Zbog povratka u ring Mikea Tysona – gromovita udarača kakvog svijet ne pamti – podiglo se puno prašine i još će, no svi kao da zaboravljaju da se dotični posljednji put borio 2005. i da je karijeru završio s bijelom zastavom, predajom nakon šeste runde, u borbi s tada 38-godišnjim Kevinom McBrideom.
U borbi čiji bi prihod trebao ići u humanitarne svrhe, sučelice Tysonu naći će se višestruki svjetski prvak Roy Jones Junior, borac koji je svoju posljednju borbu imao prije samo dvije godine i koji bi, logikom stvari, trebao imati puno bolji osjećaj za borbu. Uostalom, između 2005. i 2018. Jones se borio čak 23 puta i u ovoj borbi trebao bi biti čak favorit. Tako barem misli bivši europski teškaški prvak Željko Mavrović:
– Roy Jones donedavno je bio natjecateljski boksač, i to ne bilo kakav, a taj kontinuitet nastupanja i treniranja daje mu prednost. Kada se ovakvim sportom ne baviš 15 godina, tvoje cijelo biće izgubi svoju čvrstoću, kosti oslabe, cijelo tvoje tijelo doživljava primljene udarce drukčije nego prije, što u boksu nije beznačajno. Osim toga, Tyson sve to vrijeme nije živio uredno, nego se i opijao, drogirao i bančio što je daleko od nekog sportskog života. Premda Roy Jones za sebe govori da će on biti David u borbi protiv Golijata, on bi trebao biti brži u reakciji, brži na udarcima, a kako je boksao i u nižim kategorijama od teške, trebao bi biti i spretniji u izmjeni udaraca. Po snimkama s njegovih treninga, Tyson jest zadržao svoju mišićnu masu, njegovo tijelo čini se solidnim, no skeptičan sam prema njegovoj učinkovitosti. Mike je bio borac razornog udarca, najveći eksplozivac na planetu, no baš je eksplozivnost osobina koja s godinama prva opada pa s 54 godine ta njegova “bomba” sigurno više nije tako moćna.
Nitko ne zna što se može očekivati, a neka zadana pravila daju naslutiti da bi to mogao biti lakši sparing što bi za fanove širom svijeta bilo razočaravajuće. Boksat će se s većim rukavicama (od 12 unci), neće biti bodovnih sudaca, a borba će se prekinuti ako nekome pukne arkada. No s obzirom na to da sve to znači da neće biti pobjednika sve dok netko nekoga ne nokautira ili dok netko ne odustane, možda se ipak dogodi prava borba, čemu se nada i Mavrović:
– To mi je najveća enigma, no bez obzira na sve dogovore, svi ipak očekuju da se “pošoraju” kako treba. Kada dvojica bivših svjetskih prvaka uđu u ring, čak i ako se budu željeli suzdržavati, nisam siguran da će to biti moguće. Ili će to biti sprdanje pa će se dvojica boraca zafrkavati u ringu kao da snimaju novog “Rockyja” ili će se ozbiljno “pošorati”. Ako mene pitate s kim bih se ja radije borio u ovom trenutku, to bi bio Tyson jer Jones je preaktualan, on još nije zaslužio status dinosaura.
Treba reći da je prije 21 godinu Mavrović bio blizu borbe s Tysonom, koja bi se, ako ne tada, jednog dana i dogodila da zdravlje Šake sa Srednjaka nije krahiralo.
– Koliko sam doista bio blizu te borbe, to bi trebalo pitati mog tadašnjeg promotora Wilfreda Sauerlanda. Ako sam ja tada dobro razumio, to je bila skoro pa gotova stvar, no neki ljudi iz Tysonova tima rekli su da sam preveliki tempaš što za njega, u dijelu karijere nakon boravka u zatvoru, nije bilo prihvatljivo. Trebala je to biti moja prva borba nakon Lennoxa Lewisa i ja sam žestoko trenirao. Sjećam se da sam kondiciju radio na Bjelolasici zajedno s atletičarima, pod paskom pokojnog Ivana Ivančića. Nadao sam se tom meču i, da je dogovoren, išao bih u kakvom god da sam stanju bio.
Inače, u povijesti boksa bilo je nemalo ekshibicijskih mečeva, onih koji podrazumijevaju da se svi sudionici tih borbi nisu koristili svojom punom snagom. Tog načela prije godinu i pol nije se držao neporaženi boksački šampion Floyd Mayweather koji je, nakon tri nokdauna, nokautirao kikboksača Tenshina Nasukawu. Godine 2012. iz mirovine se načas vratio Julio Cesar Chavez radi “prijateljskog meča” s Vincenteom Sagrestanom, u borbi čiji je prihod išao za kupnju igračaka siromašnoj djeci. Godinu kasnije, u korist svojih dviju klinika za odvikavanje od ovisnosti o drogama, Chavez se borio s Marijem Martinezom, čovjekom protiv kojeg je, 21 godinu prije (1984.), osvojio svoj prvi svjetski naslov.
I dok su ekshibicijske borbe između boksača još nekako i izgledale, one između boksača i sportaša iz drugih sportova ili glumaca izgledale su smiješno. Kao ona Muhammada Alija i japanskog hrvača Antonija Inokija, koji je najveći dio neodlučene borbe ležao na leđima pokušavajući boksačkog asa, u padu ili s poda, udarati po nogama.
Malo je nedostajalo (1967.) da se dogodi borba između Alija i najdominantnijeg NBA košarkaša Wilta Chamberlaina, jedinog koji je u NBA ligi zabio 100 koševa. Meč je već bio dogovoren, no neposredno prije najavne presice košarkaš je odustao. Nakon što je Ali, kada je sreo Wilta, sav zažaren počeo vikati “timber”, baš onako kako drvosječe najavljuju pad velikog debla, Wilt je to očito protumačio kao protivnikovu namjeru da ga nokautira pa je od svega odustao.
Srećom za one koji vole gledati takvo cirkusiranje, Oscar de la Hoya tako se nije ponašao pa mu je Shaquille O’Neal ušao u ring. Tada još aktivni NBA centar (217 cm, 147 kg) nastojao je De la Hoyu držati na distanci, a povremeno bi i zaplesao poput Alija, dok se za glavu niži i 70-ak kilograma lakši sedmerostruki svjetski profesionalni prvak zaletavao u njega pazeći da ga ne udari s više od 50 posto snage i preciznosti. Jer, premda je niži 40-ak centimetara, u boksu na bodovanje De la Hoya bi bio favorit, dok bi Shaq imao prednost jedino u borbi po MMA pravilima. Vjerovali ili ne, tijekom cijele borbe publika u Las Vegasu bila je u ekstazi jer Amerikanci vole gledati šou, čak i kada su svjesni da je to što gledaju daleko od pravog kreševa.