Svatko od nas je, na neki svoj način, proživljavao ovo nogometno ludilo. Svatko od nas, duboko u sebi je igrao svaku našu utakmicu, slagao momčad, birao taktiku i formaciju. Svatko od nas se poistovjećivao s našim izbornikom ali i sa svakim reprezentativcem.
Svi smo mi, pred svaku našu utakmicu, navlačili kopačke i štucne, oblačili jednu vrstu emotivnog dresa obojenog našim bojama ali obojenog i strepnjama, ponosom i suzama!
Igrali smo mi neku našu , individualnu, virtualnu utakmicu, ulazili u svaki duel, ušprintavali u prazan prostor, radili finte i izbjegavali zaleđa! Bili smo prisutni u svakom našem dodavanju i svakoj akciji. Kod izvođenja penala smo se inkarnirali u Subašića, zatezali rukavice i fokusirali se na obranu. Bili smo i izvođači jedanaesteraca, svatko od nas se utjelovio ili uvukao pod kožu Luke, Rakete ili Broza.
Proživljavali smo tu muku od penala kao da nam životi o tome ovise. U mislima bismo birali stranu umjesto njih, pucali visoko ili nisko, zatezali stopala i ostajali bez boje u licu. Srce bi nam nekontrolirano i ubrzano lupalo, nadbubrežne žlijezde radile luđački, ostajali smo bez riječi i zraka. Bacali smo se po podu, skakali jedan drugome u zagrljaj i plakali od sreće. Pretrčali smo i istražili svaki centimetar terena, prizivali smo sreću, tu staru ciciju koja nas je često zaobilazila. Molili smo se i u isto vrijeme proklinjali. Živjeli smo uistinu ovo Svjetsko prvenstvo kao da smo igrači, toliko smo se poistovjetili s našim junacima da smo zaboravili sebe. Nestalo je prostora između njih i nas. Sve se nekako čudno razgolitilo i postojali smo samo Mi.
Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša. Sve najljepše ljudske osobine su isplivale na površinu, isplivale su točno tamo gdje i trebaju biti! I tako, u proteklih četrdesetak dana, najvažnija sporedna stvar na svijetu je postala jedina važna stvar u našem životu.
Nestali su svi problemi, sve dileme. Svi silni tereti prošlosti, sve brige i neizvjesnosti koje nosi budućnost bili su konačno potisnuti i zaboravljeni. Ništa nije postojalo osim sadašnjeg trenutka i uživanja u njemu...! Ništa nije bilo sveto osim pripreme za utakmicu i našeg nastupa. Nevjerojatno, ali istinito. Sami od sebe naši igrači i stručni stožer su se nametnuli i propovijedali nogometne vještine, propovijedali su zajednički duh i poniznost. Demonstrirali su i svojim performansima pokazali nam put kojim bismo svi mi trebali ići. Više puta su se dizali iz pepela, bili ustrajni i nepokolebljivi , dizali se iz mrtvih, ne odustajali od snova, izgarali su i krvarili na terenu.
Svojom hrabrošću, zajedništvom i žrtvovanjem zaradili simpatije cijele planete. Jednostavno rečeno natjerali su i sve nas da se dignemo iz naših predrasuda, učmalosti i letargije. Već su nam se tijela počela raspadati, kao društvo smo smrdjeli na depresiju,ustajalost i beznađe ...!
Ako mene pitate, dogodilo se kolektivno prosvjetljenje ili uskrsnuće , kako god hoćete..! Oko četiri milijuna ljudi se diglo iz svojih grobova i propelo na noge ...! Ovo , što su oni napravili za naše društvo, još nije viđeno i zapisano od kad je Knjige postanka. Ako mislite da pretjerujem , sjetite se samo kakvo nam je ozračje izgledalo prije početka svjetskog prvenstva...! Vratite malo film unazad i razmislite o stanju u kojem je bila cijela nacija.
