Dok je još bio dječak, na početku karijere, njegov djed Marko obećao mu je dati 50 kuna za svaku loptu koju “ukrade” protivnicima na utakmici. Vrlo brzo djed je shvatio kako je ipak trebao ponuditi nižu tarifu – svaka ga je utakmica skupo stajala.
Jer, nesumnjivo, Domagoj Duvnjak od prvih je koraka na parketu pokazivao koliki je talent. Dominirao je rukometnim igralištem u svom rodnom Đakovu i kada je igrao sa svojim vršnjacima, kadetima, ali i dok je stajao rame uz rame seniorima starijima pet, šest, pa i deset godina.
Dok su ga prije tjedan dana gledali kako stavlja srebro oko vrata, njegovi prvi treneri, iz RK Đakovo, nisu mogli skriti emocije. S pet europskih medalja, Domagoj Duvnjak rekorder je među hrvatskim rukometnim reprezentativcima – nema ih više niti jedan igrač, ali ni trener pa ni legendarni Lino Červar.
– Još nedostaje samo to zlato... – čeznutljivo će Perica Martić, bivši Domagojev trener i obiteljski prijatelj.
– Uz tolike medalje s reprezentacijom, njih jedanaest, samo je jedna zlatna, i to osvojena s mlađim uzrastima – nastavlja on.
Perica Martić “presjeći” će nas odmah na početku našeg razgovora – Domagoja Duvnjaka u njegovu rodnom gradu nitko ne zove Dule, kao što se to uvriježilo u rječniku sportskih komentatora. Đakovčanima čak malo i smeta taj nadimak, čini im se isforsiranim.
– Ne, njega svi znaju kao Domo. Dule su ga prozvali otkako je otišao u Zagreb i reprezentaciju – pojašnjava nam.
Naš sugovornik poznaje Domagoja Duvnjaka cijeli njegov život.
– S njegovim sam ocem Ivanom išao u srednju školu, zajedno smo i studirali, bili smo i cimeri jedno vrijeme na fakultetu, a igrali smo i rukomet zajedno. I Ivan je rukometni trener pa je i Domagoj od malih nogu, već s četiri-pet godina, dolazio s njim na treninge. U početku je stalno stajao na golu pa mu se tata plašio da će biti golman – šali se on.
Aktivno trenirati rukomet taj je dječak – kojem je genetika, nesumnjivo, odredila sportsku karijeru i životni put – počeo s deset godina. Kao uvjerljivo najboljem u generaciji, postalo mu je s vremenom dosadno na treninzima sa svojim uzrastom, pa kad god je mogao, trenirao je i s prvom ekipom RK Đakova. Ubrzo je i zaigrao za prvi sastav, ali je paraleno zabijao golove i na kadetskim utakmicama.
Nikada nije glumio zvijezdu
– Igrali smo Premier ligu u to vrijeme, svaka nam je utakmica bila borba za opstanak, pa je u prvoj godini imao kraću minutažu jer je bio najmanji, ali uglavnom, zaigrao bi svaku utakmicu. Vidjelo se da će biti zaista pravi igrač, već sa svojih 16 godina bio je nositelj igre, što je za rukomet stvarno prerano. Mladim igračima danas nazivamo i 20-godišnjake, a on je već s 18 bio jedan od najboljih igrača cijele hrvatske lige. Imao je nesreću što je igrao u Đakovu, koje je jedva opstajalo, iako smo posljednje dvije godine s njim, 2005. i 2006., igrali kvalifikacije za Europu. Nismo imalo novca, pa stoga ni dobru ekipu, ali on je svojom igrom, nesumnjivo, podizao klub za 40 posto – kaže nam.
Iako je već igrao za seniore, Domagoj nije ostavljao na cjedilu svoje kadete, bez obzira na to koliku je to žrtvu zahtijevalo. Jedne je večeri, tako, gotovo do 21 sat igrao za seniosku momčad u Đakovu, a čim je ta utakmica završila, “uskočio” je u automobil i djed ga je odvezao u Metković, kako bi nastupio i za kadete.
