U nogometu kao i u politici. Ne možeš razmišljati o Europi dok ne riješiš sva balkanska i druga istočna pitanja. Dinamo se slomio u Tiraspolu. Osijek raspao u Sofiji. Rijeka je u Solunu vodila sat vremena, ali i živjela kao okovani Prometej, pribijena za stijenu, kao da je s druge strane Manchester City. Na kraju ni Prskalo nije više mogao izvući. Hajduk si je tek priuštio krajnju egzotiku, ali to više i nije novost. HNL sve zanimljiviji, nižu se fenomenalne utakmice, lijepi golovi, kadrovi, stručne analize, a iz sezone u sezonu gledamo sve ranije europske oproštaje i vraćamo se onom vječnom pitanju: a koliko je tu zapravo kvalitete? Jer, pada se već u nižim razredima, na protivnicima koji su daleko od aure nepobjedivosti. Podcjenjivanje? Prije će biti precjenjivanje vlastitih mogućnosti.
Momčadi su nam disciplinirane, ali slabo pokretne, plašljive, olako se povlače pod pritiskom. Umjesto u rat, ostaju u skloništu, što vidimo po broju igrača koji završavaju akcije. I zato je Ademi već godinama najbolji igrač lige, nukleus Dinamove vladavine u kojoj su svi drugi – nadoknadivi. Otraga još kako-tako, ali prema naprijed nit’ ideje nit’ silinenit’ krvi u obrazima, a o nekakvom kontinuiranom pritisku da i ne govorimo. Živi se od bljeska, zalutalog metka, pamdalje pomozi, Bože. Igrači lako tonu u zadovoljstvo, dvije dobre utakmice i opali tetovažu preko cijele ruke! Malo zurkica, još poneki dobar potez... i onda dođe bradati, razdrljeni Kolo-
vos i razbije te kao porculan, a u paru s onim rabijatnim Luvannorom stopera pošalje na tribinu. Ako je već nemaš, i agresivnost se može trenirati. A mogli bi pomoći i suci u HNL-u da ne dijele kartone čak i za ona najgluplja “remplanja”. Dajte dečki, “it’s fucking” nogomet, a ne bečki valcer! A on na Balkanu tradicionalno ne prolazi, bar smo to u Jugi mogli naučiti.
Iza cijele priče naziru se i manjkavosti lige 10 koja je, kažu, koncentrirala kvalitetu. Cijela sezona stane u devet suparnika. Koji se onda ponavljaju još i u kupu. Nakon toliko kola praktički u istom sastavu svake sezone, što te više može iznenaditi? Napadaš i braniš se napamet. Nije ni čudo onda da s prvim prelaskom granice počinju problemi. Nesreća naše lige 10 je i što nema – desetog! Jer, Dragovoljac to očito nije, kao što nije bio ni onakav Varaždin. A smanjiti na osam tek bi bio cirkus. Putnici za Europu gotovo su u dlaku svake godine isti. Ostali ili ne mogu ili otvoreno priznaju da za više utakmica tijekom sezone nemaju širinu kadra. Tu smo, gdje smo, dok čekamo bolje dane i novac za svakog od onih dobro prodanih TV-prava.
Dinamo po običaju dobije najteže javne batine za neuspjeh. To je valjda jedini klub na svijetu u čijoj su “vojsci” navijača i oni koji jutro poslije Sheriffa započnu sa “znaš kaj mi je drago...” Ali kad bismo se, da nema i takvih dana, još mogli sjetiti one legendarne: “Kad god ti je teško u životu i misliš da ne može gore, uvijek se sjeti Dinama”.
Valjda je sad svima, pa i treneru, jasno da se od pobjede nad Tottenhamom ne živi. Nakon odlaska Zorana Mamića momčad nije doživjela težak pad, ali blago rečeno stagnira. Pa opet, možemo li zamjeriti što su dali priliku Damiru Krznaru? Čovjek je pola života uz klub, kad ako ne u pedesetoj? Taj mirni dečko prenio je dio svog karaktera na ekipu, što je imalo pozitivan učinak u Varšavi. U Tiraspolu ga je već onaj agresivni sa šiltericom popapao. Ne mora se nadoknaditi 3:0, ali karakter se mora pokazati.
Pitanje je i što bi ova momčad mogla pokazati u Ligi prvaka. U nogometu kao i u biznisu – nije pitanje koliko prodaješ, već koliko ti ulažeš. Dinamo je doveo brdo igrača i nijedno pojačanje. To si ni Real ne može priuštiti, a da ne plati, lani ga je to koštalo jedne od najlošijih sezona, bez ijednog trofeja. Neke igrače Dinamo nikako da proda, a oni su s njim kao u dugom braku, na “sve rjeđe i sve lošije”. Još malo i Petkovićevi će se golovi obilježavati kao državni praznici. Trenutačno stanje na papiru takvo je da bolje špice imaju i Osijek (Mierez) i Hajduk (Mlakar) i Rijeka (Drmić). Jedna od luđih teorija zavjere posljednjih dana bio je komentar da “Uefa možda ne želi klub iz tamo neke Moldavije u skupini LP-a s PSG-om i ostalima”.
Pa, kad bi gledala samo tko ima kakve uvjete, utakmice ne bi ni bilo, Sheriff bi prošao bez borbe. Jer, za maksimirsku kosturnicu je ono čudo u Tiraspolu, gradu u kojem još ljubomorno čuvaju višemetarski spomenik drugu Lenjinu, “park prinčeva” kakav Dinamovi navijači i za ove gradske vlasti mogu samo sanjati. Kako je krenulo, prije će lavu u zoološkom biti smanjeni obroci. Ne bez razloga.