Hrvatska nogometna reprezentacija ovaj mjesec kreće u svoj šesti kvalifikacijski ciklus za plasman na Svjetsko prvenstvo. Tek drugi put u povijesti Hrvatsku će u druge uzastopne kvalifikacije za SP povesti isti izbornik koji je završio prethodni ciklus; prvi put to je ostvario Miroslav Blažević, brončani iz 1998. godine, koji u sljedećem ciklusu za SP vodio samo dvije utakmice, s Belgijom (0:0) i Škotskom (1:1) te bio prisiljen odstupiti i prepustiti svoje mjesto Mirku Joziću.
Dalić može biti prvi sa dva SP-a
Zlatko Dalić je pak u prošlom ciklusu za SP preuzeo reprezentaciju uoči utakmice s Ukrajinom u Kijevu, a potom je vodio i u dodatnim kvalifikacijama s Grcima te odveo vatrene na završnu smotru u Rusiju. Livnjak je tako postao drugi izbornik nakon Ćire koji je s Hrvatskom izborio plasmane na Svjetsko i Europsko prvenstvo (iako obrnutim redoslijedom od Blaževića), a ugovor koji je potpisao sa Savezom, do SP-a 2022., omogućit će mu da postane prvi u povijesti koji će Hrvatsku voditi na dva SP-a. Za to se moraju poklopiti dvije pretpostavke; da Dalić bude s Hrvatskom uspješan na EP-u ovoga ljeta i da nakon njega nastavi plovidbu kvalifikacijama i naravno – da ta plovidba bude plodonosna.
Hrvatska za izravan plasman u Katar mora biti prvoplasirana u skupini sa Slovenijom, Slovačkom, Rusijom, Ciprom i Maltom, a prolaz na SP moguć je i s druge pozicije kroz dodatne kvalifikacije. Po čemu će ovaj kvalifikacijski ciklus biti specifičan?
Primjerice, po tome da je Hrvatska ponovno svrstana u skupinu s jednom od reprezentacija iz države bivše Jugoslavije, Slovenijom, što je, s povijesnog aspekta, dobra vijest. Naime, naša reprezentacija u prethodnih je 13 kvalifikacijskih ciklusa samo jednom promašila veliki turnir kada se natjecala sa selekcijama iz regije. Bilo je to u kvalifikacijama za Euro 2000., u kojima smo igrali sa SR Jugoslavijom i Makedonijom, i upravo su tri remija s tim reprezentacijama bili fatalni za tadašnju Blaževićevu selekciju. Taj neuspjeh, međutim, nije u konačnici narušio odnos snaga Hrvatske i ostalih reprezentacija iz bivše države. Koliko je Hrvatska u tom okruženju dominantna, ilustrirat će sljedeći podatak: naša je reprezentacija do sada izborila čak 11 plasmana na velika natjecanja, a sve ostale selekcije iz bivše SFRJ zajedno – deset. Tako je primjerice Srbija (odnosno SR Jugoslavija), uza sve svoje nogometne zvijezde, bila na samo pet velikih natjecanja (četiri SP-a), Slovenija na tri, Bosna i Hercegovina na jednom (SP 2014.), a Sjeverna Makedonija debitirat će na velikom turniru ovoga ljeta na Euru. Bit će to kruna karijere za njihova najvećega nogometaša svih vremena Gorana Pandeva, ali i nagrada koju je Hrvatska uskratila sjajnom Dinamovu kapetanu Arijanu Ademiju.
Što nam govori odnos nogometnih snaga u regiji? Ne samo da Hrvatska, iako površinom i brojem stanovnika nije najveća zemlja u bivšoj SFRJ, ima najveći koncentrat talenata nego i nogometaša izrazitog, naglašenoga, pobjedničkoga karaktera. Najbolji primjer za to su bile kvalifikacije za EP 2004. u kojima Hrvatska nije posjedovala toliki broj nogometaša svjetske klase kao ranije (Šuker, Boban, Prosinečki, Jarni...) i kasnije (Modrić, Brozović, Perišić, Mandžukić...), ali je, zahvaljujući svojoj odlučnosti i kemiji unutar momčadi, svladala Sloveniju u odlučujućoj utakmici s igračem manje. U gostima!
Istini za volju, u ovoj priči o Hrvatskoj kao vladaru regije važan je podatak da je naša reprezentacija veliki broj reprezentativaca regrutirala iz susjedne BiH. Po mjestima rođenja odande su Stanić, G. Jurić, Jurčić, Živković, Tomas, Tokić, Ćorluka, Lovren, Jelavić, Petrić, i da su nastupali za državu u kojoj su rođeni, vjerojatno bi i odnosi u regiji bili drukčiji. Dominacija Hrvatske u odnosu na susjede ilustrirat će i ove brojke.
Hrvatska je protiv reprezentacija iz regije odigrala dvadeset utakmica u kvalifikacijama (niti jednu na velikim turnirima): po dvije protiv BiH i Kosova, četiri protiv SR Jugoslavije, odnosno Srbije, po šest protiv Slovenije i Sjeverne Makedonije. U njima ima 12 pobjeda, sedam remija i samo jedan, jedini poraz, i to od Sjeverne Makedonije u studenome 2007. godine, kada tih 0:2 u skopskome blatu nije bilo kobno, dapače, toga dana osiguran je bio plasman na Europsko prvenstvo. Taj poraz doživio je izbornik Slaven Bilić.
