Priča o trnovitom, mukotrpnom nogometnom usponu kandidata za najboljega nogometaša svijeta Luke Modrića odvela nas je u – Posedarje. Ondje smo pronašli Zdravka Zurka (69), sad već legendarnog nogometnoga dužnosnika zadarskoga kraja, dugogodišnjeg instruktora HNS-a, čovjeka koji je Luku Modrića dobio u ruke u dječačkoj dobi.
Samozatajni, skromni, neumorni nogometni čovjek iz Posedarja za blagovaonskim stolom u svojoj kući o Modriću priča s puno emocija, evocirajući s lakoćom anegdotice od prije više od dvadeset godina. Ogromnim ponosom ispunjava ga pogled na fotografiju na kojoj se Modrić, ljetos nakon povratka iz Rusije, pri dočeku u svome Zadru, Zurku zahvaljuje toplim zagrljajem, dirljivom manifestacijom zahvale za sve što su prošli zajedno, još iz onih olovnih vremena kada je maleni Luka u jeku najžešćega rata radio prve nogometne korake.
Mentalno je odskakao od svih
– Imao je 7-8 godina, tada su djeca trenirala u dvorani zbog sigurnosti. Nikad se nije znalo kad će granata pasti, a nakon akcije Maslenica, 1993. godine, od tada sam počeo Luku intenzivnije pratiti – kaže elokventni, živopisni Zdravko Zurak, inače nekada i tenor zadarske klape Kontrada, i riječ daje supruzi Senki, koja se i danas sjeća kada je u njihovoj kući prvi put bio spomenut Luka.
– Kada je Zdravko došao s prvoga kampa, kazao mi je da ima jedan mali, nema ga što vidjeti, ali taj sve zna! Bit će čudo od igrača! – kaže nam gospođa Senka.
Lukina nogometna darovitost bila je rano prepoznata. U tadašnjem NK Zadarkomerc uočio ju je pokojni trener Tomislav Bašić, a Zdravko Zurak kao instruktor regrutirao ga je među najtalentiraniju djecu iz županije, s kojom je odlazio u kampove na Korčulu.
– Prvi kamp u kojemu je Luka bio, 1997. godine, održao se u Blatu na Korčuli. Na njemu su bila 26-orica dječaka iz moje županije, i tada sam, dakle kada mu je bilo 11 i pol godina, vidio da taj mali ima karakter. Na tom putovanju trojici igrača koji su najviše obećavali, Modriću, Lončaru iz Poličnika i Grguroviću, povjerio sam da budu vođe skupina od po osam ili devet igrača. Trebalo ih je voditi kao piliće, na trajekt, s trajekta, u autobus... u svakom su trenutku morali znati gdje je koji dječak. Luka je mentalno odskakao od svojih vršnjaka. On je svoj autoritet pred njima gradio kao da je imao 18 godina. Njemu je bilo dovoljno jednom reći nešto i on je to bespogovorno izvršavao. Luka je bio kao kvočka, svi su bili oko njega, tada sam uočio da posjeduje onaj “zapovjedni most” – kaže Zurak.
A nogometno znanje, vještina? To je, pak, posebno poglavlje. Zurak evocira upečatljivu epizodu s korčulanskog okupljanja.
– Dječaci su na treningu pucali po golu; udari loptu Luka, udari onaj drugi, pa treći... Pomiješaju se lopte na igralištu i nastane prepirka čija je koja lopta. A Luka mi kaže: ‘Treneru, ja poznajem svoju loptu’. Pa kako je poznaješ?, upitam u čudu, a on uzvrati: ‘Na trećoj fleki je jedan znak’. Zamislite što je on već tada imao u glavi! On je tu loptu ljubio, držao, ljubomorno čuvao, baš kao što su mi pričali kako je Luka po kamenjaru tehnicirao, tjerao loptu po kamenju... Tada mi je mali Luka dao misliti, pa sam potaknut tim njegovim zapažanjem djeci rekao da ubuduće svatko nekako obilježi svoju loptu – nastavlja Zurak.
Koliko je Luka kao dječak bio posvećen nogometu, svjedoči i još jedna korčulanska crtica.
– Bio je srpanj, grad je bio oblijepljen plakatima koji su najavljivali koncert Bepa Matešića i Mladena Grdovića. Te večeri ja se pravim blesav, testiram svoje igrače i za večerom im kažem: ‘Zadrani moji, spavanje je u 22 sata’. A do 21.30 još je dan. I poslije večere stojim iza kantuna i gledam kako oni, jedan po jedan, Lončar, Grgurović, Oštrić..., njih 25-orica ipak odlaze na koncert. Pogledam gore prema Lukinoj sobi, a u njoj gori svjetlo. Uđem mu u sobu u pet do 10, on se sprema za spavanje... ‘Luka, ti nisi išao na koncert?’, pitam ga, a on odgovara: ‘Vi ste nam za večerom rekli da je spavanje u 22 sata!’. Evo sad se ježim kad se toga sjetim. I ja njega uzmem pod ruku: ‘Obuci se, sad ću dati nagradu ovima koji bježe, koji ne slušaju i nikada neće biti nogometaši, a ti možda postaneš nogometaš. Kad dođemo tamo, dat ću ti znak, dobit ćeš nogom po turu, reci im: Zahvaljujući meni, trener je dao izlaz do ponoći!’. Kad je on to dečkima rekao, svi su mu počeli klicati ‘Luka, Luka!’. Evo, i to vam je kockica u mozaiku; on je tada u glavi imao: ja to znam, ja to hoću, ja to moram – kaže Zurak.
