“Hercegovina je nepresušno vrelo talenata, genijalaca, humanista i osobenjaka spremnih na prkos i žilavu borbu za svoje ideale. Oni su tvrdoglavi toliko koliko je tvrda i njihova zemlja koja se stoljećima bori s burom, sušom i nezvanim gostima”, piše nobelovac Ivo Andrić.
Kada je, nakon mukotrpnog rada, klesanja, poliranja i dotjerivanja, slavni fiorentinski kipar Michelangelo Buonarroti (1475. – 1564.) dovršio kip Mojsija, udario ga je čekićem po koljenu i oduševljeno uzviknuo:
Parla subito! (Progovori odmah!)
Tako je ponosna Hercegovina, prije svega grad Mostar, usred vihora Drugoga svjetskog rata (15. ožujka 1943.) porodila dječaka, genijalca, pomalo prkosnog i žilavog osobenjaka koji je u svijetu sporta, znanosti i diplomacije visoko podigao ljestvicu. Ispolirao je svoj životni put do tog stupnja da mu se za ovaj životni intervju mogu obratiti i reći:
Parla subito!
(Progovorite, akademiče
Ćurkoviću!)
Aktivna sportska karijera Ivice Ćurkovića, prirodno je, pripada prošlosti. Ona svojim sjajem i još sjajnijom nadgradnjom pripada ovom vremenu, a jednako tako i generacijama koje će doći poslije nas. Za njih boljeg uzora, putokaza i poticaja teško je i zamisliti.
Jednog sunčanog popodneva pošao sam na prijateljski susret. Na polovici puta od Mostara do Širokog Brijega, nekako na četrnaestom kilometru, zastao sam u pitomom mjestu Žvatiću. Na širom otvorenoj ulaznoj kapiji i kućnome pragu, s osmijehom i ljubaznošću koja uljepšava susret, dočekao me je slavni sportaš, danas diplomat i redoviti akademik.
Sjedimo za stolom s kojeg se pruža pogled na sve strane Ivičina tjelesnog i duhovnog odmorišta. Ljetno sunce bližilo se svom zalasku.
Oko nas rasuo se svjež zrak, miris cvijeća, žubor potoka, cvrkut ptica i lahor hercegovačkog maestrala. Nazdravljamo Carskom žilavkom Andrije Vasilja i počinjemo razgovor.
Ivičine misli idu lagano i sigurno. Riječi zauzimaju mjeru: ni manju ni veću od one koja je potrebna. One, zapravo, svjedoče o spokoju renesansnog čovjeka koji je, tijekom nogometne, diplomatske i znanstvene karijere, dosegnuo razinu francuskog intelektualca prvoga reda. Dok govori o sportskoj i životnoj karijeri, dok obrazlaže jednostavnost života i filozofiju svog uspjeha, mislim:
Bože, kako je ovo mudar čovjek! Kako se pod teretom planetarne slave nije dao izmijeniti! Nimalo i ni u čemu!
To je onaj isti dječak s blagim osmijehom, pogledom i biciklom iz Ulice Stjepana Radića šezdesetih godina prošloga stoljeća. Takav bicikl nitko u gradu nije imao.
“Na početku bijaše riječ”, kaže Biblija. Ovaj razgovor počet ćemo izdaleka.
Moj djed Ivan bio je rudarski radnik. Na krštenju sam ponio njegovo ime. On i baka Marija neizmjerno su me voljeli, kako se inače voli prvo unuče. S ocem Josipom, sestrom Brankom i bratom Predragom nekoliko godina proveo sam u malim bosanskim gradovima – Kaknju i Lukavcu. Išli smo za ocem i njegovim poslovima. Po povratku u Mostaru jedno vrijeme stanovali smo u Ulici Alekse Šantića. Nešto kasnije preselili smo se u Ul. Stjepana Radića.
Večernji list: Rođeni ste u vihoru Drugoga svjetskog rada u gradu oko kojega su vođene žestoke bitke. Vaš dolazak na ovaj svijet, rekao bih, nije bio veseo i optimističan.
Na ovaj svijet došao sam carskim rezom. Imao sam kilogram i pol i male šanse osoviti se na svoje noge. Srećom, Drago Turkalj, brat moje majke, bio je upravitelj mostarske bolnice. On, liječnici i medicinsko osoblje posvetili su mi puno pozornosti. Kako majka nije imala dovoljno mlijeka, žene dojilje koje su iz okolnih mjesta donosile mlijeko, mene su, s vremena na vrijeme, dohranjivale. Možda se u toj mješovitoj prehrani začeo moj međunarodni put. Tko će znati!
