Zamislite kakav bi tek Hrvatska bila sportski brend kad bi država ozbiljnije počela ulagati u svoje sportske talente?!
John Orwell je govorio kako je sportsko nadmetanje na međunarodnoj razini oponašanje ratovanja, odnosno nadomjestak ratnog rivalstva u mirnodopskom razdoblju. Zato je sport kao “meka moć” nacija postao iznimno važan dio suvremenih nacionalnih identiteta, ali i strateško “oružje” država u privlačenju međunarodne pozornosti. Sportski uspjesi se izravno održavaju na nacionalni ponos, prestiž i pozicioniranje država na međunarodnoj pozornici, s jedne strane, te utječu na zadovoljstvo, zajedništvo i osjećaj pripadnosti u zemlji s druge strane. Sve to posebno dolazi do izražaja na velikim sportskim manifestacijama poput Olimpijskih igara, koje su upravo završile u Brazilu. Zato se s posebnom pozornošću broje uspjesi i medalje, vode statistike i iznova rangiraju države po svojim sportskim talentima. Cijela naša regija ima dosta razloga za zadovoljstvo jer od pamtivijeka obilujemo sportskim talentima i to svijet vidi. Dovoljno je bilo vidjeti završnicu vaterpola gdje su svu slavu uzele države iz jadranske regije. Srbija i Slovenija mogu biti ponosne na svoje rezultate, no Hrvatska se i ovoga puta nametnula kao sportska velesila.
Što se dogodilo s Bosnom i Hercegovinom, koja toliko zaostaje za svojim susjedima da je ovog puta ostala skoro nezamijećena na tom velebnom međunarodnom natjecanju? - nameće se logično pitanje! Odgovor krije puno razloga, no najveći je više nego očigledan. I BiH ima itekako puno talenata, ali mnogi od njih nastupaju pod zastavama svojih susjednih, “matičnih” država jer im očito njihova država ne daje dovoljno poticaja i motiva da njezino ime pronose svijetom. S jedne strane, stvar je u ulaganjima u sport, novcu, organizacijskom ustroju i uopće funkcioniranju države, a s druge u činjenici da mnogi talentirani bosanskohercegovački sportaši ovu državu ne osjećaju dovoljno svojom da bi za nju “ginuli” na sportskim borilištima, a sama država ne čini puno da kod njih razvije taj osjećaj pripadnosti, odnosno da pokaže otvorenost za njihove posebnosti i identitete.
Kad bih svojedobno pisao kako su Hrvati sportska nacija često sam znao čuti komentare kako je to pretjerivanje jer navodno i druge države uspješno osvajaju medalje i odnose pobjede na sportskim borilištima. Međutim, istražujući imidž Hrvatske, a ponajviše asocijacije koje strancima prve padnu na pamet na spomen Hrvatske, sport (ponajviše nogomet) i pojedini sportaši redovito su među top 5 pojmova koji simboliziraju Hrvate. Objavljene statistike s Olimpijskih igara u Riju jasno govore kako je Hrvatska europski, ali i svjetski fenomen kad je u pitanju broj osvojenih zlatnih medalja po broju stanovnika. Iako i druge manje države briljiraju u pojedinim sportovima, kod nas je fascinirajući omjer uloženog i dobivenoga te hrvatska sportska svestranost. Uistinu je teško pronaći sport u kojem Hrvati nisu dobri i u kojem se nisu okitili europskim i svjetskim odličjima – od nogometa i rukometa, preko boksa, vaterpola i tenisa, do skijaških disciplina i atletike.
Zato sve češće i u turističkim vodičima nalazimo epitet Hrvatske kao sportske nacije jer njezini sportski uspjesi govore puno i o narodu, njegovim talentima, antropološkim karakteristikama i načinu života. Tako se sport sve više pozicionira, uz prirodne ljepote i turizam, a u novije vrijeme i bogatu kulturnu baštinu te način života (koji uključuje i izvrsnu gastronomiju) kao jedna od ključnih odrednica suvremenog hrvatskog imidža. Pritom se ne treba zanositi da cijeli svijet zna tko je Davor Šuker (iako je njegovo ime itekako popularno čak i u zabačenim dijelovima Afrike), Janica Kostelić ili Sara Kolak. Njihova imena su brendovi ljubiteljima pojedinih sportova. Međutim, kontinuirano izvještavanje o sportskim uspjesima neke države i njezinih sportaša, fotografije navijača i nastupa na velikim sportskim manifestacijama postaju kamenčići koji vremenom stvaraju mozaik, koji ne može ostati nezapažen, čak ni onima koje sport uopće ne zanima. Ponekad se stječe dojam kako se Hrvati ne znaju radovati vlastitim uspjesima i kako imaju prevelika očekivanja od svojih sportaša (za razliku od političara), pa smo tako razočarani kad nam izmakne zlato, kao da biti drugi ili treći na svijetu nije golem uspjeh. S druge stran, čini se da smo naslijedili komplekse zbog mitomanije bivše države (koju je dobrim dijelom još zadržala Srbija), kad su nas u školi, ali i u medijima svakodnevno uvjeravali kako je Jugoslavija gotovo u svemu najbolja, pa su nam se čak i oni donekle uspješni sportaši činili svjetskim prvacima. Otišli smo u suprotnost pa se danas omalovažavamo i kad bismo trebali ponosno podići glavu. Tim više što je stvarno teško pronaći bilo koje drugo područje u kojem smo na svjetskom vrhu, izuzevši prirodne ljepote i bogatu kulturnu baštinu, gdje smo također globalni prvaci, ali zato su zaslužne generacije prije nas. Nadajmo se da će i ovi olimpijski uspjesi natjerati političare da se još u ovoj kampanji ozbiljnije pozabave strateškim pristupom hrvatskome sportu. Žalosno je da je svih ovih godina mnogima u fokusu bio isključivo nogomet, dok mnogobrojni talentirani pojedinci koji proslavljaju Hrvatsku nemaju riješenu ni egzistenciju. Zato komplimenti idu Hrvatskom olimpijskom odboru koji uporno brine i o tzv. malim sportovima i promiče njihovu važnost. •