Prvi Hrvat koji će sudjelovati u transatlantskoj jedriličarskoj utrci Jacques Vabre, u popularnoj Klasi 40, neće biti netko od najboljih hrvatskih jedriličara, nego jedan skijaš. I to ne bilo koji, nego glavom i bradom Ivica Kostelić, jedan od u svoje vrijeme najboljih svjetskih skijaša, a danas strastveni jedriličar.
Utrku koja se tradicionalno vozi iz Europe do Južne Amerike, rutama trgovaca kavom, i koju sponzorira istoimeni francuski prerađivač kave, Kostelić će voziti u društvu francuskog partnera Callistea Antoinea, jedriličara koji već ima dva Transatlantica iza sebe.
– On je bio sa mnom i na regati Rolex Fastnet Race kada nas je udario jedan drugi sudionik utrke pa smo prisilno završili utrku, a brod je dva mjeseca bio na popravku.
Valovi i do 15 metara!
S obzirom na to da je brod vlasništvo Ivičine tvrtke, njemu je ta situacija bila još i neugodnija. Srećom, brod je osigurao pa je postupak bio sličan kao da je u pitanju prometna nezgoda na cesti.
– Moj brod je izgrađen 2013. i bio je uspješan na utrkama, čak je imao i pobjedu na Transatu, no kako su stizali novi dizajni, tako je i on potisnut. Takav novi brod stoji između 700 i 800 tisuća eura što si ja, dakako, nisam mogao priuštiti te sam pokušavao naći što povoljniji omjer između cijene i kvalitete. Meni je kao natjecatelju žao što ne mogu imati najnoviji tip broda, no takva je realnost, barem dok ne nađem sponzora za brod, jer nisam tajkun.
Koliko je pak Ivica platio svoj rabljeni brod?
– To se ne govori. To vam je kao da ste me pitali: “Kad si posljednji put spavao sa ženom?”
O sponzorima pak može govoriti. Dapače, to je i poželjno.
– Za hrvatske uvjete mogu biti zadovoljan jer se ne mogu uspoređivati s ovim francuskim proračunima koji su nekoliko puta veći od mojega. Moji glavni sponzori su ACI, IT agencija Five te Hrvatska turistička zajednica čiji je slogan “Croatia Full of Life”, a u ovoj prilici to je ujedno i ime mog broda.
Kako izgledaju pripreme za takav jedan pothvat?
– Gledao sam da na start dođem u dobroj tjelesnoj spremi, a i proučavao sam dosadašnje utrke, kojim se rutama jedrilo u prošlim izdanjima utrke koja se održava svake druge godine. Dakako, važno je i da brod bude u formi.
Na kakvom će to plovilu Ivica jedriti 18 do 20 dana preko Atlantika, više od 7100 kilometara od Le Havrea do karipskog otoka Martinika?
– Sveukupno će sudjelovati 80 brodova u više klasa, a najbrojnija je naša Klasa 40. Svi brodovi moraju biti istih dimenzija, dugi su nešto više od 12 metara, četiri i pol metra su široki, s gazom od tri metra i 19 metara visokim jarbolom. Moj brod je treći naraštaj, a natjecat će se i oni koji su peti i šesti naraštaj pa tako neki imaju i zaobljeni pramac koji pruža mogućnost duljeg glisiranja. S vjetrom u bok takav brod dobiva puno na stabilnosti i zbog toga je puno potentniji.
Utrka uvijek starta u Europi početkom studenog, što će reći da idealnih vremenskih uvjeta neće biti.
– Puno toga ovisi o tome koliko je vrijeme nestabilno na sjeveru Atlantika i koliko je jaka azorska anticiklona koja u ovo doba godine slabi i premješta se. Kako se zima približava, tako ovi sustavi sa sjevera Atlantika, od Grenlanda i Labradora, dolaze na jug i tako zima dolazi u Europu pa je samo pitanje koliko će jaki ti sustavi biti.
A itekako će biti važno koliko će jaki psihofizički biti Ivica i Calliste jer ovo nije etapno natjecanje, nego je riječ o utrci bez stajanja.
– Ne daj Bože da moramo stati jer to bi značilo da je nešto puknulo.
A puknuti ne smije ni među partnerima na brodu. Tu je vrlo važna karakterna usklađenost.
– Ako toga nema, onda je na brodu jako teško.
Kako je s odmorom i spavanjem?
– Na brodu nema dana i noći. Zapravo, vjetar je taj koji odlučuje što je vrijeme za odmor. Spavate kad god možete. Nemamo fiksne smjene i to ponajviše ovisi o tome kako se tko osjeća u nekom trenutku. Manevre i promjene jedara radimo zajedno, a kada imaš slobodnog vremena, onda spavaš. A spavanje je uvijek isprekidano, pri čemu se uvijek budiš iz faze plitkog sna, nikada iz faze dubokog. A to znači da spavaš ili 40 minuta, sat i pol ili tri sata. Moj san je uglavnom 40 minuta, a ako si baš daleko, na otvorenom moru, onda si možeš priuštiti duži san.
Nama laicima već sama pomisao na otvoreno more, bez da igdje vidiš kopno, izaziva jezu. Ili smo možda previše pod dojmom legende o Noinoj arci.
– Kada sam daleko od kopna, ja imam dobar osjećaj. Za mene je to sloboda. Na svom brodu si kao na svom planetu. Istina da se možda ne osjećaš sigurno kao na kopnu, ali nema ni svih onih ljudskih gadosti, nema gužve, nema politike.
Zar Ivicu ne plaši mogućnost velikih valova, onih koji prevrću brodove?
