Mladen Bartulović jučer nam se javio iz Dnjipra. Bivši nogometaš Hajduka koji je prošle zime završio igračku karijeru u Dnjipru, jedan je od rijetkih hrvatskih sportaša koji su odlučili ostati u Ukrajini.
- Evo, lijepo je vrijeme danas u Dnjipru... - uz osmjeh je počeo Bartulović.
Nastavili smo u ozbiljnijem tonu.
- Prije nekoliko dana bila su dva zračna napada. Napali su neke tvornice i zračnu luku. Baš sam bio u gradu na kavi i sve normalno funkcionira. Od ovog ponedjeljka su sugerirali da dućani, kafići i restorani normalno rade. Ljudi sada normalno šeću ulicama, nema straha. Važno je da država ne pati u ekonomskom smislu.
Mladen zvuči opušteno, iako najkritičnija zona nije tako daleko...
- Nekih dvjestotinjak kilometara, nije daleko. Naravno da je panika i da je dosta ljudi otišlo iz Dnjepra, a dosta ih je, iz ovih ratom zahvaćenih gradova i mjesta, došlo u grad.
Kako se nosite s tom ratnom psihozom?
- Prošlo je već dvadesetak dana, pa smo se valjda već svi navikli. Nadamo se da neće doći do veće eskalacije ratnih zbivanja. Nadamo se da će se ubrzo sve završiti.
Koliko je to realna opcija, što se priča u Ukrajini?
- Situacija je dosta ozbiljna, to je svima jasno, posebice jer ne znamo što je u Putinovoj glavi. No, sada se priča da je izvjestan napredak u pregovorima i da je moguć dogovor u skoro vrijeme. Svi se tome nadamo. Vrijeme je da sve to stane. Stalno nam stižu informacije o tome kako jako puno ruskih vojnika svakodnevno gine. Poslali su u rat dosta neiskusnih vojnika kojima su lagali da će ih u Ukrajini dočekati raširenih ruku s cvijećem kako je to bilo tijekom aneksije Krima. Nisu ni znali da idu u rat, rekli su im da idu u Bjelorusiju na vojnu vježbu. Naravno da su Ukrajinci spremno reagirali i da će se boriti, baš kao i Hrvatska 1991. godine.
Koliko vremena ste proveli u skloništu?
- Mi smo izvan grada, živimo u kući, bilo je nekoliko zračnih uzbuna. Meni nije bilo teško. No, imam dosta prijatelja koji žive u gradu i njima je puno teže. To je prava psihička trauma, posebice za ljude koji su u zgradama i moraju se spuštati u neke podrume.
Osjeća li se racionalizacija resursa neophodnih za život?
- Trgovine su pune i još nema problema. Nadam se da će tako i ostati. No, veći je problem s benzinom. Kažu da ga ima dosta, no ograničili su količinu koju možete kupiti, mislim da je dvadeset litara.
A od čega Ukrajinci najviše strahuju, nije to samo bombardiranje, vjerojatno je to neka druga dimenzija traume?
- Cijela Ukrajina strahuje od tih ruskih raketnih napada koji se najčešće događaju noću u svrhu izazivanja što veće panike kod običnih ljudi. Zato i naš državni vrh traži zatvaranje neba nad Ukrajinom, to je jedina molba. Ukrajinci se ne boje borbe prsa u prsa s pješaštvom, to uopće nije problem. Ne plaše ih se jer se bore za pravednu stvar i uništavaju ih.
Kako prosječan Ukrajinac reagira na ovakav stav Zapada, odnosno NATO-a?
- Mnogi su razočarani jer smatraju da Zapad i NATO mogu napraviti puno više. Posebice da zatvore nebo iznad Ukrajine...
Koliko se u Ukrajini priča o nuklearnoj prijetnji?
- Imam dojam da više u Europi i ostatku svijeta pričaju i paničare oko toga. Ljudi se ovdje više ne plaše ničega, posebice nakon onog prvog šoka koji je uslijedio nakon ruskog napada 24. veljače. Nekoliko sati prije ruskog napada, mi smo sletjeli u Kijev.
Nitko, dakle, nije očekivao rusku invaziju ovakvih razmjera?
- Nitko nije o tome razmišljao. Očekivali su možda eskalaciju sukoba u Donbasu, no šok je bio kada su se odlučili napasti, primjerice, Kijev.
Volodimir Zelenskij će sigurno ostati upamćen u ukrajinskoj povijesti. Iako mlad za političara, u kriznoj situaciji reagira kao pravi državnik, barem takvu predodžbu imamo mi sa strane?
- Njegova popularnost je nevjerojatno porasla u ovih dvadesetak dana. Ukrajinci ga doživljavaju kao spasitelja i vođu. Ljudi samo o njemu pričaju.
Što Ukrajinci kažu o razlozima ove ruske invazije?
- Sukobi traju osam godina, no Putinove frustracije vjerojatno još i duže. Samo je jedan krivac, Putin i njegova težnja i san za uspostavom novog SSSR-a. Pa što je napravio Ukrajincima, čisti genocid i zločin...
Ali ne gledaju Ukrajinci sada na sve Ruse kroz prizmu Vladimira Putina?
- Ljudi su u Rusiji 'zombirani', kako oni kažu. Puno Ukrajinaca ima rodbinu u Rusiji koja ne vjeruje pričama o tome kako je u tijeku agresija i invazija na Ukrajinu. Rusi pričaju: 'To nije istina, ruska vojska vam pomaže, žele vas osloboditi od nacista...' Oni misle da je Putin mirotvorac i da radi dobru stvar. Ne razumijem kako ljudi ne shvaćaju uzorke sankcija i zašto sve tvrtke odlaze iz Rusije. No, ljudi se dosta boje jer vam za bilo kakvo suprotstavljanje ideji rata i agresije, prijeti 15 godina zatvora. Ne smiješ slova kazati, kao u Sjevernoj Koreji.
Ne razmišljate još o odlasku iz Ukrajine?
- Trenutačno je takva situacija da ostajemo. Ne daj Bože da do toga dođe. Stalno me zovu iz našeg veleposlanstva i raspituju se za situaciju. Zvali su i iz Ministarstva vanjskih poslova. Pitaju što planiramo. Trenutačno su puno manje gužve na tim koridorima prema zapadu Ukrajine i na granicama. Tako da bi sada bilo lakše izići ako bude trebalo, najveći problem je taj benzin.
Komunikacijski kanali normalno funkcioniraju?
- Sve je u redu, samo su ruske platforme blokirane...
Obitelj i prijatelji sigurno zovu svaki dan?
- Naravno, traže da se maknemo. Iznenađen sam jer mi se javljaju ljudi s kojima se godinama nisam čudo. Roditelji samo kažu da se čuvamo i da dođemo u Hrvatsku. Brinu se i svaki dan se čujemo nekoliko puta...
Nasmijao se kada sam ga upitao je li zadužio nekakvo oružje...
- Nisam još ništa, nadam se da neće trebati. Nadam se da će uskoro biti mir.
Sigurno vam je lakše proživjeti ovu situaciju zbog činjenica da već imate traumu našeg domovinskog rata?
- Pa naravno, sigurno će nama biti lakše nego nekim mlađim generacijama... - zaključio je Bartulović.