Za ovu priliku s mamom Petrović razgovarali smo u Draženovu muzeju, točnije u prostoriji koja pripada Zakladi Dražen Petrović. Gospođa Biserka Petrović pokazala nam je i fascinantnu voštanu figuru svog nezaboravnog sina o kojem smo još jednom porazgovarali.
Čija je želja bila da se budući košarkaški maestro zove Dražen?
– Dugo mu nismo dali ime, svatko je imao svoju ideju, a onda je to presjekla moja mama rekavši: “Pa zar ne vidite koliko je to dijete drago, dajte mu ime Dražen.”
Kad ste prvi put pomislili da bi to moglo biti posebno dijete?
– Već u bolnici. Dražen se po rođenju isticao svojom težinom. Kada bi ga dovozili na dojenje, ostale majke bi se šalile u stilu “tata dolazi, sad će i naša djeca”. Kada je kao mali morao nositi remenje zbog nerazvijenih kukova, njemu to nije bio problem. On se time igrao. Odmah mi je upalo u oči da ga svi žele uzeti za ručicu, da ne pripada samo našoj obitelji. Kada bih ga dovela liječniku znali su mi reći: “Ostavite ga još malo, da ga još malo gledamo.”
Kako su izgledali Draženovi košarkaški počeci?
– Prvi je košarku počeo trenirati pet i pol godina stariji brat mu Aco, a on je išao za njim. On bi Aci nosio torbu, samo da bude uz njega. Bio je maskota te dvorane u Šibeniku u kojoj su trenirale i košarkašice.
Nisu li Aco i Dražen pohađali i glazbenu školu?
– Jesu. Aco je svirao klarinet, a Dražen gitaru. Nije to bilo iz naše želje da budu glazbenici, nego je suprug Jole htio da imaju i neku izvanškolsku aktivnost. Jole je bio šef policije u Šibeniku pa se susretao sa slučajevima djece prepuštene ulici i zato je inzistirao na dodatnoj zanimaciji. Sjećam se da je Aci jednog ljeta pronašao posao da u Solarisu, na parkingu, čuva automobile da vidi malo kako to izgleda raditi odgovoran posao. Dok su bili mali, ja nisam radila, a onda sam se zaposlila u gradskoj biblioteci kako bih ih mogla nadzirati. Naime, kako je knjižnica bila blizu dvorane, ja bih diskretno kontrolirala je li Dražen na treningu.
Kako je završila glazbena karijera vaših sinova?
– Jednom sam došla u glazbenu školu platiti školarinu, no čovjek mi je kazao da nemam što plaćati jer se Aco preselio na igralište. Dražen je svirao gitaru, ali bi ponekad namjerno strgao poneku žicu, samo da mu tako prođe što više vremena na satu. Za njega mi je profesor rekao da dobro svira gitaru, ali da ne voli solfeggio, odnosno vježbe pjevanja i da nema smisla forsirati ga.
Što se događalo u njihovoj zajedničkoj sobi?
– Aco je volio čitati stripove, a Draženu je najdraže društvo bila lopta, on je s njom i spavao. Čudesno je koliko je njega lopta privlačila. Dražen nije puno govorio, šutke bi sve promatrao i na kraju bi kazao nešto tako mudro da bi to sve nas zaprepastilo. Kao starijeg, Acu smo prije škole slali do trgovine po kruh i mlijeko i ono što bi mu ostalo od novca zadržao bi za sebe. Našao je čak i skrovište u koje je taj sitniš odlagao. No Dražen je otkrio gdje on sprema taj novac i kazao Aci: “Ako meni ne daš pola, tužit ću te tati.”
Sjećate li se Draženove prve utakmice?
– Tko će se toga sjetiti? To je krenulo takvom brzinom da je on jedno vrijeme u jednom danu znao igrati tri utakmice, za kadete, juniore i seniore.
Kako je izgledao jedan Draženov dan u vrijeme kada je odlazio trenirati prije škole?
– Svako jutro je on imao buđenje u 6.30 i bez doručka bi otišao u dvoranu gdje su u to vrijeme bili jedino on i čistačica. I stolice koje si je postavljao da bih između njih vodio loptu. Ja bih ga potom dočekala s doručkom i on bi odjurio u Ekonomsku školu koja je bila u centru grada. To je počeo raditi još u osnovnoj školi, ali ne u tolikom obliku.
Kada se o Draženu počelo govoriti kao o supertalentu?
– Kada su, mislim u Beogradu, dobili Partizan s pola koša, 100:99. Tada je Milojko Pantić kazao: “Rađa se nova košarkaška zvijezda iz malog mista.” Draženova fotografija s te utakmice meni je najdraža. Mislim da je imao 18 godina, tada su o njemu počele intenzivno pisati i novine, tjednik Tempo, Sportske novosti i više nije imao mira.