Najuvjerljivija pobjeda nad reprezentacijama iz regije bila je nad Kosovom 6:0 u Čačićevoj eri, a remiji ravni porazima dogodili su se u 1999. godine: Skoplju s Makedonijom (1:1) i sa SRJ u Zagrebu (2:2). Bili su to golemi podbačaji reprezentacije predvođene Bobanom, Šukerom i Bokšićem na vrhuncima karijera. Hrvatsku reprezentaciju u nadolazećem ciklusu ponovno čekaju ogledi sa Slovenijom, prvi nakon 2003. godine i dramatičnih dodatnih kvalifikacija za Europsko prvenstvo u Portugalu kada je našu reprezentaciju vodio pokojni Otto Barić. Zanimljivo, Hrvatska je u sva tri službena gostovanja u Sloveniji ostvarila pobjede, ali je zato u dva od tri domaća ogleda remizirala. Prvi put sa Slovencima smo se natjecali u ciklusu za EP 1996. godine, u kojemu smo već prije posljednjega kola osigurali plasman, a susjedima smo na kraju pobjegli za čak 12 bodova (23:11).
U tim kvalifikacijama vatrene je vodio Ćiro, a Slovence Zdenko Verdenik, i u tim ogledima nije bilo nimalo napetosti i drame. U sljedećem ciklusu Hrvatska je u Ljubljani gostovala u posljednjem kolu i slavila 3:1 pogocima Šukera, Solde i Bokšića (za Slovence Zahovič). No, ta pobjeda našima ne bi ništa značila da su iste večeri Grci u Ateni bili svladali Dance. Naime, Grci bi s tom pobjedom imali 16 bodova, jednako kao i Danci, a Hrvatska bi bila treća u skupini. Bila je to velika večer danskoga vratara Petera Schmeichela, koji je u Ateni radio čuda na vratima zaustavljajući Grke i omogućujući Hrvatima prolaz u dodatne kvalifikacije. Naši su mogli dio premija za svjetsku broncu dodijeliti i velikom Dancu jer da nije bilo njega, ne bi bilo ni trećega mjesta, ni Šukerove zlatne kopačke, ni trenera svih trenera. Tako su naši reprezentativci zapravo već u Ljubljani tog 11. listopada 1997. godine bili ugledali svjetla Pariza, iako su pred njima tek bile dodatne kvalifikacije s Ukrajincima. Proslavljeni reprezentativac Robert Jarni protiv Slovenaca je nastupio u obje utakmice prvog kvalifikacijskog ciklusa, a opet, kao najpotresniju sekvencu svih susreta sa susjedima pamti onu iz 2. travnja 1997. godine: poljudskih 3:3.
– U toj utakmici nisam nastupio zbog kartona i bio sam na poljudskim tribinama. Sjećam se kako sam duboko proživljavao tu utakmicu, u kojoj smo prokockali vodstvo od 3:1 i strašno si zakomplicirali situaciju u kvalifikacijama. Naše stanje bilo je tim groznije jer smo tri dana prije doživjeli šok na splitskoj buri protiv Danaca odigravši 1:1 i znali smo da ne smijemo kiksati protiv Slovenaca – prisjeća se Jarni.
Kako je uopće došlo do takvoga kiksa?
– Dogode se takve situacije, nije to ništa čudno. To je bio klasičan primjer utakmice u kojoj vodiš i osjetiš se moćnim, nedodirljivim, a u kojoj te samo jedna pogreška može odvesti u nesigurnost. To se nama dogodilo; primili smo dva pogotka u samo dvije minute i sva moć i dominacija nisu više značile ništa. Naravno, treba odati priznanje i Slovencima, jer što je suparnik jači, onda je i tvoj motiv jači, pa onda nekada daš i više nego što objektivno vrijediš – objašnjava Jarni.
Slovenci će se bacati na glavu
Bilo je to doba velike krize vatrenih, upravo zbog remija sa Slovencima izbornik Blažević bio je na velikom udaru?
– A nije bio ništa kriv. Stvar je bila samo u našim glavama. Za takve utakmice moraš se pripremati i fokusirati i tri dana prije nje, a ne 45 minuta prije početka na posljednjem sastanku. Jednostavno, sam se u glavi moraš pripremiti na to da moraš biti koncentriran, miran i ne dopustiti si opuštanje jer ono može biti kobno. To nam se dogodilo i Skoplju kada smo odigrali 1:1 i gubitkom dva boda prokockali EP. A znate koliko smo bili kvalitetnija selekcija od Makedonaca – podsjeća Jarni.
Strahujete li da Slovenija opet može biti opasna i fatalna za nas?
– Oni će se sigurno u toj utakmici bacati na glavu, što je i normalno. Prva je utakmica ciklusa, i oni žele na SP, a mi smo im uvijek izazov. Međutim, sagledavajući kvalitetu kadra, ishod u toj utakmici ovisit će isključivo o našoj reprezentaciji. Uđemo li u tu utakmicu čvrsto, agresivno i odlučno, i izdržimo li njihovih prvih 15 minuta juriša i euforije, vjerujem da ne bismo trebali strahovati za pozitivan ishod – zaključio je Jarni.