Koliko smo se samo nadali da će netko reći da se radi o kakvoj neukusnoj laži koja se našla u medijskom prostoru. Nažalost, iako umire posljednja, nada nas je iznevjerila i stravična vijest postala je, nažalost, ljuta zbilja.
Poginuo je Kobe Bryant.
Istinska košarkaška i sportska veličina napustila nas je u svojoj 42. godini, u padu privatnog helikoptera, a uz svog oca, u nebo je otišla i 13-godišnja Bryantova kći Gianna Maria Onore. Tužno, da tužnije ne može biti.
Teško je bilo gledati i slušati noćas sve one koji su vezani za Kobea, NBA ligu, košarku. NBA utakmice imale su u sebi dozu sablaznosti, sve je bilo kao u magli. Igrači su igrali vidno potreseni, a suze na licima brojnih slavnih košarkaša samo su pridonijele tom sablaznom ugođaju. Doc Rivers, trener Clippersa, jecao je od tuge dok je u suzama davao izjavu novinarima.
A kako nas je samo takva vijest prisjetila na jednako tako stravičan odlazak našeg Dražena, onog 7. lipnja 1993. godine.
Nema nam više Dražena
. Tim je riječima Slavko Cvitković objavio najtužniju vijest u svojoj novinarskoj i voditeljskoj karijeri. Najtužniju vijest ikad prenesenu u hrvatskom eteru. A prošlo je već 26 godina od tada, uskoro će i 27. Prerana smrt košarkaškog Mozarta, genija i idola.
Onaj nogometni genije, Diego Armando Maradona, otišao je na grob Draženu. Nosio je veliki broj ruža te je novinare zanimalo čemu te silne ruže? 'Mali zeleni' im je rekao: 'Stavio sam 62 ruže na grob. Ako netko ne zna koliko je Dražen zabio u finalu Kupa prvaka 1989. godine, neka ga bude sram.' Nije imao popusta ni prema kome, pa su mu tako prigovarali što je svojevremeno kao senior Cibone, s 19 godina, juniorima ljubljanske Olimpije (17 godina), ubacio 112 poena. Na pitanje novinara zašto je to napravio dao je odgovor u svom stilu: 'Neka više treniraju.'
I takav je bio.
Tvrdoglav, uporan, nepopustljiv prema svima, počevši od sebe samog. Poznate su priče da je jedini on vjerovao da možemo pobijediti jedini pravi američki Dream Team u finalu Olimpijskih igara dok su se ostali nadali fotografijama s Jordanom, Magicom i ekipom... O Draženu se može pisati i pričati danima, ali ne treba komplicirati, jer ni on u svojoj igri nije komplicirao, sve je djelovalo tako jednostavno. Od dodavanja iza leđa ili kroz noge za Rađu na Europskom prvenstvu u Zagrebu kada smo pregazili Grke, do trica s osam metara nakon kojih dolazi okret, dječački osmijeh i dvije ruke u zraku dok ide nazad u obranu.
Takvu auru kao i naš Dražen imao je i Kobe, čovjek koji, priznali su to mnogi, nije bio najugodniji suigrač, ali samo zato što nije pristajao na išta više od savršenstva, smatrajući da ostali moraju trenirati kao i on kako bi bili što bolji na terenu, a to je bilo poprilično teško.
Ali, i to je bio jedan od razloga zašto su ga i mnogi obožavali.
Ipak, Kobe i Dražen, dva ponajveća radnika koje je košarka ikada imala, bili su više od košarkaša. Njihova ostavština su sva ona djeca koja su zbog njih uzeli narančastu loptu u ruke, uputili šut prema košu koji se nalazi na tri metra i pet centimetara, odigrali hakl s prijateljima, počeli trenirati košarku i tako se maknuli s ulice. Dodajmo na to količinu veselja i osmijeha koji je ovaj dvojac izazvao svojim majstorijama i bit će jasno o kakvim se veličinama radi.
A sada su obojica na nebeskim terenima gdje će sigurno odigrati 'jedan na jedan' i uživati u pričama o košarci i sportu općenito. A mi ih nikada nećemo zaboraviti.
Kobe i Dražen. Dva imena. Dva tragična odlaska. I ono najvažnije - dva velikana.
Hvala vam!