Večernjakova knjiga godine. Tako smo okarakterizirali knjigu "Cico – tak imam te rad", očaravajuću priču posvećenu nogometnom velikanu Zlatku Cici Kranjčaru, obogaćena desecima fotografija iz arhive obitelji Kranjčar, Večernjeg lista i Pixsella, a u prodaji je od 1. ožujka na kioscima, a od 2. ožujka u svim knjižarama. Uz pomoć njegove obitelji, prijatelja, suigrača, suradnika, kojih je u ovoj knjizi više od 60, autori Tomislav Dasović i Mladen Miletić zavirili su u srce i dušu čovjeka koji nas je napustio prije dvije godine te nam donijeli nadahnjujuću priču o Zlatku Kranjčaru – suprugu, ocu, bratu, prijatelju, sa svim njegovim vrlinama i manama. Dakako, neizostavan su dio i igračka i trenerska karijera, jer nogomet je bio Cicin život, no ovo pitko štivo rasterećeno je nepotrebnih statističkih podataka te se čita s lakoćom i užitkom. Ekskluzivno objavljujemo prvi od pet feljtona u kojima donosimo ulomke iz knjige i nikad ispričane priče o Cicinom životu. U prvom nastavku su sjećanja Miroslava Blaževića na buran suživot s Cicom u Dinamu
Četrdeset godina nakon šampionskog pohoda, Ćiro Blažević (koji nas je zauvijek napustio 8. veljače 2023., dan prije svoga 88. rođendana i šest mjeseci poslije ovoga razgovora) prisjetio se svoga dolaska u Dinamo u prosincu 1980. godine i Cicinih epskih sekvenci.
– Kada sam prvi put došao pred igrače, Cico meni drži govor. A ja mu kažem: 'Stani, Cico! Mene su upozoravali da si ti protiv moga dolaska u Dinamo, da si vezan za prethodnoga trenera Đalmu. Ima li netko drugi da mi govor drži?' A on meni uzvrati: 'Ne, nisam ja ni za koga vezan. Ja sam sretan što ste vi došli' – ispričao je Blažević, kojega je Cico vrlo brzo i neugodno iznenadio.
– Ja, naravno, računam na njega i znam da mu mogu odgoditi odlazak u vojsku. Ali on ne da! Da, on je meni najpotrebniji, ali ja sam glavni, ja! Ja sam bez njega prvi, ali istodobno i znam da ne mogu na kraju biti prvak bez njega – prisjećao se Ćiro, kojeg smo pitali je li Cici zamjerio što je početkom 1981. otišao u JNA.
– Jesam. Kazao mi je da je on to već prije planirao, a usto je stvorena i fama o nekom animozitetu između Cice i mene, jer on je kao zajebo Ćiru. Ćiro došao, a on otišao u vojsku. Ali mi smo skloni od jednoga slučaja napraviti nesretan slučaj.
Kada ste došli u Dinamo, Cico je već bio zvijezda, maskota Dinama. A vi kao autoritativan, karizmatičan trener trebate uvesti red i disciplinu u svlačionicu, napraviti atmosferu, nametnuti svoj autoritet...
Nije mogao bez Cice do naslova
– Ma ne možeš ti biti zvijezda, a igraš za momčad koja je četrnaesta! Koja zvijezda! Dolazi prava zvijezda da te digne! Ali on je divota jedna, on je divota od čovjeka! Ali je istodobno i, rekli bi Bosanci, muhanat, čudak. Čudak kao i svaka zvijezda. On je bio uvjeren da ga ja ne šmekam. A ja sam ga tako volio, djece mi moje.
Pa niste ga šmekali. Na primjer, je li istina da ste se išli približavati kapetanu Zajecu?
– Ma približavat kurcu! Nisam se ja nikome nikada približavao. Ja sam šef, ja sam odgovoran! Pa jebo ti takvog šefa ako ne preuzme odgovornost. A oni četrnaesti na ljestvici!
U zimu 1981. na 1982. godinu shvatili ste da bez Cice ne možete biti prvaci?
– Falila mi je stanovita težina talenta. Ne može svatko biti prvak. Možeš ti momčad galvanizirat koliko hoćeš, ali ona ima svoj limit. I kad ti sto sve vagneš, ne preostaje ti ništa nego: 'Đe si, Cico?' I onda kad smo u prvom dijelu prvenstva najavili naš pohod na prvo mjesto, Cico je za to vrijeme trenirao.
Gdje je trenirao, u vojsci, u Koprivnici?
– Da, poslao sam mu tamo trenera. Belina. I tamo su bili jako susretljivi. Možemo mi protiv partizana govoriti što god hoćemo, ali naša je Jugoslavenska armija u to vrijeme razumjela sve. I Cico je nama u proljeće došao spreman, k'o top! – nasmijao se Ćiro.