Kako ste se vi kao roditelj nosili s tom njegovom popularnošću?
– Sjećam se da bismo, kada bi otišao odspavati poslije škole, a prije večernjeg treninga, mi isključili telefon i kućno zvono jer je za njega postojao veliki interes. Pokušavali smo ga zaštititi od pritiska.
Tko je bio trener prve momčadi kada je Dražen odigrao prvu seniorsku utakmicu?
– Nisam sigurna, no čini mi se da je to bio Kulenović. Kada je momčad preuzeo Slavnić, s njim smo puno razgovarali čak i o tome što bi trebao jesti, koliko mlijeka bi trebao piti i slično. Sjećam se utakmice protiv Jugoplastike za koju je tada igrao Šolman za kojeg je vrijedilo pravilo, kada zabije prvu, onda mu ulazi svaka sljedeća. A Dražen se drznuo i zabio Šolmanu u facu, bilo je simpatično gledati kako se jedan mladac ne boji igrati protiv tada slavnog igrača.
Kakav je Dražen bio kao tinejdžer?
– Znao je iznenaditi zrelim ponašanjem i mudrim mislima. Primjerice, kada sam ja imala okršaj s jednom susjedom i počela se svađati, on mi je savjetovao sljedeće: “Mama, pa zašto joj se nisi nasmijala? Ako vidiš da s nekim ne možeš, makni se.” Eto, takve sam ja poruke od njega dobivala pa i danas mogu reći da sam mnoge stvari od njega naučila.
Negdje smo čuli da je Dražen uoči majstorice s Bosnom za prvaka Jugoslavije imao dvojbu koju je odlučno razriješio.
– Večer prije te utakmice Dražen je trebao na maturalni ples i ja sam zbog toga otišla do Zagreba i uzela Acino bijelo odijelo i donijela ga u Šibenik. Znate li što mi je Dražen na to rekao? “Jesi li ti normalna, pa ja imam utakmicu sezone. Ako i odem na ples, ne mogu biti tamo jer moram ići na vrijeme spavati.” U to vrijeme Dražen je negdje pročitao da tijelo mora ići spavati u isto vrijeme, inače se uznemiri i ništa od dobrog sna.
Nakon što je Šibenka u toj utakmici pobijedila, sutradan je utakmica poništena s najavom novosadskog ponavljanja Je li i u domu Petrovićevih bilo burno kao i na šibenskim ulicama?
– Nikad neću to zaboraviti. Baš smo ručali kad je zazvonio telefon i netko je Draženu javio da treba ići u Novi Sad igrati novu utakmicu. Istog časa on je rekao: “Tko želi ići, neka ide, ja ne idem. Mi smo prvaci, ovo je moja medalja i nikome je ne dam.” Sjećam se, bilo je to 10. travnja i Šibenčani su izašli na ulicu i protestirali.
Kad je roditeljima postalo jasno da im je sin prerastao matičnu sredinu i da mora otići?
– To je postalo jasno kada su počeli najavljivati Bosnu, Partizan, Zvezdu, Split, Cibonu... On je to riješio tako da je otišao u vojsku. U sebi je znao da će morati otići, što se, dakako, Šibenčanima nije svidjelo.
Jeste li vi bili uključeni u razgovore o tome u koji klub otići?
– Ja sam razmišljala pragmatično svjesna da, ako bude igrao brat protiv brata, za mene to neće biti dobro. Nakon toga, jednom me prenerazio izjavom kako meni, da umrem, nitko od Šibenčana ne bi došao na sprovod jer svi misle da sam ga ja poslala u Cibonu.
Što je presudilo kod odabira Cibone?
– Nakićev koš protiv Zvezde za naslov prvaka države i činjenica da mu brat igra u Ciboni. A tata je uvijek htio da mu sinovi budu obrazovani pa je Dražen upisao Pravni fakultet. No, da je Zvezda osvojila naslov, imam osjećaj da bi otišao igrati za njih jer mu je primarni cilj bio igrati Kup prvaka. Meni je pak Split bio draži izbor nego Zagreb jer je bliži, no Aco je bio uvjeren da će u Ciboni igrati više. A kad vam djeca nešto samostalno odluče, onda vi kao roditelj stanete iza njih.
Dakle, Bosnina priča s poklanjanjem bijelog Golfa nije upalila.