– Ovo su brodovi napravljeni da mogu jedriti u takvim uvjetima. To nije nešto što je ugodno, no to moraš podnijeti pa tako i valove od 15 metara. Uostalom, Klasa 40 je jedrila u južnom oceanu i dosad nije bilo potonulih brodova. Dakako, uvijek postoji mogućnost da se nađeš u oluji, no veći su izgledi da će sve biti u redu nego da će nešto krenuti po zlu. Uostalom, na brodu je i velika sigurnosna oprema koja se prije utrke vrlo striktno pregledava da biste u slučaju nezgode preživjeli.
Koji su to sustavi upozoravanja da je netko u nevolji?
– U prvom redu je to transponder koji pripada brodu i koji se aktivira u slučaju nužde pa spasilačka služba preko satelita bude obaviještena da ste u nevolji. Potom je tu automatski identifikacijski sustav koji tražiteljima šalje signal. Njega imate i vi na sebi kao osobni lokator ako se, ne daj Bože, nađete u moru. Tu je i VHF radio preko kojeg možete zvati u pomoć, no on nema veliki doseg.
Sad kad sve to znamo, ne možemo ne zapitati se kako li se osjeća obitelj jednog takvog sportskog pomorca?
– Sve ovo nije bezazleno i oni sigurno budu zabrinuti i to je normalno, no meni je ovo već četvrta sezona u odobalnom jedrenju i nisam početnik. Uostalom, ljudi su prelazili ocean svakojakim brodicama, nije to neki veliki bauk.
Zacijelo je važno i zračiti samopouzdanjem pred suprugom, djecom i roditeljima?
– To vam je kao i sa skijanjem. Tebe ne smije biti strah i ti i na onaj najopasniji spust moraš ići s vjerom.
Kad smo već kod skija, a kako kaže Ivičin otac Ante, voziti spust u Kitzbühelu izgleda kao da skačeš iz aviona bez padobrana, pitamo se je li Transatlantic veća avantura od one u koju se Ivica zaputio na skijama preko Grenlanda?
– Za mene je to teško usporedivo. Ono nije bilo utrkivanje, a ovo jest i u tome je velika razlika. S druge strane, za mene osobno su ekstremna hladnoća i zimski uvjeti općenito najteži uvjeti u kojima se čovjek može naći. Jer tada i najobičnije stvari postaju iznimno teške.
A tijekom jedrenja preko Atlantika to ne bi trebao biti slučaj.
– Ovdje ćemo imati dosta veliki temperaturni raspon. Ovdje je već jesen, a na Martiniku može biti i više od 30 stupnjeva. Prvi dio rute bit ćemo odjeveni kao medvjedi, a kada se nađemo u pasatima, onda ćemo biti, nadam se, u kratkim hlačama.
S obzirom na dvadesetak dana na moru, zacijelo je jako važno bilo i planiranje zaliha hrane.
– U našim zalihama prevladava dehidrirana hrana koja baš i nije ukusna pa nosimo i nešto da si zasladimo život, što je dosta važno i za moral posade. U to ime nosimo kobasice, nešto konzervirane hrane, ponešto keksića, čokolade. Sa mnom uvijek idu i špek i češnjak koji je strašno jak antibiotik, a to je ono što ti treba na brodu, da ti je imunitet na visokoj razini. Za dušu sam ponio i malo kulena.
Utrka u kojoj Ivica sudjeluje starta u nedjelju u 13 sati i 27 minuta i bit će medijski praćena, i to posebno sportaši poput Kostelića, svjetski asovi u nekoj prethodnoj karijeri.
– Koliko znam, sudjelovat će trojica sportaša s olimpijskim medaljama, ali i neki svjetski prvaci iz neolimpijskih sportova. Tu je i moj vrlo dobar prijatelj, svjetski prvak u slobodnom skijanju Aurelien Ducroz, koji ima brod posljednjeg naraštaja i on je jedan od favorita. Koliko čujem tu je i olimpijski pobjednik u skoku s motkom iz Atlante Jean Galfione te francuski jedriličarski olimpijac iz Rija Jeremie Mion.
Kao takav posebno zanimanje pobudio je i četverostruki srebrni olimpijac i osvajač skijaškog Svjetskog kupa Ivica Kostelić.
Teško je zakrpati budžet
– Organizatori će medijima nuditi svakodnevne izvještaje, a mi imamo obvezu da određeni broj izvještaja šaljemo tom medijskom timu regate. Morat ćemo slati videa i fotografije koje će oni stavljati na mreže.
Nešto slično vidjeli smo i u televizijskom praćenju utrke oko svijeta Vende Globe. Pada li Ivica na pamet i ta ideja?
– Mnogi mi postavljaju to pitanje na koje ja, za sada, ne mogu odgovoriti. Na takav izazov ne bih išao samo da sudjelujem nego da se i natječem no to je bajoslovno skupo. Znate, u kontekstu takve utrke jedrenje je specifičan sport jer ne jedre najbolji, nego oni koji su osigurali proračun. Postoji veliki broj vrsnih jedriličara koji ne mogu doći do sponzora. Ovaj tip jedrenja sastoji se od dva dijela, a jedan je borba za budžet.
A takvu utrku Ivici “neprivlačnom” čini već i pomisao na suprugu Elin, sedmogodišnjeg sina Ivana, petogodišnjeg sina Leona te jednoipolgodišnje blizanke Janu i Katu.
– Imam obitelj s četvero male djece i demotivirajuća je pomisao da bih od njih bio odvojen tri mjeseca. Puno je stvari koje bi se trebale posložiti za jedan takav izazov, a za mene je ovaj Transat sasvim dobar izazov – ustvrdio je Ivica.