcima. Dadneš im loptu. Oni pobijede Španjolsku, pobijede Litvu. Ne treba tu neka mudrost. Nemojte praviti da smo mi neki filozofi, veleznalci. Oni su znalci, poručio je trener Pandža.