Večernji list: Unatoč pandemijskim prilikama, i ove godine došli ste u rodni grad i kršnu Hercegovinu. Znam da su vam Monako, Cannes i Pariz kao obiteljsko dvorište. Unatoč svemu, dio godišnjeg odmora provodite u ljetnikovcu na Žvatiću.
Koliko god se čovjek odmicao od svoje postojbine, on joj se s radošću vraća i sjeća se prvih koraka, prvih spoznaja, prvih riječi koje je izgovorio, ulica kojima je bosonog hodao i ljudi s kojima je odrastao. Do konca života oni s njim putuju. Ruku pod ruku! To je ljubav koja se ne može ugasiti. Lijepo pjeva Mišo Kovač: “Vezani smo uz taj kamen k’o da je od suhog zlata…, iako su drugdje bila širom otvorena vrata”. Ili kako su naši djedovi ponosno govorili: “Nema raja bez rodnoga kraja ni miline bez Hercegovine”. Obišao sam cijeli svijet - uzduž i poprijeko. Po svojoj ljepoti, moj rodni grad srodan je drugim veličanstvenim točkama svijeta. Ipak, on je za mene jedinstven. Njegova privlačnost traje unatoč nevoljama koje su ga zadesile.
Večernji list: Vaši snovi začeti su u Ulici Stjepana Radića koja vodi do podnožja Bijeloga brijega i gradskog stadiona…
Na Lovrića livadama, oko Đačkog doma i stadiona igrao sam se sa svojim vršnjacima. Svi smo maštali o tome kako ćemo jednog dana odjenuti Veležov dres, biti znani i slavni poput Gordana Irovića, Muhameda Mujića ili Vlade Zelenike. U dječačkim igrama stao sam na gol. To je bio prvi nagovještaj mog životnog i sportskog puta. Iskreno, nisam vjerovao da bih jednoga dana mogao biti ono što je bio Gordan Irović, poslije vratar Dinama i jugoslavenske nogometne reprezentacije. Moj učitelj bio je legendarni vratar Franjo Glazer. On me poticao, dobronamjerno kritizirao, hrabrio i odgajao kao vlastito dijete.
Večernji list: Vaš otac Josip bio je nogometaš. Igrao je za Zrinski i Velež.
Kao dječak pratio sam oca i uživao u njegovim nastupima. Kopačke je izuo i o klin objesio u 35. ili 36. godini života. Vjerujem da sam od njega naslijedio sportski gen i želju za nogometnom igrom.
Večernji list: Prvi ugovor s Veležom potpisali ste 15. ožujka 1960. godine, na svoj 17. rođendan. Od tada sve do dana današnjeg neprestano ste u nogometu i oko njega.
Bio sam najmlađi prvotimac u bivšoj državi. Gordan Irović iz Veleža je otišao u Dinamo. Stao sam na gol u jasnoj nakani da moram ostvariti svoje dječačke snove. Nakon velikog Gordana Irovića nije bilo lako stati pred vatrenu hercegovačku publiku. Sretna je okolnost da su uz mene bili sjajni ljudi i nogometaši: Danijel Prajo, Vlado Slišković, Kruno Radiljević, Muhamed Mujić. Čuvali su me kao svoje dijete. Do kraja njihova života iskazivao sam im ljubav, poštovanje i zahvalnost. Prema Vladi Sliškoviću na poseban način. Nažalost, ove legende preselile su se na drugi svijet.
Večernji list: U ulici vašega djetinjstva, na razdaljini od nekoliko stotina metara, stasalo je nekoliko vrhunskih sportaša. Prvome susjedu Enveru Mariću, velikom vrataru Veleža, jugoslavenske i europske nogometne reprezentacije, bili ste sportski idol. U istoj ulici rođeni su Jadranko Topić Ćela, desno krilo Veleža, nogometni šarmer, i Dražen Dalipagić, košarkaš koji je završio u američkoj Kući slavnih. As do asa! Kako to objasniti?
U uvodu ste kazali kako je nobelovac Ivo Andrić rekao da je Hercegovina zemlja darovitih, talentiranih i upornih ljudi. Kada se takve vrijednosti objedine, rezultat ne može izostati. Enver Marić, Jadranko Topić i Dražen Dalipagić sportske su legende našeg “malog mista”, moje rodne domovine i cijelog svijeta.
Večernji list: Vaša nogometna karijera trajala je dvadesetak godina (1960. – 1982.), a rukovodeća dvostruko dulje. U svijetu sporta punih ste šezdeset godina. Nevjerojatno je da nikada niste dobili ni žuti ni crveni karton, a kao sportski učitelj i voditelj – ni jednu jedinu mrlju. A znamo da je na stadionima i oko njih svega i svačega.