– Zamislite, oni su taj Golf dovezli prije te majstorice. Htjeli su ga tako kupiti. Možda bi on i otišao u Bosnu da ta utakmica sa Šibenkom nije završila kako je završila. Nakon svega, moj suprug nije htio da ostanu neki repovi pa je s Nevenom Spahijom otišao u Sarajevo da ga plati. Na koncu sam taj Golf i ja vozila, više od desetljeća. Njime sam odlazila na Mirogoj, na sinov grob, pa je Golf, da se našalim, već sam naučio put. Kada sam se pak odlučila za spomen-sobu u Šibeniku, onda sam odlučila arhivirati i Golf.
Prije bismo rekli da je u pitanju spomen-stan.
– Da, u pitanju je cijeli stan, s time što je Draženova i Acina soba ostala onakva kakvu su je oni i napustili. Tu je i luster koji smo kupili u Italiji kada je Šibenka igrala s Limogesom finale Kupa Radivoja Koraća u Padovi.
Kakav je bio Acin i Draženov odnos dok su bili “cimeri”, a kakav kad su postali rivali?
– Aco se prema Draženu, dok nije otišao u Cibonu, uvijek postavljao zaštitnički. Nije tu bilo neke svađe osim, karikirat ću, za frigani krumpir kada bi netko prigovarao da je ovaj drugi dobio više. Doduše, kada je otišao u Zagreb, Aco je znao dobaciti: “Sve ste Draženu dali.” No zato sam ja svaki petak poslije posla odlazila u Zagreb te se vraćala u nedjelju navečer kako bih u ponedjeljak ujutro bila na poslu.
Koja je bila najbolja Draženova utakmica koju ste uživo gledali?
– To je ona kada je zabio 62 koša za Real u finalu Kupa kupova protiv Caserte. Bila je super i ona protiv Limogesa kojem je zabio 51 koš, ali i sedam trica zaredom.
Kako je obitelj Petrović doživjela poraz od Zadra u majstorici doigravanja za prvaka SFRJ, a dogodilo se to u sezoni u kojoj je Cibona osvojila drugi naslov prvaka Europe?
– Ne bih htjela nikoga prozivati, no bilo je tu pogrešaka. Dražen je mogao igrati tu drugu utakmicu u Zadru i nije bila njegova odluka da ne igra. Doduše, premda je tako bilo odlučeno od kluba, on je to predbacivao sebi. On je uvijek volio igrati u Zadru, a posebno bi dobro igrao kada bi mene počeli vrijeđati. Govorio bi mi da je to bila dodatna motivacija.
Kako se mama Petrović nosila s enormnom popularnošću svoga sina koja je igranjem u Ciboni dosegnula vrhunac?
– Imao je on svojeg Sukija koji ga je štitio od cura koje su mu se htjele približiti. Premda sam bila uvjerena da je Dražen čvrst i da ga ne može ništa poremetiti, ipak sam se pribojavala da mu netko nešto nažao ne napravi. Dražen sebe nije smatrao posebnim i poštovao je svoje obožavatelje, ali i novinare. Sjećam se, kada je jednom došao iz Amerike, kazao mi je da ga probudim u točno određeno vrijeme jer da će ga zvati neki američki novinar. “To je posao od kojeg ti ljudi žive”, znao mi je reći.
Jeste li se vi postavljali zaštitnički kad biste prepoznali da mu se netko nabacuje iz koristi?
– Nisam jer on je sam znao procijeniti ljude. Čim bi vas vidio, kao da je imao rendgen, znao vas je procijeniti i zato nije dospijevao u privatne konflikte. U tom smislu mi je jedan madridski psiholog, dok je Dražen igrao za Real, kazao da sam rodila genija koji u času procijeni čovjeka.
Je li točno da su Dražen i Sanja Doležal, pjevačica Novih fosila, bili u vezi?
– Da, bili su u vezi, a spojio ih je glazbeni menadžer Škugor, inače Šibenčanin, i to kada su Fosili bili u padu popularnosti. Sanja je dolazila k nama u Šibenik i bila je to jako lijepa veza pa se Sanja i ja, kada se sretnemo, rado prisjećamo. Nažalost, njihov posao ih je razdvojio. Inače, Draženova najveća ljubav bila je Renata Čajić. S njom je bio četiri godine. Ona je odlazila k njemu i u Madrid i u Portland. Renata se s nama dogovarala o tome tko će biti s Draženom. Kad ne bismo mogli mi, bila bi ona, da mu netko bude pri ruci, a za jednu Novu godinu bili smo svi zajedno.
Kako je Dražen prihvaćao sjedenje na klupi svog prvog NBA kluba?
– Jedna crtica o tome će vam reći sve. Suprug Jole otišao je u šetnju, a ja sam ostala s Draženom u stanu. U jednom času Dražen je izašao na balkon i razgovarao s nekim. Vidim, nema nikoga i da se Dražen obraća golubu koji je sletio na balkon i kaže mu: “Ti si sigurno meni došao javiti da ću ja večeras igrati.” Bilo mi je to teško čuti, baš me tada neka tuga preplavila.
