Tišina, hladnoća i sivilo zimskog jutra u veljači. Turobno i tmurno vrijeme kao da je centru Zagreba nagovijestilo tužnu i tešku vijest. Nema nam više Ćire, nema ikone zagrebačke špice koji bi po ljetnim vrućinama, jesenjim kišama ili zimskim hladnoćama svakoga dana bio tu u Gajevoj ulici na broju četiri u svom omiljenom kafiću Charlie. I spreman je Ćiro bio svakoga dana za susrete i razgovore sa svim susjedima i prolaznicima, a dok bi ispijao svoj makijato i Cedevitu, nerijetko bi se i fotografirao.
Uvijek među narodom
Mala kava s mlijekom, pepeljara, Cedevita, sve je i jučer bilo na stolu u Charlieju, samo trenera svih trenera više nema. Na njegovu mjestu u znak sjećanja gori upaljen lampion uz fotografiju omiljene nogometne legende snimljenu ispred kafića te dres Dinama, kluba koji je upisao u vječnost donijevši titulu prvaka Jugoslavije u Zagreb 1982.
Osmijeha i veselja koje je tada ozarilo Zagreb, sada nema, tek poneki prolaznik na zagrebačkih minus pet u zraku, ali svaki barem na trenutak zastane i fotografira uspomenu na rođenog Travničanina koji je na svojoj zagrebačkoj adresi do posljednjeg trenutka vodio bitku sa zloćudnim rakom te je naposljetku izgubio samo dan prije svog 88. rođendana.
– Znali smo svi da je bolestan, ali isto tako znali smo da je borac i da je mnoge nemoguće bitke i na sportskim i na životnim terenima već dobio. Tako smo se nadali da će dobiti i ovu – govori nam Ćirina susjeda prisjećajući se brojnih zajedničkih trenutaka s legendarnim trenerom. Među prolaznicima koji su zastali gotovo da nema onoga tko nema barem poneku anegdotu vezanu za Ćiru.
– To samo pokazuje koliko je on bio čovjek iz naroda i uvijek među narodom. Nikada nije bio umišljen, uvijek si ga mogao pitati što god želiš i razgovarati s njim. Nije bio niti materijalist, dapače često je dijelio ljudima novac, po sto, dvjesto kuna bi znao dati – prisjeća se druga susjeda i dodaje da kad bi nekoga poslao i u "rodni kraj" uvijek je to na kraju završilo sa smijehom i uz pozitivne emocije. – Takav je bio naš Ćirek – zaključuje.
Zaklon od hladnoće tražimo u Ćirinu omiljenom kafiću Charlieju. Ulazimo i na prvi mah čini se kao da ne radi, no već drugim pogledom vidimo da je Charlie pun, ali unutra vlada tišina. Nema glazbe, tek potiho uz dim cigareta, stalni gosti i Ćirini brojni prijatelji prisjećaju se anegdota i svako toliko pogledavaju prema drvenim vratima koja zapnu i zaškripe pri svakom ulasku, sve u nadi da vijesti nisu istinite i da će njihov dragi gost svakog trenutka ući. Sjeća ga se i konobarica Marija koja je za tužnu vijest doznala dolazeći na posao. Ćiro ovamo nije dolazio od prosinca jer stanje mu se pogoršalo, ali svi smo vjerovali, dodaje, da će navratiti barem na još jednu kavicu.
Nose ruže i svijeće
– Znao je ovdje provoditi sate i sate, a ljudi su se za njegovim stolom neprestano izmjenjivali, on je svakoga strpljivo saslušao, nasmijao se i porazgovarao i nikada nikome nije dao da plati. Uvijek je s ulaza znao reći: "Curice moja, sve račune sa strane kad izlazim zbroji mi to sve, nemoj da bi netko platio." Bio je stvarno gospodin i nerijetko počastio i cijeli kafić – prisjeća se Marija koja će ga pamtiti po, kako nam kaže, divnim manirama, dobrom humoru i izvrsnom ponašanju. Trenerskoj legendi ili purgeru iz Travnika kako bi se znali našaliti prijatelji, ali i simpatizeri često su u Charlieju ostavljali pisma, čestitke i drugu poštu koju bi Ćiro uz kavu uvijek rado čitao. Posljednje pismo ovdje je stiglo krajem prosinca, no Ćiro ga, na žalost, nikada nije stigao pročitati.
Dok izlazimo iz kafića ispunjenog tišinom u Gajevu, prilaze prolaznici noseći ruže i paleći svijeće ispred Charlieja. Iako svi tužni zbog njegova odlaska, naši sugovornici slažu se da Ćiro nije otišao, već da će ostati u sjećanju i u Charlieju i u Zagrebu, ali i šire kroz svoja postignuća, manire i nepogrešiv smisao za humor, iako zagrebačka špica više nikada neće biti ista.