Branio sam za mostarski Velež, beogradski Partizan, jugoslavensku reprezentaciju i francuski St. Étienne. Moj obiteljski dom prepun je šampionskih i inih trofeja. Iza moje nogometne karijere tri su naslova prvaka Francuske, tri naslova Kupa zemlje galskih pijetlova. U Bruxellesu sam s Partizanom igrao finalnu utakmicu Lige prvaka protiv kraljevskog Reala, a u Glasgowu sa St. Etienneom protiv münchenskog Bayerna, to su sportski trenuci koji se ne mogu zaboraviti.
Večernji list: Nakon finalne utakmice u Glasgowu Francuska je bila na nogama…
Povijest ne pamti da je glavna pariška prometnica na Champs-Élyséesu bila zatvorena dok sam momčad St. Etiennea vodio na prijam kod predsjednika države. Nakon protokola i prijma predsjednik Francuske Valéry Giscard d’Estaing zadržao me i obratio mi se riječima: “Veoma pažljivo pratim vaše igre i vašu sportsku inteligenciju. Divim se! St. Etienne je imao sreću i mnogo vam duguje”. U tom času bio sam sretan čovjek. Riječi predsjednika Republike prenio je i posljednji francuski list.
Večernji list: Uzastopno – dva prvenstva i dva kupa Francuske zvuče nevjerojatno!
U povijesti francuskog nogometa nije zabilježeno da je jedan klub, za dvije godine uzastopno osvojio nacionalno prvenstvo i nacionalni Kup. To je ušlo u anale francuskog nogometa. Po mjerilima stručne kritike, St. Etienne igrao je moderan nogomet kakav se do tada nije mogao vidjeti.
Večernji list: Ove godine iz Francuske na vaše ime i vašu adresu, ako se ne varam, došlo je još jedno veliko priznanje?
Među navijačima, prijateljima i sportskim djelatnicima provedena je anketa o temi – tko je među 50 nominiranih, u gotovo stoljetnoj povijesti St. Etiennea, najbolji nogometaš? Silno me je obradovala vijest da sam nadmoćno proglašen za najboljeg nogometaša St. Etiennea. Za ovaj klub igrale su mnoge svjetske nogometne zvijezde, a među njima i Michel Platini. Zanimljivo je da sam od Platinija, proslavljenog francuskog reprezentativca, dobio dvostruko više glasova: 4558 naprema 2217.
Večernji list: Vratimo se na početak vaše nogometne karijere. Igre u mostarskom Veležu skrenule su pozornost velikih nogometnih klubova: Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i Partizana. Nije bilo jednostavno donijeti odluku. U intimnim razmišljanjima najbliži vam je bio zagrebački Dinamo.
U to vrijeme na golu zagrebačkog Dinama bio je slavni Mostarac Gordan Irović. Meni se na klupi nije sjedilo. Želio sam igrati i napredovati. Vratar Partizana Milutin Šoškić, jedan od najboljih vratara svijeta, trebao je poći na odsluženje vojnog roka. Čvrsto sam uzeo njegove rukavice. Nisam ih ispuštao do odlaska u francuski St. Etienne. S vremenom, u Beograd su došli moji roditelji – otac Josip i majka Ela, pa je sve bilo drugačije. Inače, rastanak s Veležom, mojim najdražim klubom, bio je bolan. Sjećam se: igrali smo s Partizanom u Beogradu. Branio sam za Velež. Nakon utakmice spakirao sam svoje stvari i predao ih vođi puta. Sjećam se kako je Cojla Semiz, kao vođa puta, plakao, a s njim i svi moji suigrači. Naravno, ni ja suze nisam mogao suspregnuti. Otišli su Jola Musa, Sadi Ćemalović, veliki i zaslužni predsjednici Veleža. Još Cojla putuje devedesetim godinama i svjedoči uspjehe Veleža, nama najdražeg kluba.
Večernji list: Vaš odlazak u Francusku bio je hrabar iskorak.
Odlazak u Francusku bez poznavanja jezika nije bio jednostavan put. Brzo sam naučio jezik. Brzo sam u klubu preuzeo sve u svoje ruke. Bio sam kapetan slavnom Platiniju. Svi su me uvažavali i slušali. Bili smo prava ekipa. Mali rudarski grad s 250 tisuća stanovnika iz godine u godinu slavio je svoje prvake. U međuvremenu, u St. Etienne došla je supruga Snežana s kćerima Elom i Anom. Sve je postalo jednostavnije. Obitelj je bila na okupu.
