Kraj je ožujka 1994., na grad pod najduljom opsadom još od Drugog svjetskog rata padaju granate, ljude ubijaju snajperima, a na stadionu Koševo, malo ispod agresorskih Karadžićevih linija, dvadesetak tisuća ljudi pruža otpor i navija. Na terenu su nogometaši FK Sarajeva, s njima i četvorica iz Želje, njihova žestokog, najvećeg rivala. U opkoljenom Sarajevu igra se utakmica za povijest, prva koju je neki BiH klub odigrao od početka rata, i to protiv pripadnika UNPROFOR-a.
S jednom torbom u Zagreb
Dres Sarajeva nosio je tada 19-godišnji Mario Kovačević, a danas je hit-trener HNL-a o kojem se govori od početka sezone, nakon što je Varaždin, dojučerašnji drugoligaš, namučio prvo Hajduk, pa uzeo bod Dinamu, a pokazalo se u sljedećim kolima da priča nije slučajna. No malo se zna o nevjerojatnom životnom putu mladog trenera rođenog u Jablanici, koji je s jednom torbom, nakon tri godine života u okupaciji, pobjegao k rođaku u Zagreb i završio u Varaždinu.
– Takav je život. Počeo sam u Turbini, ja i Hasan Salihamidžić, njegov otac bio nam je trener. Nije bilo tako malih kopački, pa smo igrali u tenisicama. Preselili smo se kad je otac dobio posao u Sarajevu, on je navijač FK Sarajeva, pa sam nakon dolaska onamo odmah otišao na Koševo i prijavio se da vidim mogu li biti nogometaš. Tamo sam proveo devet prelijepih godina, sve sam kategorije prošao i potpisao prvi ugovor 1992. Tad je počeo rat, a ja sam taman trebao početi trenirati sa seniorima, to mi je bio životni san, Sarajevo mi je bilo sve. Sve je naše snove prekinuo rat, iz škole smo se svi odjednom našli u rovovima. Najljepši dio života bio nam je oduzet, ali preživjelo se. Ne mogu danas svojim igračima objasniti kakva je to zaluđenost nogometom bila, oko 12 kilometara pješačio sam do Skenderije, mogli smo tada igrati samo u dvoranama. Nekad bi mi susjed posudio bicikl, no nikad nisam propustio trening, najčešće sam pješačio. Jednom sam došao onamo, a trening je zbog granatiranja bio odgođen. Nevjerojatno je to. I nisam bio jedini, bilo je nas dosta koji se nismo dali. Pa iz Sarajeva je malo prije mene bježao Mario Stanić, Marijo Dodik bio je sam mnom na terenu. Puno je mojih prijatelja ubijeno, to je najteže.
Igrali ste u utakmici na Koševu 1994., ta je slika otišla u svijet, koliko vam je sad važna?
– Nemjerljivo. Veliko je to bilo veselje, ali i rizik. Bilo nas je strah, linije su bile poviše Koševa, ali 20 tisuća ljudi je došlo i taj dan nikada neću zaboraviti.
A zatim jedna torba i pravac Zagreb?
– Doslovno jedna, i to torba FK Sarajeva, ne možeš vjerovati. Bio sam kod Ivice Osima u Austriji, trebao sam ostati, ali bio sam premlad. U međuvremenu sam stupio u kontakt s Anđelkom Herjavcem, preporučili su me kao mladog reprezentativca BiH i tako sam došao u Varaždin. Varteks je tad bio u ekspanziji, pa sam išao malo po posudbama...
Ta se momčad Varteksa na Poljudu u zadnjem kolu borila i za naslov prvaka.
– Dalić, Besek, Mumlek, Dalić, Vuga... Ti ljudi nogometno su me odgojili i to je sve što treba reći. Branko Ivanković je bio trener tada, a ja sam krenuo iz Podravine u Ludbregu, s tom torbom došao sam tamo, ali brzo se Branko vratio po mene. To je za mene bio cijeli život, bio sam najsretniji čovjek na svijetu. I tako sam počeo u HNL-u 1994., Varteks je bio u ekspanziji, bio sam ponosan što sam dio te priče. Najbolje sam dane imao u Belupu. S tom sjajnom ekipom prošao sam cijelu Europu, igrao europske utakmice: Dodik, Jurčec, Ferenčina, dva Bošnjaka, Pavo Crnac... Kakva je to ekipa bila! Posebno smo Hajduk rušili u Koprivnici, bili smo im crna mačka. I na Poljudu smo igrali 0:0, sjećam se kako je Bilić trčao u napad u zadnjoj minuti.
Sad se vraćate na Poljud kao trener, za vikend s Varaždinom igrate protiv Hajduka.
– To je poseban gušt, svakako, zna se da je Poljud religija.
Prvu utakmicu izgubili ste 0:2. Nakon nje imali ste samo dvije riječi: Marko Livaja. A Livaja je pak odgovorio da i on ima samo dvije riječi: katastrofa, katastrofa. Tako je izgledao Hajduk, unatoč pobjedi. Koje ste im slabosti uočili?
– Igrali smo jako dobro, ali nemoguće je zaustaviti Livaju, zabio je dva prekrasna gola, jedan u suradnji s Krovinovićem. Izgubili smo, ali baš ta utakmica pokazala nam je da možemo, tad se pokrenulo. Puno govori podatak da je mladi golman Sentić u gostima kod Hajduka bio igrač utakmice. Bili smo baš tužni nakon te utakmice jer smo mislili da zaslužujemo više, ali već u idućem kolu protiv Dinama vratilo nam se. Uzeli smo bod. Moj kolega Čačić izveo je najjači sastav, no samo smo im mi uzeli bod u dosadašnjih deset kola. To baš veseli.
Nećete nam, dakle, otkriti Hajdukove slabosti prije subote.
– Dobro, znali smo da njihova zadnja linija ima problema na širokom prostoru kada stoji visoko. Htjeli smo im uzeti posjed i to smo dobro odradili, imamo jaku veznu liniju, imamo Antonija Teklića.
Teklić je sad Varaždinac
Da ga niste vi spomenuli, mi bismo pitali ono što se pitaju svi: zašto nekadašnji Hajdukov talent u Splitu ne prolazi, a ovdje gotovo briljira?
– Teklić nije iznenađenje, sjećam ga se iz Hajduka 2 dok sam vodio Varaždin u drugoj ligi. Osvojio me svojom igrom na prvu. Ne znam zašto se nije uspio izboriti na Poljudu, ali otkako je došao ovamo, najprije u drugu ligu, preporodio se. Opet se vraćamo na kontinuitet, a on je igrao i borio se baš kao lav. Saživio se s gradom, navijači su ga prihvatili i raste iz utakmice u utakmicu. Vidim koliko uživa na terenu sad u prvoj ligi i gori od želje da se dokaže svima. Ne volim da ga se povezuje s Hajdukom, on je sada naš. Vidjeli ste njegovu iskrenu reakciju kad je dobio karton zbog kojeg ne može igrati na Poljudu. Proveo je život tamo, obožava Hajduk, ali nema pardona. Da može igrati, gorio bi na terenu. Znam da će žestoko navijati za nas.
Koga vi slušate, imate li uzor?
– Možemo sad spominjati Guardiolu, Kloppa, znamo sve o njima. Ali ja ovdje pijem kavu s drugim čovjekom na svijetu, Zlatkom Dalićem, koji mi daje mi savjete. Što mi više u karijeri treba? Dalić, Bonačić, Ivanković – to su moji 'juergeni'.