Trener Dinama u ovome je trenutku, vrlo vjerojatno, jedno od poželjnijih slobodnih radnih mjesta na sveukupnom tržištu u Hrvatskoj. Kada bi se na LinkedInu tražio novi čovjek za tu, možda i najodgovorniju funkciju u hrvatskom klupskom sportu, vjerojatno bi aplikacija, poslanih životopisa i motivacijskih pisama bilo na stotine, možda i na tisuće. Nema tko se s trenerskom licencom, ovom ili onom, ne bi javljao u Maksimirsku 128, a klupski HR odjel imao bi posla i za sinje more prekovremenih sati. To je tako, a sve dok je tako - dobro je. Iako, bolje bi bilo da se glavnog trenera Dinama ne traži barem dvaput godišnje, ali to su teme koje ćemo prevazići - tko zna kad - ako uopće i hoćemo.
Samo u dvadesetim godinama ovoga stoljeća Dinamo je već promijenio - deset trenera. Sve je počelo s Nenadom Bjelicom koji je na maksimirskoj klupi izdržao pomalo nevjerojatna 702 dana, prije no što se 16. travnja 2020. godine, dok je koronavirus diktirao tko smije, a tko ne smije u trgovinu, stiglo otpusno pismo za njega. Zapravo, od Bjeličinog odlaska počela je potraga koja kao da do dana današnjega na pravi način nije ni završila. U Dinamu traže kontinuitet, a samo se Sergej Jakirović na klupi zadržao koji dan više od cijele jedne godine.
Što je još paradoksalnije, osim Bjelice, među imenima koja se ovih dana spominju kao novaci na Dinamovoj klupi barem su dvojica, negdje i trojica onih koji su već bili treneri Dinama u "post-Bjelica eri". Netko je zagovarao Igora Jovićevića čiji je mandat trajao kraće od jednog godišnjeg doba, drugdje se pak pisalo o Damiru Krznaru koji od proljeća 2021. nije uspio dočekati ni sljedeću Novu godinu, a ima i onih koji su spomenuli Antu Čačića, čiji je prošli ugovor s Dinamom istekao tek prije koji mjesec. Uočili ste, o Zoranu Mamiću iz razumljivih razloga nismo napisali ništa, a ako priču zaokružimo sa Željkom Kopićem, trenerom Dinama iz Bukurešta i Igorom Bišćanom koji živi i djeluje u Kataru, onaj tko naslijedi Sandra Perkovića bit će dakle, deseti Dinamov trener od kalendarskog početka 2020. godine do danas.
Realno, danas je trener Dinama teže biti no svih ovih zadnjih godina. Ultimativni cilj na Maksimiru su ostvarili plasmanom u novu, elitniju no ikad Ligu prvaka. Tridesetak milijuna sigurno će kapnuti u plave dvore, pit će se pjenušci optočeni zlatom, ali... Što sad? E sad opet treba zagrebati gojzericama u brdo. Kao na poznatom memeu na kojem penjača iza prvog brda dočeka ono još veće.
I baš zato, sljedeća Dinamova etapa ne smije biti kao osam-devet prošlih. Na klupu ne smije, namjerno smo ovo boldali, sjesti netko tko će biti tek prolaznik, netko za čiju će se otpremninu novac početi pripremati odmah poslije predstavljanja u press-salonu. To sada mora biti čovjek s vizijom, i to višeslojnom. U ruke će dobiti, kolokvijalno, Verstappenov Red Bull. I ne smije ga obezvrijediti.
S punom odgovornošću napisat ćemo sljedeću rečenicu. Nitko od trenutno slobodnih trenera iz okruženja bliskom HNL-u ne zadovoljava osnovni uvjet da se od početka listopada uz njegovo ime vezuje pasica "trener GNK Dinamo". Geografsku odrednicu naše zemlje izostavit ćemo, jer u tu priču, jasno je, ne spadaju Niko Kovač, Edin Terzić ili Nenad Bjelica. Svi bi oni bili itekakav bingo, uz još neka imena koja su bliskija ligama petice od našeg domaćeg okruženja.
Jasno je, treneri poput gore navedenih koštaju. Bjelica bi, možda, intuitivno to spominjemo, mogao malo popustiti oko ugovora s obzirom na vrijeme koje je proveo u plavome klubu, možda i zbog činjenice da će sve do ljeta 2025. godine biti na plaći Union Berlina, s kojim se prije nekoliko mjeseci razišao na štetu njemačkog kluba koji ga mora plaćati. Terzić, Kek, Bilić, tkogod da se još (bude) spominjao od naših trenera izvana mora imati prednost pred imenima iz HNL-bazena, bez iznimke.
Od hrvatskih top-imena, valja i to istaknuti, mnogi nisu slobodni. Ivan Jurić uzeo je Romu, imenjak mu Leko vodi Standard u Belgiji, Kruno Jurčić je u Egiptu, Goran Tomić u Emiratima, Stjepan Tomas u Saudijskoj Arabiji. Neke smo spomenuli iz razloga što u zemljama na istoku imaju bogate ugovore, prva dvojica su u sjajnim europskim klubovima, baš kao i Robert Prosinečki (Crna Gora) i Branko Ivanković (Kina) na izborničkim pozicijama. Slobodni su već spomenuti Kovač, Čačić, Jovićević, Krznar i Bjelica, ali i Igor Tudor, imenjak mu Štimac i Slaven Bilić koji bi, nekako razmišljamo, teško došli na mjesto glavnog trenera Dinama zbog izuzetne povezanosti s Hajdukom. Mnogi zazivaju i Željka Sopića, nekad se baratalo s imenom Deana Klafurića, a zanimljiv može biti i Tomislav Ivković kao jedna od legendi kluba.
Kako bilo da bilo, pred odgovornim ljudima u Dinamu je možda i nikad teža selekcija oko ključne pozicije u klubu. Zna se, HNL je prioritet, bodovi u Ligi prvaka slatka nagrada, a ono brdo na koje se Jakirović popeo pa pri pogledu na drugo, još veće, posustao... Na vrhu stoji nagrada za razvitak skupa od kakvih desetak igrača, onih predodređenih za buduće unosne prodaje i brdo nastupa za hrvatsku reprezentaciju. Martin Baturina, Luka Stojković i Petar Sučić moraju biti samo predvodnici čopora lavova gladnih za uspjehom na najvišoj razini. Dinamu treba čovjek koji će sve to sklopiti u jedno tijelo.