I odmah, 21. veljače 1982. u Zagrebu, dva pogotka Zvezdi. Jedan od njih za antologiju.
– Kontra svih zakona fizike, znaš li koliko sam to puta ponovio! On se mora slomiti u tom skoku. Mi imamo fleksibilnost do stanovite granice. A kako on tu loptu koja tako pada glavom tamo pošalje? Ma slomio se čovjek, jer ona njemu dobro ide iza leđa! Svaki drugi igrač na svijetu pustio bi tu loptu jer ne može do nje. Ma ne možeš mu uzeti nogometni talent kakav rijetko tko ima.
6.9.2016., Zagreb - Trener GNK Dinamo Zlatko Kranjcar. Photo: Petar Glebov/PIXSELL
Kakav biste opisali odnos između Kranjčara i Zajeca?
– Ja mislim da su se oni voljeli. Rivalitet između njih, Bogom ti se kunem, nije postojao. Ja ću se kasnije s Cicom dobro zakačiti, jer sam to tako morao, jer on ignorira jedan dio publike koja dolazi stalno, ali su oni moji pobornici i hoće Cici j... majku. Ja tada želim stati na njegovu stranu: 'Stani, Cico, ti si moje dijete!'. A on neće moju pomoć kod publike. Kad te publika uzme na zub, nije zgodno. Ja sam to sve izmirio. U konačnici Cico je zvijezda, sve karakteristike zvijezde nosi, a ispod te kože nalazi se jedan plemeniti čovjek. Cico je bio i ostao jedna od najvećih legendi Dinama. Ja ne znam tko se s njim može usporediti. Bilo je tu velikih zvijezda, Horvati, Crnković, Čajkovski, Mara Wölfl..., ali nisu bili veći od Cice – istaknuo je Ćiro pa nastavio:
– Vrlo je rijetko da jedan veliki talent ima instinktivnu nogometnu inteligenciju, a golgeter je. Golgeter je, jer njegova tehnika bila je čudesna. On je i iz jedne 'grozne' situacije zabijao golove. Cico je sigurno jedna od najvećih zvijezda koja je ikada prošla kroz Dinamo. Ako je činjenica ono što stalno govorim: da nije bilo Cice, ne bismo bili prvaci, onda je Cico zaslužio epitet maskote Dinama.
14.01.2022., Sesvete - Na osnovnoj skoli u Sesvetama murali posveceni Dinamovim kapetanima Velimiru Zajecu i Zlatku Cici Kranjcaru. Photo: Igor Soban/PIXSELL
Kupljena utakmica
Zašto Dinamo nije bio prvak 1983. godine?
– Presudna je bila utakmica s Partizanom u Beogradu, koja je bila kupljena; što god napraviš, sudac ti j... mater! To je bilo očito, tu si osuđen na smrt. Kad vidiš da je sudac odlučio da ti izgubiš utakmicu, pogotovo kad je egal u kvaliteti. Tu smo mi izgubili prvenstvo, a morali smo biti prvaci, a onda sam se i ja posro, kad se pokojni Čarli htio sa mnom tući na 17. katu InterContinentala. On je bio u grupi koja je s Veležom dogovorila da mi tamo odigramo neriješeno. Tadašnji predsjednik Mraz kazao mi je uoči utakmice da je s Mostarcima dogovoren bod, jer im je potreban u borbi za ostanak. Naravno da sam bio zgranut, zar da se sazna da smo dogovorili utakmicu pa da kompromitiramo naslov iz 1982., da se pomraz misli da smo i do njega došli mešetarenjem! Izašao sam pred igrače, opuštene, jer su čuli za dogovor, i kažem im: "Prvi put vas molim, dajte sve od sebe, izložio sam sebe samo da spriječim lakrdiju!" I što se dogodi kad vjeruješ igračima – potop, katastrofa, izgubili smo s 0:3 i utrku za naslov prvaka. Čarli Braun strašno mi je to zamjerio, gotovo smo se potukli na 17. katu Interkontija. Zato što sam ostao odlučan: želio sam čistu, a ne prljavu titulu!
Zašto ste izbacili Cicu iz momčadi?
– Najteže je sa zvijezdom, a ja sam pravio velike ustupke Cici. U jednoj obitelji uvijek ćeš naći neku konfliktnu situaciju.
A u čemu je bio problem? Je li se Cico ikada ponašao nedolično prema vama?
– Ma nije se ponašao nedolično, ali to su bili igrači koji su naučeni na anarhiju, da oni vladaju, i sad su najednom bili u mom režimu. On je to podnosio, ali teško. Jer on je bio zvijezda. Zeko je bio mudriji. Ali ja sam Cicu volio, znaš. Jer ja sam njegovu plemenitost registrirao i on se ponašao maksimalno dobro u odnosu na ono što je on bio i kakav je tretman do tada imao – zaključio je Miroslav Blažević.