Biila je jesen 1991. godine, a šestogodišnji Luka Modrić još se uvijek bezbrižno igrao u rodnom zaselku Modrićima kraj Zatona Obrovačkog. No samo koji mjesec kasnije, u prosincu 1991., njegovo bezbrižno djetinjstvo prekinuli su razulareni pripadnici srpskih vojski, JNA i vojske “krajine”
Tog nesretnog 18. prosinca 1991. četnici su ubili starog Luku Modrića, djeda poznatog nogometaša koji je za blagom otišao petstotinjak metara od kuće. Izrešetali su ga rafalima!
Nakon pokopa, roditelji Stipe i Radojka te mali Luka nekako su uspjeli pobjeći u Zadar. A čim su otišli, Srbi su im zapalili kuću.
Nakon pokopa, roditelji Stipe i Radojka te mali Luka nekako su uspjeli pobjeći u Zadar. A čim su otišli, Srbi su im zapalili kuću.
Hajduk ga nije prepoznao
I tu je počeo nogometni put plavokosog šestogodišnjaka koji je danas jedna od najvažnijih karika Real Madrida. Prvi Modrićev trener u Zadru bio je pokojni Tomislav Bašić, a jedan od trenera koji je odigrao značajnu ulogu u Lukinu razdoblju u Zadru bio je Miodrag Miško Paunović.
– Tri sam ga godine trenirao, od osme do 11. godine. Sjećam se da je u toj generaciji bili mnogo izbjeglica, a on je baš odskakao. Svi smo na prvu vidjeli da odskače, da ima urođen talent za nogomet. Klincima trebaš puno puta ponoviti vježbu ili neki lažnjak dok ga konačno ne usvoje, no kod Luke je to išlo prirodno, on je sve izveo iz prve – prisjetio se Paunović i dodao:
– Možda će neki moje riječi shvatiti po onoj dalmatinskoj: “A šta san ti reka”! Ali, čim sam vidio kako Modrić trči i kontrolira loptu, rekao sam sebi i kolegama: “Ovaj mali će doći do Reala ili Barcelone.” I nisam se prevario. Paunović kaže da je Modrić uvijek bio veselo dijete, unatoč tome što ga je rat potjerao u izbjeglištvo. – Bio je društven, svi su ga voljeli. Jako je volio trenirati, nije propuštao treninge – kaže Paunović.