Golgeter Marko Čuljak: Uzor mi je Mandžukić

Nekako usporedno s gospodarskom krenula je i svojevrsna nogometna globalizacija. Teško je odvagati njezine učinke. No, ono što je vidljivo jest da su male sredine i mali klubovi ostali bez igrača koji su na svom umijeću vukli generacije. Kao po nekom nepisanom pravilu, bili su to rasni strijelci. Lokalni ljubimci Ljubuškog iz momčadi Sloge, trenutačno NK Ljubuški, koji igra u Drugoj ligi FBiH - Jug, bili su, primjerice, Edo Džajo, Alija Jakić, ranije Čitlučanin Zdravko Ostojić…, u pravilu vrsni strijelci. Ove sezone na ta vremena podsjetio je 21-godišnji Marko Čuljak. Zapravo, ova priča ne bi ni ugledala svjetlo dana da nismo čuli kako se Marko u matični klub vratio igrati, kako se to nekad govorilo, centarfora, odnosno, kako se to u nogometu prije njegove globalizacije govorilo, nositi karizmatičnu "devetku". - Moja želja u nogometu bili su i ostali golovi. No, od samih početaka često nisam bio u prigodi igrati na poziciji isturenog napadača. Prije početka ove sezone odlučio sam se vratiti u matični klub kako bih konačno igrao ono što želim - napadača. Pretpostavljao sam da ću imati i odgovarajuću minutažu jer svakom igraču je olakšica kad zna da će biti starter - priča Marko govoreći da je zadovoljan te da bi bio još zadovoljniji da se nije dogodila ozljeda. - U prvenstvenim utakmicama postigao sam 18 golova, uz sedam asistencija. Jedan pogodak postigao sam i u utakmici Kupa protiv Stupčanice. Bio sam u zamahu protiv Neuma, u 23. kolu postigao sam dva pogotka, a onda je došla ozljeda - istegnuće kolateralnih ligamenata - kazao nam je nedavno ovaj mladi nogometaš Ljubuškog iza kojeg je vrlo dobra sezona, a njegov je Ljubuški završio sezonu kao treći na ljestvici Druge lige FBiH - Jug iza Kruševa i Brotnja. Kao i većina današnjih nogometaša, i Marko je počeo rano trenirati, kaže, s osam godina u NK Bigeste, poslije Slogi, kako su se sve zvali ljubuški klubovi, te na koncu za NK Ljubuški. - Prvi trener bio mi je Franjo Vasilj zvani Profa od kojeg se imalo što naučiti. Kako sam bio malo viši od ostalih, počeo sam kao desni bočni, no i kao bek bio sam najbolji strijelac. Samoinicijativno sam iz Bigestea otišao u Zrinjski, gdje sam trenirao pola godine, dok me nisu zamijetili i s braniča me prebacili na poziciju napadača. Treneri su mi bili Draženko Bogdan i Romeo Mitrović. Sad, kad se osvrnem, mislim da mi je treniranje u Zrinjskom i pohađanje osnovne škole u Ljubuškom bilo pogreška, trebao sam prijeći u Mostar, a ne vozariti. Kad sam prešao u kadete, nisu mi više dali igrati u napadu pa sam otišao u GOŠK, gdje sam ostao pola sezone. Kao kadet igrao sam za juniore. Bilo je dobro, ali je došla ozljeda pa operacija, nakon koje sam se vratio u Ljubuški i kao junior igrao za prvu momčad. Jednu smo sezonu bili odlični, 2021. godine smo bili prvaci Druge lige - Jug, a iduće smo pali. Po mene su došli iz Neretvanca, stvarali su ekipu od mladih igrača Zrinjskog, Dinama i Hajduka. U prvoj polusezoni bilo je dobro, a premda sam igrao na krilu, postigao sam šest pogodaka. Onda je u polusezoni otišlo deset igrača pa smo u nastavku pali. Iz Opuzena sam prešao u Neretvu iz Metkovića. Cijelu sezonu sam igrao na krilu, to mi je dosadilo i odlučio sam se vratiti u Ljubuški - kazao nam je. Dres Ljubuškog nosi i Markov mlađi brat Antonio. Na terenu ide bratovim stopama, u tekućoj sezoni postigao je sedam pogodaka. A iako preferira igranje u vršku napada, sudeći po uzoru, Marko ne želi statičnu ulogu. - Uzor mi je Mario Mandžukić, borbenost, golovi, trčanje, to je ono što želim u nogometu. Vjerojatno ću otići iz Ljubuškog, ne zbog sredine nego što nakon 15 godina treninga želim dalje napredovati. Želim više trenirati i igrati, a to se može samo u sredinama koje imaju veće ambicije od mog matičnog kluba - zaključuje Marko.