Luka se pri dodjeli posljednjega priznanja posebno zahvalio ocu. Je li Stipe Modrić bio jedan od roditelja koji su visjeli na svakom sinovu treningu?
– Kada smo se vratili s prvoga kampa, Stipe me pitao što je s Lukom. Moj odgovor bio je: ‘Luka je bogomdan, ali Stipe, pusti sada da to dalje radi struka’. I tako je i bilo. Ne, Stipe nikada nije bio dosadan i nametljiv. Zato je njegov brat Željko, Lukin stric, koji je radio u Tučepima, znao doći na Korčulu i posjetiti Luku u kampu.
Kakva su bila Modrićeva nogometna znanja u dječačkoj dobi?
– Ma on je bio demonstrator, jer on je tehniku usvojio s devet godina, on je s devet godina sve znao! Luka je loptu tako milovao, mazio, slušala ga je, lijepila mu se za nogu. Svaki element tehnike izvodio je profesionalno, školski. I sve je izvodio na prstima, na što ga je prisilio kamenjar na kojemu je odrastao – tvrdi Zurak.
Luka kao dječak nije bio fenomen samo u nogometaškim i socijalnim vještinama, nego i po zapanjujućim trkačkim kapacitetima.
– Mjereći puls dječacima nakon jačega opterećenja, dobivao sam različite vrijednosti; Luki i ovome 180, ovome 200... , no ono što me šokiralo bilo je da je malome Modriću za samo minutu ponovno bio 120, dakle optimalan. I kada smo vježbe ponovili, dječake opet umorili, ishod je kod njega opet bio isti, to je bilo čudo! Pitao sam o tome liječnike i rekli su mi: ‘Zašto se čudiš, on ima urođene vitalne kapacitete.’ Hvala Bogu, imao je svježi zrak ispod Velebita. Iste karakteristike pokazivao je kao dječak i Ivica Olić; bio je skromnoga znanja, ali neuobičajeno brz. Dakle, najvažnija poruka trenerima glasi: nikada ne odbacujte brzoga, agresivnoga igrača! I tako je i Olić postao svjetska klasa – ističe Zurak.
Malo je poznato kako je Luka Modrić svoj prvi trofej u karijeri osvojio s pionirima Zadra u Splitu, postavši prvakom Dalmacije 2000. godine. Tu momčad, s Modrićem, Subašićem, Bilaverom, Lončarom, Grgurovićem..., vodio je trener Robert Botunac. Zurak, i sam hajdukovac, preporučio je tada Splićanima perjanicu svoje selekcije.
– Skautima koji su sjedili pokraj mene govorio sam da gledaju onoga maloga s brojem 10, a oni su uzvraćali: ‘Ma je, odličan je, ali je sitan’. Kad to čujem, smrači mi se pred očima – čovječe, koliko si ti u procesu, kako znaš što će s tim dječakom biti sutra!?’. Na to je reagirao i njegov trener Tomo Bašić, također hajdukovac; ljutit zbog takvih primjedbi, pokupio je Luku i odveo ga u Dinamo – podsjeća Zurak.
Izbornici mu nisu bili skloni
Prisjeća se kako izbornici mladih selekcija u Hrvatskom nogometnom savezu nisu bili pretjerano skloni Luki Modriću zbog njegove fizičke inferiornosti.
Znao sam im reći: ‘Nađite mi jednoga veznoga od 190 cm, da zna igrati, da je pametan, da zna dati zadnji pas... Ja ga ne znam! A promjena pravca; hoće li promjenu pravca lakše napraviti onaj od dva metra ili onaj sitni, s niskim težištem? Gledao sam s Martinom Novoselcem utakmicu mladih reprezentacija Hrvatska – Švedska. Naše je bio vodio Slaven Bilić. Visoka lopta, skače Šveđanin, pola metra viši od Luke, ali skače i Luka, jer Luka se ne boji ni Velebita! Ne može mu parirati u skoku, ali ga ometa, i Luka je, naravno, na toj utakmici bio najbolji igrač! Jer je bogomdan, i tu pada u vodu ona teza da on ne može igrati protiv viših i snažnijih od sebe – zaključio je Zurak.
Tko je trener Zdravko Zurak?
Gospodin Zdravko Zurak rođen je 1949. godine.
Nekada je bio nogometaš Zagrebačkih plavih u tadašnjoj Drugoj ligi - zapad, diplomirao je na Višoj trenerskoj školi u Zagrebu... Od 1992. godine, kada je obnašao i funkciju tajnika Nogometnog saveza Zadarske županije, neprekidno je uključen u stručno-selektivni proces Hrvatskog nogometnog saveza kao bliski suradnik tadašnjega direktora svih selekcija Hrvatskog nogometnog saveza Martina Novoselca, odnosno kao županijski instruktor.
Danas, iako umirovljenik, još surađuje sa svojim županijskim savezom.
Kao pravi, ponosni lokalpatriot, nabrojio je sve reprezentativne izdanke svoga zavičaja koji su prošli kroz njegove ruke: Kalapača, Kazimira Vulića, Pršu, Bjelanovića, Juricu i Marijana Buljata, Tomasova, Modrića, Vrsaljka, Subašića, Livakovića i Santinija. Najpoznatiji pak nogometaš iz Lukina susjedstva, iz Obrovca, svakako je Rijekina legenda Damir Desnica.