Večernji list: U francuskoj javnosti danas imate status mitske osobe. Izbornik Michel Hidalgo, koji je imao zadaću francusku reprezentaciju odvesti na Svjetsko nogometno prvenstvo, pozvao vas je u svoj stručni stožer. Sjećam se da se to u Mostaru prepričavalo i slavilo.
Pozivom sam bio iznenađen i silno počašćen. Sjećam se jedne karikature u sportskom časopisu L’Équipe. U sredini, među nogometašima, čučimo Hidalgo i ja, a prema nama upereno stotinu pušaka “na gotovs”. Kada smo se uspjeli plasirati za dolazeće Svjetsko prvenstvo, slavlju nije bilo kraja. Do današnjeg dana Francuska vlada europskom i svjetskom nogometnom scenom. Ponosan sam na sudjelovanje u ovom preporodnom nogometnom projektu.
Večernji list: Za dvadeset i dvije godine aktivne nogometne karijere i dvostruko više rukovodne, sretali ste različite ljude; prije svega mislim na nogometne učitelje. Znam da ste se divili velikom nogometašu i treneru Stjepanu Bobeku.
Na ovo pitanje nije lako odgovoriti. O tom čovjeku trebalo bi napisati veliku knjigu, veliku monografiju. Takvi se nogometaši, treneri, a potom i ljudi, u životu često ne sreću. Volio sam ga i poštovao kao oca Josipa. Do kraja njegova života čuvao sam ga i pomagao mu. U svemu. Govorio sam na njegovu posljednjem ispraćaju. Njegova kći Stela poslala mi je pismo zahvale. Inače, njegova sportska karijera bila je moja opsesija. Kada sam vagao kamo i na koju stranu, Stjepan Bobek bitno je utjecao na moju konačnu odluku. I danas, nakon dugogodišnje sportske karijere i susreta s najvećim nogometašima ovoga svijeta, od legendarnog Pelea do Platinija, Stjepan Bobek za mene bio je i ostao nešto drugo. Nešto što je u nogometnom, trenerskom i ljudskom smislu nenadmašno.
Večernji list: Nakon prestanka sjajne nogometne karijere javnost je očekivala da ćete se posvetiti trenerskom pozivu. Zvali su vas na sve strane. Zanimljivo da vas taj poziv nije zanimao…
U dugoj nogometnoj karijeri upoznao sam težinu trenerskog poziva. Kao nogometaš, vodiš računa o svojoj igri i ulozi u timu. To – i ništa drugo. Kao trener, moraš voditi računa o svemu; moraš primiriti različita razmišljanja, ukrotiti različite karaktere i navike. To je zaista težak, stresan i naporan posao. U postnogometnoj karijeri bio sam predstavnik nekoliko vodećih francuskih kompanija i tako osiguravao socijalni mir do kraja života.
Večernji list: Naš sugrađanin Duško Bajević prihvatio se posla izbornika. On će pokušati reprezentaciju BiH izvesti na europsku i svjetsku nogometnu scenu.
Silno sam se obradovao odluci Princa s Neretve. Uvjeren sam da će on sa svojim suradnicima reprezentaciju BiH izvesti na pravi put. Nogometaši koji odjenu nacionalni dres moraju se boriti za svoju domovinu, svoju karijeru i ugled koji u svijetu sporta ima njihov izbornik i učitelj. Na tu činjenicu moraju biti ponosni! Dolazak Duška Bajevića veliki je sportski i društveni događaj za Bosnu i Hercegovinu.
Večernji list: Nakon prestanka aktivne igračke karijere nekoliko desetljeća proveli ste na različitim, pa i najvećim, sportskim dužnostima.
Dvanaest godina bio sam potpredsjednik Partizana, a punih pet mandata bio sam predsjednik. Osvojio sam osam naslova prvaka države i šest nacionalnih kupova. U nacionalnom, europskom i svjetskom nogometnom savezu obnašao sam i još uvijek obnašam značajne dužnosti. Jedno vrijeme bio sam predsjednik nacionalnog Olimpijskog odbora, a prije nekoliko godina i kandidiran za predsjednika Europske i Svjetske nogometne asocijacije. Moje zrele životne godine dale su prednost Aleksandru Čeferinu, slovenskom odvjetniku i poznatom sportskom djelatniku. I ja sam ga podržavao.
Večernji list: Još jedan Mostarac zauzeo je prestižno mjesto u svjetskom Olimpijskom odboru.
Tako je! Marijan Kvesić, u gradu poznatiji po svom nadimku Matun, u Veležu je započeo blistavu nogometnu karijeru. Oko njegovih sedamnaest godina i nogometnih početaka vrzmala se “velika četvorka”. Međutim, ozljeda je učinila svoje. Kao i kod mnogo drugih darovitih nogometaša. Kroz olimpijske odbore održavali smo izvanredne odnose. Tako je do dana današnjeg.