– Čak su protivničke ekipe znale naštimavati utakmice da igraju istodobno naši kadeti i seniori, kako Domagoj ne bi stigao igrati i za jedne i za druge – govori nam Martić.
Ni po čemu se, pak, nije isticao i glumio zvijezdu – radio je predano i vrijedno, baš kao i svi ostali.
Igrao je najbolje, ali bio je– najmanje plaćen. Iako mu ni suigrači nisu zarađivali neki pusti novac, Domagoj je u posljednoj sezoni dobivao tek tisuću kuna.
– Negodovao sam na to, a rečeno mi je: “Pa što, on odlazi u Zagreb, zaradit će novac tamo” – otkriva nam bivši trener. Ironično, baš tu sezonu, RK Đakovo odigrao je čak 13 utakmica bez poraza, stigli i do polufinala kupa – najviše zahvaljujući Domagoju.
A koliko je taj rukometni genij bio predan i odan svojoj ekipi, svjedoči i anegdota iz slavonskog derbija, kada su Đakovčani igrali protiv Osječana, koje je tada vodio baš Domagojev otac Ivan. Kada su izlazili iz kuće, otac je htio povesti sina na utakmicu, no ovaj je odbio sjesti s njim u automobil. “Ti si iz drugog kluba” – odbrusio mu je Domagoj i prošetao se do dvorane.
Iako ga rezultati “nisu mazili”, RK Đakovo je prije 15 godina pod svojim okriljem imalo dva buduća hrvatska reprezentativca. Na njihovu je parketu tri sezone, naime, igrao i Marko Kopljar, inače Požežanin. Marko tada, vjerojatno, nije ni slutio koliko će mu to odrediti život – sprijateljio se s Domagojem, a poslije i upoznao njegovu sestru Ivu. Rodila se ljubav, a par se vjenčao u kolovozu 2015. Rodio im se ubrzo sin Ante, na kojega je ujak Domagoj ponosan pa često objavljuje njihove zajedničke fotografije na svojem Instagram-profilu. Kopljar i Duvnjak postali su, dakle, šogori.
A rukomet je “u krvi”, zanimljivo je, cijeloj obitelji Duvnjak! Osim tate Ivana, odlično ga je godinama igrala i mama Ivanka, pa je, očito, bilo neizbježno da istim stopama krenu i sin im Domagoj, ali i kći Iva. Prije svoje trenerske ere, Ivan Duvnjak nastupao je u dresu Medveščaka. Rukometaš je i brat mu Dragan, a upravo je on bio i Domagojev prvi trener.
Pozivi za tri reprezentacije
Točno na 18. rođendan, 1. lipnja 2006., Domagoj Duvnjak prešao je u RK Zagreb. Već iste jeseni, igrao je Ligu prvaka i pokazao se kao jedan od najboljih igrača svog novog kluba. Posvetio se potpuno rukometu, i to se vidjelo. A još prije tog transfera, otvorena su mu vrata reprezentacije.
– U posljednjoj sezoni u Đakovu, stigla su mu čak tri poziva – za kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju, u razmaku od samo nekoliko dana. Mogao je, dakle, igrati za sve tri. Smijali smo se, bio je to stvarno apsurd – prisjeća se Perica Martić.
– Ali zaista, malo je igrača u to doba, tako mlado, igralo tako zrelo. U novije vrijeme, takav je profil, eventualno, Norvežanin Sander Sagosen, koji se Duvnjaku pridružio i u njemačkom klubu Kiel, i vjerujem kako će se sjajno nadopunjavati – dodaje on.
Tek punoljetan, Domagoj je otišao sam iz Slavonije u metropolu, a prvi su mu mjeseci, razumljivo, bili teški. No, živio je za rukomet i nikada nije, kažu nam upućeni, sumnjao u svoj put i poziv. Pridružila mu se poslije, pak, djevojka Lucija Žulj. Njihova priča zvuči nevjerojatno – zajedno su još od drugoga razreda srednje škole. Ljubav su jesenas okrunili i brakom, a uskoro će postati i roditelji.
