Mjesto radnje Moskva, Rusija. Igra se Svjetsko prvenstvo u nogometu, u tijeku je utakmica Argentine i Islanda. Na klupi sjede dvojica relativno nepoznatih igrača – Paulo Dybala i Gonzalo Higuain.
– Paulo, Paulo, pogledaj ovo, kaže Higuain, pokaže mu mobitel i dodaje:
– Stigle su postave za ovu drugu utakmicu u našoj skupini. Kalinić je ostao na klupi, možeš li to vjerovati? – govori iznenađeni Higuain, a Dybala začuđeno gleda mobitel. U tom trenutku, u 84. minuti susreta, izbornik Sampaoli prekida to (ne)ugodno čavrljanje i viče: “Gonzalo, ustaj, ulaziš u igru.” Ovaj potrči koliko su ga noge nosile, svlači trenirku sa sebe i radosno ulazi u igru. Vjerojatno se pita je li moguće da će i on dobiti koju minutu u toj utakmici. Dybala, nažalost, nije bio te sreće, ostao je na klupi. No sretan je što je uopće na tako velikom natjecanju.
Ovako, vjerojatno, izgleda priča u glavi Nikole Kalinića, hrvatskog reprezentativca koji je, revoltiran zbog svog statusa u reprezentaciji, odbio ući u igru protiv Nigerije, zbog čega ga je izbornik Dalić udaljio iz Rusije. U stvarnosti to izgleda dijametralno suprotno, naravno. Dybala je igrač koji vrijedi 110 milijuna eura, za kojeg se otimaju europski velikani, a koji je ove sezone zabio 26 golova uz sedam asistencija, a sličan učinak ima i Higuain, igrač koji vrijedi 60 milijuna eura. I obojica su članovi slavnog Juventusa, kluba koji je četvrti put zaredom osvojio dvostruku krunu u Italiji. Jesu li oni sretni što ne igraju za Argentinu? Naravno da nisu! Ali imaju dovoljno poštovanja prema reprezentaciji da ne dižu svoj glas, pogotovo ne tijekom SP-a. Zbog čega bi onda Kalinić smio imati taj privilegij, i to nakon sezone za zaborav u Milanu, klubu koji završio na šestom mjestu, a u kojem je Nikola bio rezerva.
Kalinićev obol reprezentaciji u posljednjih desetak godina nitko neće omalovažiti. Iako nikad nije bio baš stožerni igrač, bivši napadač Hajduka zabijao je važne golove, pomogao u trenucima kad Mandžukiću nije išlo. Nitko mu ne osporava i to što vjeruje u sebe i smatra da je trebao imati bolji status, jer to je pravo svakog igrača. Čak je i poželjno, to znači da vam je stalo. Međutim, ovakav istup ne bi se tolerirao ni većim zvijezdama. Ako je već pristao ići na SP, morao je biti svjestan da možda neće igrati, kao što se dogodilo Ćorluki, igraču koji je godinama bio stup obrane, naš dokapetan. No Čarli je to gospodski napravio, prihvatio je klupu, ne želeći kvariti atmosferu.
Nikola o tome nije razmišljao i zato je Dalićeva odluka ispravna. Podržava je gotovo cijela javnost, kao i reprezentativci koje su svoje rekli. Neki na konferencijama za medije, a neki tako što Kaliniću uopće nisu odgovorili na poruku koju im je poslao.
U moru reakcija na ovaj slučaj pojavila se i jedna poprilično smiješna. Naime, dio navijača čestita Kaliniću na tom potezu jer ga smatraju buntom protiv “Mamićeve reprezentacije”. To je, naravno, suludo jer Nikola je bio dio te reprezentacije u godinama najveće Mamićeve moći. Ovakav istup u doba kad je Mamićev utjecaj slabiji nego ikad, kada on kao bjegunac od hrvatskog pravosuđa čak i ne smije doći u Hrvatsku i kad ponosno ističe svoje bosansko državljanstvo, nema ama baš nikakve veze s buntom takve vrste. Ima veze jedino s Kalinićevim teškim karakterom zbog kojeg je bacao kapetansku traku Hajduka, svađao se s trenerom Dnjipra i trenerom Milana Gattusom. A onima koji ne znaju obuzdati svoj ego i kojima reprezentacija nije svetinja u njoj nije ni mjesto.