Bivši europski boksački prvak Željko Mavrović (51) jedan je od onih kojemu, osobno, nije toliko teško pao režim života propisan od nadležnih zbog epidemije koronavirusa.
- Glede mog načina življenja, osjećam se odlično jer imam dobro posložene dom i obitelj pa me zatresu jedino informacije o posljedicama epidemije. Na jedan način ja i uživam jer sada imam vremena za sve one stvari za koje nisam imao desetljećima. Ja sam sebe razigrao u smislu osobnih ambicija i tog ljudskog poriva da se natječemo glede pozicioniranja u društvu. Sada pak uživam u malim stvarima za koje nisam imao dovoljno vremena.
Kaže da mu nije problem biti discipliniran kod zadanih epidemioloških mjera?
- Supruga Jelena i ja izlazimo vrlo rijetko. U ovih pet-šest tjedana iz našeg dvorišta izašli smo možda tri puta, a kada izlazim zakamufliram se skroz, čuvajući sebe i obitelj ali i druge. Srećom, imamo veliko dvorište, negdje oko dvije tisuće četvornih metara, pa djeca mogu istrčavati psa, igrati se s mačkom, a i ja imam prostora za potrčati. Mi živimo u Donjem Prekrižju, a kako pored moje kuće veliki broj ljudi ide prema Šestinama i Sljemenu, ja ovih tjedana tim putevima niti jednom nisam otišao u šetnju. Osim toga imam i niz nekih svojih preparata za poticanje imuniteta. Baš sam se potrudio oko svega i striktno se toga držim.
Da li vrhunski sportaši, aktualni i bivši, lakše podnose mjere (samo)izolacije?
- Sportaši se lakše navikavaju na red i disciplinu dnevnog karaktera. Osim toga, oni cijelu svoju karijeru brinu o sebi, njima je zdravlje način održavanja egzistencije. Poznato je da poslije svakog jakog treninga sportaši imaju pad imuniteta i da tada nisu najspremniji podnijeti napad virusa i bakterija. O tome je u svojoj knjizi pisala i kolumnistica New York Timesa Gretchen Reynolds koja se uvijek pozivala na podatke znanstvenih istraživanja.
Kako se brine za svoj osobni imunitet?
- Ispast ću čudak, no radim to načinom prehrane još od svojih sportskih dana. Ima dosta nekih sitnih mjera, no neke sam i napustio.
Je li među napuštenim mjerama i makrobiotika čiji je Željko bio fanatični sljedbenik?
- Makrobiotika je sustav odabira namirnica, načina njihovih priprema i načina konzumiranja. To je cijela životna filozofija, posvećenost bazirana na navikama. Meni je prestala biti koncept jer mi više ne odgovara. Makrobiotika neće na Mt. Everest poslati čovjeka s tri lista salate, već ti ona govori što će tvoje tijelo s nekom namirnicom dobiti ili izgubiti. Ja sada konzumiram i meso i mliječne proizvode. S druge strane, ja sam i za vrijeme karijere koristio ehinaceu, ginseng, guaranu pa tako i zelenu magmu, a to je klorofil mlade biljke ječma i to je vitaminski najjači suplement koji može pomoći vašem imunitetu. U vjeri da je zdrav duh u zdravu tijelu, Mavrović se trudi i trenirati. - Na sreću, imam i veliko dvorište i veliki plato, ali i jednu malo veću sobu u kojoj imam obješenu boksačku vreću ali i "speedball" odnosno krušku. Isto tako, nastojim uvijek nešto odraditi sa svojim sinovima i čini se da će oni iz ovoga izaći dobro boksački obučeni. Osim toga, loptamo se, odradimo gimnastiku, u dvorištu imamo krug od preko 200 metara pa šećemo... Uvijek je neka aktivnost u pitanju. Klincu od osam godina ne možeš objasniti zašto ovo toliko traje jer on samo zna da danas i sutra nema igre pa zato gledam da u našim druženjima bude i glazbe i plesa...
Da li se u vrijeme izolacije u domu Mavrovićevih gledaju i sportski filmovi?
- Sada ste me podsjetili. Počet ćemo gledati serijal o Rockyju i dok odgledamo sve nastavke proći će i ova epidemija.
Da li bi volio da se njegov 13-godišnji Mirko i osmogodišnji Roko jednog dana bave sportom kojim se bavio i otac?
- Tu i tamo ih 'klepim', dok treniramo, da ih prođe želja. Ne bih volio da mi sinovi treniraju boks koji je u više anketa proglašen najtežim olimpijskim sportom. Mislim da postoji puno boljih mogućnosti da oni ostvare sebe, kroz jednostavnije i prilagođenije sportove ljudskom životu. Boks je danas niskoprofitabilna priča s obzirom na ulog i količinu rizika. To je u velikoj disproporciji. Kvalitetan profit, gledano iz svih životnih uglova, mogu ostvariti samo oni najveći šampioni, a svi drugi bivaju zakinuti. A da bi znao da li ti to možeš, treba ti pet-šest godina vrlo teškog rada unutar kojih ne možeš normalno studirati. A kada ti shvatiš da to nije za tebe, kada se "probudiš" s 28-30 godina, tvoj naraštaj se već pozicionirao i naučio puno toga o životu, a ti znaš jedino boksati. A s 30 godina krenuti ispočetka doista nije lako.