Večernji list: Često putujete u Francusku. Na svim državnim događajima vi ste počasni gost. Počasni ste građanin St. Etiennea i nositelj ste najviših francuskih državnih odličja. Kako to, gospodine Ćurkoviću?
Zlatne povelje grada St. Etiennea dobio sam 1981. i 2011. godine. Prije četiri godine izabran sam za počasnog građanina St. Etiennea. Odličjem Viteza s ordenom za nacionalne zasluge u rangu Legije časti odlikovan sam 1987. i 2005. godine. Kada u Francuskoj dobije jednu, a ne dvije časti Viteza Legije časti, postajete osoba za koju se zna, koju se poštuje i uvažava. Za francuske ljude to je sve. Posebno sam ponosan na priznanja koja su mi dodijeljena u mom rodnom gradu: na Zlatnu povelju Grada Mostara (2013.) i Povelju Mimara mira (2016.).
Večernji list: Danas ste u statusu diplomata jedne države.
Tijekom jednog godišnjeg odmora upoznao sam Republiku Sejšele, njezine narode i kulturu. Moje sportsko ime u toj zemlji bilo je dobro znano. Na zahtjevno mjesto počasnog konzula predsjedničkim ukazom imenovao me je gospodin France-Albert René. Ovu diplomatsku dužnost obavljam dvadesetak godina. Kao sportaš i diplomat imao sam prigodu i čast sresti se s brojnim diplomatima, ministrima, predsjednicima i kraljevima.
Večernji list: Iza vas je šezdeset godina neponovljive nogometne i diplomatske karijere. Često držite predavanja o sportu i nogometu.
Na svakom seminaru i predavanju mladim nogometašima govorim da karijera bljesne i prođe. Govorim im i različitim primjerima pokazujem da se, uz sportsku karijeru, moraju obrazovati i učiti diplomatske jezike. Nekada sjajni nogometaši, koje je ponijela publika i slava, danas su na ulici. Puno je takvih primjera. Gerd Müller, najbolji njemački strijelac, danas je pravi beskućnik - prosjak.
Večernji list: Vaša obitelj je na okupu…
Sa suprugom Snežanom proslavio sam pedesetu obljetnicu sretne bračne zajednice. Kći Ela ponijela je ime moje majke. Uspješno se bavi kozmetičkim poslovima, a kći Ana radi kao prevoditeljica engleskog i francuskog jezika i filmskih ostvarenja. Supruga Snežana je umjetnica. Slika za nas, prijatelje i za svoju dušu.
Večernji list: Za kraj našeg razgovora još jedno zanimljivo pitanje. Listao sam na sve strane i konačno spoznao da ste jedini europski sportaš koji je izabran za redovitog akademika?!
U Mostaru sam završio Srednju građevinsku školu. U Beogradu sam diplomirao na Fakultetu za fizičku kulturu i stekao zvanje višeg nogometnog trenera. Jedna skupina akademika i uglednih ljudi cijenila je moj sveukupan rad i predložila me za redovitog akademika Međunarodne istraživačke akademije znanosti i umjetnosti. Na ovaj izbor posebno sam ponosan. Moja nogometna karijera na specifičan način traje. Nadam se da ću, svojim radom i zalaganjem, opravdati i ovaj izbor i zvanje redovitog akademika.
Večernji list: Otišli su vaši brojni prijatelji. U vašem ljetnikovcu nema rođakinje Mirjane ni njezina muža Ferde Jerkića.
Moj ujak i otac rođakinje Mirjane stradao je 1945. godine. Mirjana se s majkom preselila u našu obitelj. Zajedno smo odrastali i voljeli se kao brat i sestra. Srećom, Mirjana se udala za sjajnog čovjeka – po mnogočemu jedinstvenog - Ferdu Jerkića. Svaki život ima svoj početak i svoj kraj. U ljetnikovcu bez ovih dragih ljudi nije isto. I nije lako. No, što tu živ čovjek može? Može se sjećati i Bogu zahvaljivati za pola stoljeća iskrenog prijateljstva. Naš razgovor bližio se kraju. Sunce je lagano zalazilo. Nad ljetnikovac spuštao se suton. I sutra će i svakog novog dana. Na blistavu karijeru ovog ponosnog Mostarca ni najmanja sjena nikada se spustiti neće. Akademik Ivica Ćurković i Duško Bajević najbolje su što je ovaj grad mogao iznjedriti.•