Nakon RK Zagreba, karijeru je nastavio u HSV Hamburgu, a kolika im je on bio želja, dokaz je i to što su za njega iskeširali čak 1,1 milijun eura odštete. Najboljim svjetskim rukometašem proglašen je 2013. Uslijedio je transfer u THW Kiel, 2014., a u istom dresu i danas zabija golove. Dugo je već u vrhunskom rukometu pa se mnogi začude kada ih se podsjeti da su mu te 32 godine...
U skladu s hrvatskim mentalitetom – dizanjem sportaša u nebesa kada pobjeđuju, i pljuvanjem kada gube – i Đakovo tako, priznaju nam građani, reagira na pobjede i poraze najboljeg igrača kojega je taj kraj iznjedrio.
– To je tako... Osobno, strašno mi je žao zbog poraza u finalu u nedjelju, Domagoj je i po igrama i po ponašanju zaista zaslužio barem jedno zlato, osim onog kadetskog. Bila je to velika prilika, ali može on igrati još četiri-pet godina. I srebro je, naravno, zaista veliki uspjeh. Iskreno, svi koji se razumiju i prate rukomet, nisu očekivali puno od hrvatske reprezentacije prije odlaska u Austriju. Rekao sam, ako uđu u polufinale, ne trebaju više ništa napraviti. Uostalom, i Francuska i Danska ispale su još u grupnoj fazi natjecanja – rezimira Martić, profesor tjelesnog koji se povukao iz trenerskih voda.
Nije ga iznenadilo što je baš Domagoj proglašen najboljim igračem prvenstva.
– Stvarno je odigrao odlično i napadački, i u obrani. Uvjeren sam kako nitko nema takav pregled pri prenošenju lopte, on zaista vidi igrače koji su najboljoj situaciji – ocjenjuje.
Domagoja Duvanjaka uspoređuje se posljednjih dana s Lukom Modrićem. Jer, baš kao što je Modrić nosio naše nogometaše u povijesnom podvigu u Rusiji, tako su i rukometaši na Duvnjakovim krilima doletjeli do finala. I jedan i drugi završili su sa srebrom oko vrata. Još je jedna sličnost – građanima su u nokaut-fazi obje reprezentacije priređivale ogroman stres, jer su te ključne utakmice dobili “na infarkt”.
– Ne može se uspoređivati rukomet i nogomet, od broja gledatelja do financija. Europsko je prvenstvo u rukometu jače nego Svjetsko jer najozbiljniji se rukomet igra u Europi, pa je srebro, ponavljam, sjajan uspjeh. Domagoj je jedan od rijetkih koji su na takvoj vrhunskoj razini odigrali svih devet utakmica. A još dolazi iz jake lige gdje lošiji klubovi protiv najbolji igraju praktički na silu, udaranjem... – podcrtava.
Nove su prilike za medalju na dohvat ruke, jer naporna je godina pred hrvatskim rukometnim reprezentativcima, s čak četiri velika natjecanja u godinu dana, uračuna li se i netom završeno Europsko prvenstvo. Reprezentaciji slijede, name, i kvalifikacije za Olimpijske igre, pa onda i Olimpijada, ako se plasira, i na koncu Svjetsko prvenstvo. Između toga, Duvnjak igra u najjačoj ligi na svijetu...
Iako mu nije trener već 14 godina, Perica Martić detaljno je upućen u njegovu karijeru, ponajviše kroz druženja s ocem mu Ivanom. Baš kao za igrača, tako i za Domagoja kao osobu govori isključivo u superlativima.
– Uvijek je nasmijan, ljubazan, pristojan, vedar, sa svima će porazgovarati. Kada se nađemo, dulje nam traje prolazak kroz grad, nego sjedenje na piću – zaključuje.
Iako izrezuje i skuplja, kako doznajemo, sve novinske tekstove o svome sinu, Ivan Duvnjak, pak, ne govori za medije o svome sinu.