Iako ona toga ne bi bila svjesna, spominjati dvojicu Željkovih sinova, a ne spomenuti i kćerku Arijanu (17) ne bi bilo fer prema njegovu prvom djetetu s čime se i sam složio.
- Nažalost, Arijana je s dvije godine zaradila upalu mozga i nije se razvila u osobu koja shvaća pa je ona danas vrlo nježna duša, vezana uz krevet. Suosjećajući s roditeljskom patnjom našeg sugovornika, tu smo negdje s obiteljskih odlučili prijeći na boksačke teme koje su, kada je Željkova karijera u pitanju, uglavnom bile vedre. Uostalom, u travnju prije 25 godina, dakle godine 1995., "Šaka sa Srednjaka" postala je profesionalnim prvakom Europe pobijedivši u Parizu francuskog teškaša Bizota.
- Tehničke detalje te borbe ne pamtim toliko koliko emocije koje su bile potaknute i činjenicom da je Hrvatska još bila u ratu. Bila je to ogromna količina uzbuđenja koja je trajala danima, a meni je to bio jedno od najljepših razdoblja u životu. Iskorak na višu razinu. Nakon te borbe, Željko je šest puta uspješno branio naslov prvaka Starog kontinenta (Saleta, Bizot, Mitchell, Francis, Eros, Cantatore), no boksački svijet najviše ga pamti iz jedine profesionalne borbe koju je izgubio.
- Da sam boksao s Briggsom ili McCallom, koji su bili sjajni teškaši ali ne tako prepoznatljivi kao Lewis, vjerojatno to tako ne bi bilo. No, ne zaboravite da sam se ja u toj borbi namjerio na jednog od najboljeg teškaša svih vremena.
Kada je ovaj novinar imao priliku nakratko pričati s istim, Lennox nam je kazao da je Mavrović bio vrlo tvrda kost i da je zaslužio njegovo poštovanje.
- On nikada nije dao da se u njegovu društvu priča kako je on mogao mene nokautirati samo da je htio. Ironija sudbine je htjela da hrvatski borac s irokez frizurom završi karijeru nakon borbe u kojoj je stekao simpatije globalne boksačke scene. - To je onaj dio priče o kojem ne bih htio više pričati. Uneredio sam svoj sportski život svojom pretjeranom disciplinom oko ishrane, stremljenjima i načinima življenja koji nisu odgovarali stvarnim potrebama nekoga tko se bavi tako zahtjevnim sportom.
Mavrović je u toj borbi pokazao da ima veliko srce i čvrstu bradu.
- Barem osam od 10 šampiona ima srce u junaka, a dva se mogu prošvercati s polovičnim srcem. Što se brade tiče, to je ono što ti je Bogom dano. Nitko ti ne može reći da imaš jaku bradu sve dok ne primiš teške udarce i vidiš da li klecaš ili padaš. A brada je važna u ovom sportu jer ako nije otporna onda ti se može dogoditi da te, jednim udarcem, pobijedi i onaj koji je uoči borbe protiv tebe imao samo pet posto izgleda. U boksu ti možeš gubiti svih 11 rundi i pobijediti što u loptačkim sportovima, recimo, nije moguće. Ako u košarci vodiš 30 razlike, protivnik treba vremena da to nadoknadi, a u boksu je dovoljan djelić sekunde da se sve preokrene.
S obzirom na to da Filip Hrgović ima europsko amatersko zlato i olimpijsku broncu, kakvu mu budućnost u profesionalnom ringu predviđa Irokez?
- Filip može primiti udarac, jer nekoliko ih je sjelo dosad a on nije ni trepnuo. Tehnički, najjače oružje mu je dugi desni direkt. Ono što mene brine u svezi s njim jest hoće li ga promotori izgurati do velike prilike pored boraca s američkog, njemačkoj ili francuskog tržišta na kojem je neusporedivo više novca nego na hrvatskom. Čak su i braća Kličko morala sreću potražiti u Njemačkoj jer to u jednoj Ukrajini, koja je boksačka velesila i velika zemlja, nije bilo izvedivo na željenoj razini. I stoga se ja pitam, kako izvesti da talentirani teškaš iz Hrvatske dobije prave prilike?
S obzirom na to da je imao puno bolju profesionalnu nego amatersku karijeru, znači li to da je Željku profi stil puno više odgovarao?
- Definitivno. Ja sam profesionalac postao s 23 godine pa sam psihofizički stasao u profesionalnom ringu. Po mojim fiziološkim karakteristikama, mečevi od tri runde meni su bili prekratki jer ja sam imao tu sposobnost da izdržim 10, 12 rudi u visokom ritmu.