Umro je Franjo Vladić, veliki hrvatski nogometaš koji je ostavio neizbrisiv trag na mostarskom stadionu ispod Bijelog brijega, ali i brojnim travnjacima u bivšoj državi, Europi, čak i na svetom Wembleyju, na kojem je Englezima dao gol za reprezentaciju bivše države, piše Večernji list BiH. Pao je veliki nogometni hrast, zajecali su mostarski parkovi, zanijemio je stadion Zrinjskog, tuguju njegova obitelj, brojni prijatelji, suigrači u nogometnim klubovima i reprezentaciji, suradnici, čitava Hercegovina. Zacviljeli su Kuljini omiljeni štiglići. Popularni i omiljeni Kulje bio je dio popularnog mostarskog nogometnog BMV-a: Bajević, Marić i Vladić!
Legendarna desetka
Franjo Vladić rodio se 19. listopada 1950. godine u svom voljenom Mostaru. Veliku nogometnu karijeru započeo je u mostarskom Veležu, u kojem je neko vrijeme igrao i za omladinsku i za prvu momčad. Njegovih nastupa s desetkom na leđima rado se prisjećaju ljubitelji nogometa u Mostaru i Hercegovini. Kuljine lopte imale su oči, gađao je suigrače u trepavicu. Njegove asistencije suigrač Bajević, Princ s Neretve, znalački je pospremao u protivničke mreže. U Veležu je nastupao od 1968. do 1979. i postigao 69 golova. No, valja se prisjetiti njegovih jedinstvenih asistencija. Potom je, kad je stekao pravo na nogometnu pečalbu, dospio u atenski AEK, gdje je svojim potezima oduševljavao grčke ljubitelje nogometa. Nostalgični Kulje nakon dvije godine u AEK-u vratio se u svoj Mostar. Od 1981. do 1986. za Velež je odigrao 47 utakmica i postigao osam golova. Nogometni statističari izračunali su da je kao vezni igrač odigrao ukupno više od 700 utakmica i postigao oko 300 pogodaka. Što je gotovo nevjerojatno za jednog veznog igrača. No, broj njegovih fantastičnih asistencija vjerojatno je i veći, pa se može reći da je prosječno po utakmici sudjelovao po jednom golu. Bio je pravi poslovođa tada jakog Veleža, srce i duša momčadi. Legendarni radijski reporter Ivo Tomić za Velimira Zajeca znao bi reći: "Igrač sitna veza i mudra poteza!". Isto se moglo reći i za legendarnog Kulju. Lopta se lijepila za njegovu lijevu nogu, bio je inteligentan, profinjen tehničar, pravi mag lopte, driblinga, odmjerena udarca, posebno onog slobodnog preko živog zida. Bio je vođa momčadi. Često je vratar Marić upravo njemu slao lopte jer je znao da će baš on s njom znati na najbolji način. Znao je naći samo sebi vidljive koridore za prodore i pasove. Često smo čuli navijače na stadionu pod Bijelim brijegom: "Kulje, naloži!" Publika je znala da su Kuljine lopte upućene u protivnički šesnaesterac bile "pola gola". Znao je započeti i završiti akciju, pamtit ćemo ga kao nogometaša velikog formata, jednog od najvećih fantazista na širim prostorima.
Bio je i reprezentativac bivše države u svim dobnim skupinama – u mladoj reprezentaciji igrao je 18 puta, olimpijskoj 12, a u najboljoj nogometnoj vrsti bivše države nastupio je 24 puta. Debitirao je za A reprezentaciju bivše države 1972. godine u Londonu protiv izabrane vrste Engleske (1:1), gdje je bio i strijelac. I to glavom! A poznato je to da nije baš pretjerano volio igrati glavom. Glavom je mislio, a loptom je majstorski vladao i udarao je nogom, često u mrežu. Koliko su njegove lopte bile precizne, govori legenda o tome kako bi sve postavljene boce Cockte na gredi (tada nisu bile oblog oblika) sa 16 metara "od prve" pogodio i oborio na zemlju. Bio je tri puta strijelac za izabranu nogometnu vrstu bivše države i više puta asistirao za gol. Posljednji put za A reprezentaciju nastupio je 1977. godine u Leonu protiv Meksika (1:5.) Trebao je igrati puno više utakmica s dresom broj 10 za izabranu vrstu bivše države. No, desetka je bila kao rezervirana za Jovana Aćimovića, zvanog Kule (slučajno ili ne slično Kulji). Pravi nogometni sladokusci slagali su se oko toga da je Kulje, veliki nogometni fantazist, kvalitetnija desetka od Kuleta, ali tadašnji izbornici "objašnjavali" su nogometnoj javnosti da "nije pametno" rušiti tandem Aćimović – Džajić. Sličnu sudbinu imao je i Hajdukov fantazist Jurica Jerković. Kad bi Kulji netko spočitnuo da nije dovoljno brz, znao bi u svom duhovitom stilu uzvratiti da su njegove lopte brze. Kao trener vodio je mlađe kategorije Veleža i uspješnog mostarskog nogometnog kluba Zrinjski. Bio je pomoćni trener Stjepanu Deveriću kada je Dinamov "as tref Deverić Štef" bio trener mostarskog Zrinjskog.
Anegdote koje se i sad pričaju
Voltaire je rekao kako su anegdote fini svjetlucavi trag koji iza sebe ostavljaju velike ličnosti, a njemački filozof Friedrich Nietzsche kazao je da je za nekoga potrebna samo jedna anegdota. Kad je riječ o anegdotama, najviše nas se dojmila misao A. G. Matoša: "Anegdota je kao ključanica kroz koju se više vidi nego kroz širom razjapljena vrata!" O Franji Vladiću postoje brojne anegdote koje na svoj način govore o legendarnom Kulji kao velikom nogometašu, velikom čovjeku i duhovitoj mostarskoj liski koja je obožavala štigliće. Svaki Mostarac i Hercegovac zna Kuljinu rečenicu nakon gola na Wembleyju:
- Što li sad Stampi govori? Čuj, Englezima na Wembleyju, i to glavom!
Pisac ovog teksta sjeća se anegdote vezane uz Kulju Vladića s kvalifikacijske utakmice za Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. između reprezentacije bivše države protiv Španjolske u Las Palmasu. Kulje je pred kraj utakmice kod rezultata 2:2 izvodio slobodni udarac s udaljenosti 20-ak metara od gola. Džajić i drugi suigrači vikali su da njima doda ili nabaci loptu, a Kulje se, navodno, obratio suigraču Dušku Bajeviću:
- Duško, hajdemo po "cenera" da je stativa!
Malo je nedostajalo da postigne gol iz slobodnjaka. Kad je sa Štefom Deverićem u Zrinjski stiglo nekoliko mladih nogometaša iz Dinama, među kojima i slavni Luka Modrić, Kulje je rekao Deveriću:
- Štef, ostavi ovoga malog plavog, ostale možeš vratiti!
Na jednim pripremama reprezentacije bivše države došlo je do prepirke između Jurice Jerkovića i Jovana Aćimovića. Bilo je baš "zavatrilo", a onda je Jerković "o'ladio" Aćimovića riječima:
- Ja sam za tebe Franjo Vladić!