"San mi je da stanem na noge, da mogu nastaviti normalan život", govori Ivan Klasnić u dokumentarnom filmu o njegovom životu bez bubrega koji je radio njemački NDR.
Triput tjedno u 7 ujutro Klasnić odlazi na dijalizu u bolnicu. Na dolasku se važe, ovom je prilikom imao 86 kg.
Mora paziti koliko tekućine pije, i dok dobiva doručak na dijalizi, uz njega samo čaša vode. Ne smije više, prenosi Goal.
"Nisam pomislio da ću kraće živjeti ili tako nešto, moram prihvatiti sudbinu kakva jest, odlaziti na dijalizu, pa će možda doći i sretan završetak. A to bi bilo da uspije treća transplantacija i da više ne moram odlaziti na dijalizu."
"Ne vidite na snimci, ali noge su mi jako naotečene, pune vode."
Tih pet sati na dijalizi uglavnom spava.
Još 2004., kada je s Werderom slavio duplu krunu, bubreg nije radio kako spada. Ubrzo je postao jedini nogometaš koji igra nogomet nakon dva presađivanja bubrega. Organizam je odbacio onaj majke Šime...
"Najteže mi je što je majka izgubila bubreg, a zahvalan sam roditeljima jako."
Pokazivao je kako je s bratom Josipom u djetinjstvu u Hamburgu igrao nogomet na igralištu, koje su igre smišljali...
"Pričao je u snu 'Dodaj, sam sam, tu sam...' Samo mu je lopta bila na pameti, čak je i sanjao nogomet, nevjerojatno!" sjeća se brat.
U Werderu se nazabijao, iako bubrezi nisu bili posve zdravi.
"Da sam bio zdrav, ne bi Ailton zabio 28 golova one sezone!", šali se, govoreći o sezoni u kojoj je Brazilac bio prvi strijelac Bundeslige, a Klasnić je zabio 13 golova.
"Imali smo dobrog trenera, momčad, stožer, sve super!"
Ali, ne i liječnike...
U Njemačkoj se novi organ čeka i sedam godina.
"Čovjek se pita, razmišlja, zašto ja... Bog ima plan, put za nas, moraš to proći, pa tako i ja."
Tih se dana sjetio i tadašnji Werderov kapetan Frank Baumann:
"Ivan je bio odličan momak, sjajan za atmosferu u momčadi. Kad smo čuli što mu se događa, bili smo šokirani."
S liječnicima je na sudu, traži veliku odštetu, oni naravno odbacuju krivnju...
"Nisam stručnjak, liječnik, ali vidio sam da nešto nije u redu (s njihovom terapijom). To su morali vidjeti", govori Klasnić.
"Majčin bubreg su mi ugradili, pa nešto nije bilo u redu, pa su ga vadili, opet vraćali..."
Ali Ivanov organizam nije ga prihvatio. Dobio je očev. U drugoj bolnici.
"Ja sam nogometaš, a nogometaši su praznovjerni. Pa nisam htio novu operaciju obaviti u Bremenu, niti na isti dan (četvrtak). Obavio sam je u petak, u Hannoveru."
Je li istina da ste se otac i vi u bolnicu prijavili s lažnim imenom?
"Da."
Kojim?
"Uwe Seeler."
"Kad sam dobio očev bubreg, najprije si zahvalan na životu, a onda kreću pitanja dokad ću morati imati dulji odmor, kad ću smjeti trčati..."
Počeo je raditi s posebnim trenerom kojeg mu je dodijelio Werder.
"Nije mi se dopao, nekad sam bio ljutit na njega i vikao", priznaje Ivan.
No, šest mjeseci nakon što je dobio očev bubreg, vratio se na teren. Najprije za amatersku, pa prvu momčad. A posebno emotivno bilo je gostovanje kod njegova prvog seniorskog kluba St. Paulija, gdje ga je dočekao transparent dobrodošlice uz hrvatsku zastavu.
"Odmah sam rekao da se želim ponašati i da me tretiraju kao sve druge u igri, duelima, treningu... i tako je bilo."
I dok je iscrpljujuća sudska bitka trajala, počeo je otkazivati i očev bubreg. A brat Josip ne može biti donor.
Triput tjedno po pet sati provodi na dijalizi, a jednom tjedno ide igrati mali nogomet. S posebnim štitnikom za bubreg.
"Želim si novi bubreg i život bez teškoća."
Nakon pet sati izgubio je 2,7 kilograma tekućine. I tako triput tjedno. U iščekivanju novog bubrega...