Kad je primao Fifinu nagradu The Best, Luka Modrić zatražio je da se svijetu obrati na hrvatskom jeziku. I među ostalim, istaknuo Zvonimira Bobana kao jednog od svojih uzora.
Zvone nije izdržao, rasplakao se ganut iskrenim emocijama.
U ponedjeljak je Modrić primio i nagradu Ballon d'Or. I tom prilikom dao veliki intervju za France Football, gdje se prisjetio jedne epizode s legendarnim kapetanom vatrenih, prenosi Goal.
"Bio sam u Tottenhamu i prolazio teško razdoblje. Odjednom mi je stigla poruka "Nazovi me ako želiš. Zvone". Mislio sam da me netko od mojih prijatelja zafrkava, ali kad sam nazvao broj, doista je bio Boban. Taj me naš razgovor psihološki osvježio, on je čovjek kojem sam se divio, impresionirala me njegova igračka prošlost i jednostavnost."
Kad su Boban, Šuker i društvo prvi put odveli Hrvatsku na postolje na svjetskom prvenstvu, Luki je bilo 13 godina.
"Htio sam igrati kao Boban, biti lider na terenu, ključ u veznom redu, koji povezuje obranu i napad. Poput quarterbacka u američkom nogometu."
Luka je ljubitelj toga sporta. I pohvalio se francuskim novinarima:
"Navijam za New England Patriotse i volim Toma Bradyja. Hrvat? Da, ima tamo Hrvata, trener Bill Belichick hrvatskih je korijena! Jedini mi je problem što su utakmice noću pa ne mogu često gledati."
"Od ostalih sportova volim sve u kojima su Hrvati uspješni: veliki sam fan Marina Čilića, kao i ranije Gorana Ivaniševića, a i sam igram tenis kad god stignem."
No, svi njegovi prijatelji iz djetinjstva naglašavaju kako Luka dobro igra košarku.
"U košarci bih sigurno bio uspješan, bez obzira na visinu, bio bih dobar razigravač. Rođen sam u gradu košarke Zadru, često igrač i Realovom kampu gdje imamo košarkaško igralište. I naravno da uvijek pobjeđujem suigrače! Ja sam najbolji nakon Dražena Petrkovića, haha! Najbolji svih vremena je Michael Jordan, a jednu sam njegovu rečenicu držao spremljenu u mobitelu da je gledam svaki dan: 'Svaki put kad padneš, opet ustaneš'. Jordan se nikad nije bojao neuspjeha."
Sjetio se Luka svoga teškog puta:
"Drugi su mislili da mi je visina hendikep, ja nisam. I iskustvo iz BiH mi je jako pomoglo. Ne osjećam se tjelesno inferioran, jači sam nego što mnogi misle, pitajte moje suparnike! Ne bojim se duela ni visine svojih suparnika."
"Prvu sam pojedinačnu nagradu osvojio prije 15 godina, kad sam bio na posudbi u Zrinjskom i navijači su me proglasili najboljim igračem momčadi, na osnovu moga ponašanja i doprinosa momčadi. Bh. liga jako je zahtjevna fizički i igraču od 18 godina teško se razviti, suci me nisu štitili. Nakon te sezone više se ničega nisam bojao."
Kad ga je Hajduk dobio, to mu je teško palo. Ali nikad ga, kaže, ništa nije pokolebalo.
"Kad sam počeo profesionalnu karijeru, nisam znao da ću dosegnuti takvu razinu, iako sam sanjao o velikim klubovima. Hajduk me nije htio iz raznih razloga, a i kad me Wenger nije htio, to sam vidio samo kao još jednu prepreku koju trebam savladati, želju da pokažem tim ljudima da su pogriješili."
Mnogi mu kao nedostatak navode malen broj golova. Iako ima jako dobar udarac...
"Prva stvar o kojoj razmišljam je kako dodati suigraču koji je dobro postavljen, to mi je najvažnije. Mnogi treneri tražili su da pucam češće, ali meni je momčad ispred pojedinca."
Na kraju je otkrio i neke detalje iz života u Madridu:
"Imam profil na Instargamu, ali objavljujem samo nogometne fotografije. Rano ustajem pa vozim djecu u školu, odem na ručak u Realov centar, potom odem po djecu, pa se kod kuće igramo, sa ženom pogledam neki film u kućnom kinu... Imam i vinski podrum s vinima iz Hrvatske, Italije, Španjolske i Francuske."