A bili smo bez volje, bili smo bez želje za životom, bez snage i nade, bez zajedništva i empatije, bili smo bez energije i bez pjesme, bez smijeha i bez ponosa, bez dostojanstva i bez identiteta, bez osjećaja pripadnosti i bez razuma..! Bili smo živi mrtvaci... Bili smo robovi tog stanja , bili smo grobovi od ljudi ... ! Bili smo gladni zajedništva i žedni pozitive...! Predugo smo postili i predugo patili, predugo unosili samo mentalne otrove u naša tijela. Kao društvo već smo odavno bili dehidrirali od silnih negativnosti i afera. Atrofirali smo u svakom pogledu od svakojakih podjela i kriterija podobnosti. Gutali smo i gutamo servirane bezobrazluke, bahatosti i licemjerje. Umorni i krajnje iscrpljeni dočekali smo zraku svjetlosti koja nas je pomilovala i probudila! Iz stanja očaja prebacili smo se u stanje euforije i vratili onaj izgubljeni sjaj u očima...! Opet dišemo, srce nam opet kuca, opet se nadamo, odjednom se volimo, opet smo skupa i opet vrijedi živjeti..! Spoznali smo da se isplati boriti i odjednom se u zraku osjeti pozitivna vibra. Sve je nekako naelektrizirano, ponovo osjetimo raznolike mirise i ponovo vidimo stotine boja života , više nismo daltonisti. Progledali smo ali gledamo sa strahom jer osjećamo i žalimo što se bliži kraj tom stanju. Bajka je predivna i do kraja ispričana i već su počele svakojaka naklapanja.
Upzoravaju nas da sve što je lijepo kratko traje...! Govore da će euforija brzo proći i da ćemo nastaviti po starom. Kažu, da će se ljudi nastaviti iseljavati, psi lajati, a karavane prolaziti. Kažu da nas samo rat i nogometni uspjeh može ujediniti. Nije bitno, stvarno nije bitno šta nam govore. Nije me uopće briga! Meni je puno važnije da sam ovo doživio. Meni, osobno, je najvažnije da sam bio dio te veličanstvene transformacije kompletnog društva. Meni je važna ta spoznaja ...!
Spoznaja da možemo apsolutno sve ako to hoćemo... O nama ovisi i ni o kome drugome! Važna mi je spoznaja da možemo i da ćemo biti svjetski prvaci u nogometu, prije ili kasnije...! Zahvaljujući nogometu i ovoj srebrnoj generaciji sad sam svjestan da se naše društvo nije predalo i ugasilo. To je meni bitno..! Zahvaljujući nogometu i našim navijačima sad znam kakva nas ljubav veže, sad definitivno znam i to ... da je teže biti navijač nego igrač! Sad sam spoznao da su naši navijači najveće blago koje je ova generacija iskopala na površinu. To su jako bitne stvari jer su mi promijenile kompletnu percepciju. Obogatile me za nevjerojatno iskustvo. Meni je bitna spoznaja i poruka koju ova generacija igrajući nogomet šalje..! Oni nam poručuju da se kompletno društvo može i mora mijenjati kroz tu igru.
Nogomet nas uči i poručuje da ga trebamo shvaćati kao univerzalnu religiju koja okuplja, zbližava i zabavlja ljude. Nogomet je igra koja ima dušu i ta duša je ista kao i ljudska, ona nikad ne umire! Nogomet nam poručuje da je poput života, nepredvidiv i često puta kontradiktoran .Nogomet je umijeće i znanost ali šalje nam poruku da trebamo težiti zajedništvu i jednostavnosti! Ta igra nam kontinuirano šalje poruku da je rupa bez dna, što vise kopaš to dublje toneš. Nogomet nas uči, da, su svi u pravu i da svi griješe, uči nas da nema nepobjedivih i da nema apsolutne istine u nogometu. Nogomet je čista emocija koja želi izaći na površinu i probuditi uspavane i prašinom prekrivene najvrjednije ljudske osobine...!
Nogomet je više od igre , to je religija u kojoj su svi dobro došli i u kojoj svatko može postati svet! Nogomet je moćno i najpotentnije oružje za proizvodnju najljepših i najvrjednijih ljudskih osobina . Zato ga toliko volimo i zato volimo ovu generaciju koja nas je natjerala da se mijenjamo na bolje i da učimo od njih.