Svjetsko srebro, svjetska bronca, finale Lige nacija. Iako to u stvari i nisu, Hrvatskoj su to - tri trofeja. Nešto nedostaje? Zlato. Tko kaže da će tako biti i 15. srpnja? Ima li se itko petlje u natjecateljskih 90 minuta kladiti protiv Hrvatske? Toplo bih mu savjetovao da to ne čini. naročito nakon utakmice protiv Portugala u subotu. Ona je bila dokaz toga da će ova generacija ostvariti novi uspjeh ovog ljeta. Zaista, ne treba vam ništa više od produženog sažetka prijateljskog okršaja u Lisabonu kako biste se uvjerili da je i nakon svega što je već učinila, vatrena družina opet sposobna napraviti nešto veliko. Nešto što opet s nestrpljenjem iščekujemo.
Lakoćom su se hrvatski reprezentativci kretali, uz veliku želju i borbenost trčali oronulim "nacionalnim" stadionom u Oeirasu pored Lisabona. Zaista, na trenutke je, posebice u prvom poluvremenu izgledalo da je to neka "light" varijanta Portugala. Bilo je kao na "amateur" modu neke nogometne simulacije. Hrvatska je stvarala šanse, pucala, prijetila sirotom vrataru Diogu Costi kao da se radi o kakvoj izazovnoj utakmici u kasnoj fazi Eura. Znaju i hrvatski reprezentativci da će za dva-tri tjedna doći i jedna takva. A baš je Portugal te 2016. godine zadao bolan udarac Hrvatskoj na kontinentalnoj smotri. Trebalo bi to zaboraviti...
Stvarno, koliko god uspjeha Hrvati napravili na svjetskim prvenstvima, Eura su nešto drugo. Tu pamtimo onaj Beč iz 2008., onu Rakitićevu šansu protiv Španjolaca 2012., taj nesretni Portugal kojeg smo po svim pravilima i zakonitostima nogometa trebali dobiti i proći u četvrtfinale. Tko zna, možda baš kao i europski Selecao, otići do kraja u Francuskoj... I onda opet Španjolska, čudesan povratak u osmini finala pa ispadanje nakon produžetka. Sada je vrijeme za novu stvar, novu veliku stvar u koprodukciji vatrenih i Zlatka Dalića.
Baš je Dalić ovoga puta - pokazao je to u Lisabonu - opet nadmašio samog sebe. Neki su gorljivi kritičari Hrvatske čak pisali o tome kako će ovu generaciju sada biti lakše pročitati. A onda je Dalić poput profesora Baltazara posegnuo u svoj šešir i izvukao neke nove kombinacije koje su i Portugalce ostavile u čudu. Gvardiolova uloga gotovo je neviđena u današnjem nogometu, i to samo zato što taj dečko može - baš sve. Najskuplji stoper svijeta može igrati i prema naprijed, zatvarati prostor, nuditi se, kreirati prilike... Takvog nema na cijelom svijetu.
A krila? E to je tek posebna priča. Kad treba, lijevo ode Kramarić, kad je on naprijed, tu je Perišić, pa Majer, Ivanušec, a onda još i Sučić. Kakvu tek taj virtuoznost ima u svojim nogama... Kakav li će to tek transfer biti ako zablista u Njemačkoj, na najvećoj sceni. Ova generacija je spremna za veliki doseg. Na nama je samo da uživamo...