Jeste li znali za Draženovu vezu s Klarom Szalantzy, Njemicom koja će se pokazati fatalnom u njegovu životu?
– U vrijeme kada više nije bio s Renatom nazvao me jednom iz New Jerseya i kazao da su mu pristupile dvije djevojke i zamolile ga ulaznice. Jedna je bila Hercegovka, Matija se zvala, a druga Njemica, Klara, ona je bila košarkašica. Ona je Dražena nekako smotala na prvi pogled, čak je i ostala u New Jerseyu do kraja sezone. Veza na brzinu pretvorila se u nešto sudbinsko.
Bez obzira na to što je i ona dijelom krivac za ovako tragičan ishod, jer se u toj situaciji s prepriječenim tegljačem nije snašla, vi ste s njom isprva ipak imali kontakt?
– Nije ni njoj bilo lako. Ona je htjela s nama održati vezu. Kada se u Milanu igrao McDonald’s turnir, gdje se dodjeljivao trofej u čast Draženu, ona je došla na utakmicu s obzirom na to da je u Milanu tada igrao njezin momak, nogometaš Oliver Bierhoff. Klara je čak mom suprugu donosila i neke lijekove. Kad je postavljen križ kod Ingolstadta, rekli su mi da je dolazila tamo. Nažalost, meni je to bio težak podsjetnik na ono što se dogodilo pa sam rekla njezinoj prijateljici Matiji da nam više ne dolazi jer sve ponovo proživljavam.
Kad ste se s Draženom posljednji put čuli, je li vam taj razgovor još u uhu? Je li to bilo još za trajanja kvalifikacijskog turnira u Wroclawu ili...?
– Javio mi se iz zračne luke u Frankfurtu da bi mi rekao da će on ipak s Klarom u München, ali da mi šalje prljavu robu po koju će doći za dva do tri dana.
Tko vam je javio za nesreću? Sjećate li se toga?
– Javila mi je neka gospođa, Makedonka koja je bila sudski tumač. To nikad neću zaboraviti, da se takva vijest može javiti na takav način. Pitala me jesam li ja majka Dražena Petrovića te mi poprilično hladno kazala: “Vaš sin poginuo je u prometnoj nesreći.” Ja sam u tom času kriknula i potrčala prema balkonu našeg stana na 14. katu. Suprug, koji je već bio legao, skočio je s kreveta i u posljednji čas me uhvatio. Htjela sam se baciti s balkona, no on me uhvatio. O tome doista nerado govorim.
Ni jedna majka, ako je emotivno zdrava, ne može preboljeti gubitak djeteta i to je svima jasno. Koliko je vama trebalo da počnete koliko-toliko normalno funkcionirati?
– Mene je spasio psihijatar Gruden. Tražila sam da odem k njemu s pitanjem kako mogu nastaviti živjeti. Tri-četiri mjeseca nakon tragedije on mi je rekao: “Takvo dijete ne može roditi svatko, no vi se sada morate izboriti za svoj život, a izborit ćete se ako nastaviti raditi za Dražena.” Zapravo, preporučio mi je bilo kakvu vrstu aktivnosti koja će mi odvući misli od gubitka.
Jedna od tih aktivnosti zacijelo je bila i borba za osnivanje Draženova muzeja?
– Da, i to je bio dio te priče. Otišli smo do Sportskog muzeja koji je tada bio još u Ilici i mi smo s gospodinom Jajčevićem i gospođom Đurđicom počeli popisivati predmete. Suprug i ja smo se tako održali. Zapravo, Jole se u jednom času bio predao, ali natjerala sam ga na rad. Recimo, poslala bih ga na plac izgovarajući se da ne stignem i slično. A odlasci na Mirogoj, gotovo svakodnevni, bili su moj način života i ne bih imala mira dok ne odem. Dakako, danas više ne idem svaki dan.
Nekoliko je upečatljivih podsjetnika na Dražena. Spomenik u Lausanneu, statua dječaka s loptom na šibenskom Baldekinu, a najimpozantniji je spomenik ispred dvorane koja nosi Draženovo ime.
– Ako mene pitate, meni je najdraži spomenik u Lausanneu jer ga to predstavlja kao građanina svijeta. Onaj šibenski idealan je za djecu koja žive s njim. Slikaju se pored njega, oblače ga, pomaze ga, stavljaju mu kapu po zimi, masku kada je bila korona... Mnogi kažu da je trebao biti veći, ali ja se ne slažem, nije u pitanju Grgur Ninski, već netko životan. Taj šibenski spomenik životniji je od ovoga zagrebačkog koji je pak impozantan na svoj način.