– Jednostavno to ne mogu. Sretan sam čovjek što ga imam, strašno sam ponosan na njega, ali nemam potrebe o tome govoriti javno. On je samo normalan dečko – kazao nam je, blago i pristojno, Ivan Duvnjak te tako ostao dosljedan sebi.
Nešto je rječitiji Dragan Duvnjak, stric i prvi trener.
– Ganjao je rukometnu loptu već s 4 ili 5 godina, odmah se vidjelo da ima talenta! – započinje stric.
Dok su stajali na parketu, Domagoj ga nije zvao stricem, nego isključivo trenerom.
– Još mi se i obraćao s “Vi” , iako se ja stvarno nisam tako postavljao – smije se on. Nikada Domagoj nije, ponavlja nam i on, nikoga gledao s visoka, u smislu “najbolji sam pa sam glavni”.
Pitamo Dragana Duvnjaka kako bi opisao svoga nećaka u jednoj rečenici.
– U rečenici? Pa dovoljna je jedna riječ! – odgovara nam.
Da čujemo...
– Najbolji! – ispucava on bez imalo razmišljanja.
Kao dječak bio je, reći će, “kao i svi”, ali vrlo predan sportu i discipliniran na treninzima.
Pokazuje nam mnoštvo fotografija iz Domagojevih rukometnih početaka. Na pojedinima se, odmah na prvi pogled, jasno uočava koliko je uvjerljivo mlađi od suigrača.
– Više je bio vezan uz kadetsku ekipu, volio je igrati s njima, ipak je to bilo njegovo društvo. Ušao je u prvu ekipu sa 16 godina, gdje su bili sve stariji dečki, od 25 i više godina. A opet je i ondje bio najbolji. Jednu je sezonu bio najbolji igrač i strijelac, pročulo se za njega i onda je prešao u Zagreb. Sam je otišao, ali tata mu nije dopuštao da ode iz Đakova dok ne završi gimnaziju. Fakultet nije upisivao, ne bi bilo šanse da stigne sve uskladiti... – kaže nam.
Iako je očiti talent za rukomet, Domagoj je kao dječak mogao igrati, podcrtava on, bilo koji sport.
– Rukometna mu je lopta stalno bila u rukama, ali za sve je bio sposoban – košarku, nogomet, tenis... Totalno sportski tip – ističe.
Na parketu se, pak, oduvijek uspijevao nametnuti kao vođa.
– Kad je prešao u prvu ekipu sa 16 godina, već je bio vođa. Džabe što su drugi bili stariji... I slušali su ga na terenu! – sjeća se.
Iako je rođen u srcu Slavonije, Domagoj nikada nije, primjerice, naučio svirati tamburicu, ne zna ni praviti kulen i kobasice, “ali ih zna pojesti”, našalit će se obitelj. Ponese te specijalitete i njemačkim suigračima, koji se toliko oduševe da traže još.
– Ima u njemu slavonske duše. Ali nikad nije tu, to je najgore... – kaže stric.
Uskoro slavonska fešta
Zbog silnih obveza, Domagoj Duvnjak rijetko dolazi u rodno Đakovo. Češće je u Zagrebu, gdje ima i stan. Grad Đakovo nije mu mogao, stoga, ni prirediti slavlje za osvojeno novo srebro jer je odmah nakon dočeka na Jelačićevu trgu u Zagrebu odjurio u Njemačku, gdje je već za vikend igrao utakmicu tamošnje lige. Obitelj je potegnula do Zagreba kako bi ga vidjela barem nakratko. Profesionalac poput njega ima malo slobodnog vremena. Ne očekuju ga doma prije lipnja. Nadali su se kako će tada proslaviti i vjenčanje – Domagoj i Lucija vjenčali su se praktički u tajnosti, u listopadu u Njemačkoj. No, prava slavonska fešta ipak će morati pričekati jer par očekuje prinovu za koji mjesec – dobit će sina. Koji li će sport taj mališan, kad poraste, odabrati?•