Krenule se pripreme za Europsko prvenstvo. Na popisu izbornika Dalića se našlo i nekoliko mladih snaga poput Gvardiola, Ivanušeca i Domagoja Bradarića. Nije ovo tekst o Dalićevom popisu. On je o perspektivi mladih hrvatskih nogometaša koji „golobradi“ odlaze u najveće lige i tamo pokušavaju stasati u nove Modriće, Rakitiće ili Mandžukiće. Iako je prošlo već neko vrijeme, jedan od dobrih povoda je i slučaj Sosa koji je punio medijske stupce hrvatskih i njemačkih medija. Sosin slučaj je ukazao na više problema i malo ih se tiče toga hoće li on igrati za hrvatsku reprezentaciju ili pak njemački Elf.
Kada je u medije „procurila“ vijest kako njemački savez već naveliko pregovara sa Bornom Sosom oko nastupanja za njihovu reprezentaciju, većina domaće javnosti još uvijek nije vjerovala kako tu ima išta ozbiljno. Javnost je u inflaciji vijesti iz rubrike „transferi“ teško razabirala točno od netočnog. Tek nakon nekoliko dana dolazi službena potvrda od samog Borne Sose koji je naveo kako je u kratkom telefonskom razgovoru izborniku Daliću prenio odluku da nastupa za Elf. Tada kreće lavina reakcija u
domaćem javnom prostoru i mogli smo pročitati stvarno šarene lepeze mišljenja (kojem ću dodati i svoje) i označavanja krivaca u ovom slučaju. Kako to obično i bude u takvim situacijama, konteksti se gube iz vida. Upravo su konteksti ti koji u svakoj priči kriju varijable važne da bi se nekoga javno kritiziralo.
Pale (sam na svijetu)
Jens Sigsgaard, danski psiholog i književnik, autor je svima poznate priče Pale sam na svijetu. Priča je to dječaku koji kao svako dijete želi zaviriti i istražiti svijet odraslih. Ipak, on u svom istraživanju ne pronalazi nikoga. Ostao je sasvim sam. Nogometaši danas već sa 18 ili 19 godina u transferima teškim milijune mijenjaju adresu boravišta prateći svoje snove. Ono čega ne mogu biti svjesni je da za razliku od Palea, oni dolaze u svijet koji je itekako pun ljudi. Nakon početnih oduševljenja novom sredinom i svime što ih dočeka u velikim klubovima dolazi realnost i borba za svoje mjesto pod suncem. Često je to veliki šok za te igrače. Oni su najčešće kroz cijeli svoj nogometni razvoj igrali važne uloge u svojim momčadima, a sada su na mjestu gdje postoji puno širi roster igrača i mjesto u prvih 11 je teško ostvariti, a još teže zadržati.
U cijelom tom procesu su mladi nogometaši izloženi svemu što okružuje svijet nogometa, u prvom redu medijima. Ljudska psihologija je u najvećoj mjeri takva da je najlakše „Pedra“ pronaći u novim igračima. Mediji kao mediji u najvećoj mjeri nemaju osjećaj za kontekst i vrlo lako će „otpisivati“ mlade nogometaše koji su zapravo tek na počecima svoje karijere. Sjetimo se kada je Luka Modrić proglašen najgorim pojačanjem Real Madrida. Takav pritisak medija ostavlja utjecaja i na puno iskusnije igrače. Nije se lako nositi sa pritiskom medija koje onda prati i pritisak navijača. O tome su svjedočili mnogi bivši nogometaši. Tako primjerice Steven Gerrard u svojoj autobiografiji navodi kako mu je najveći pritisak u karijeri zapravo bio izlazak pred medije. U moru svih stvari i pojava koje ih zateknu u novoj sredini, mladi igrači se vrlo često izgube u svemu tome. Problem je tim veći jer imaju jako malo ljudi koji će ih zaštiti od toga. Zapravo, nekada nemaju nikoga. Odlaze potpuno nezaštićeni i kao takvi su laka meta.
Odnosi s javnošću su znanstvena disciplina. Kao i svaka znanstvena disciplina, postoje zakonitosti u odnosu s medijima i javnošću. Ljudi iz tog područja ih poznaju i njima se bave aktivno. Upravo su to ljudi koji su potrebni nogometašima u takvim situacijama. Potreban im je netko tko će od starta pratiti njihov razvoj i graditi njihov „svijet“ u novoj sredini. Jako je bitno kakav će biti početni dojam o nekom novom nogometašu. Taj dojam se može pripremiti. Početak se može olakšati u odnosu s javnošću i medijima. Potrebno je misliti o tome i investirati u konačnici u sebe kroz to. Pozitivan imidž pomaže nogometašima u jako puno stvari, počevši od tržišne cijene, medijskog tretmana, ali i mentalnog mira. Dobar primjer toga je i taj da popularna stranica, Transfermarkt, citiranost u medijima i medijsko pokrivanje nekog igrača uzimaju kao jednu važnu varijablu u procjenjivanju vrijednosti nogometaša. Pozitivan imidž je katalizator i za druge prilike, one poslovne. Igrači koji imaju takav imidž, biti će poželjna lica za suradnje sa raznim brendovima i kampanjama. Rezultanti je uistinu jako puno, a osnova za sve je rad na imidžu u javnosti.
Strategija definiranja
Borna Sosa je samo jedan u nizu gore navedenih mladića koji su se jako rano otisnuli u izazove igranja u najvećim ligama. Njegov put u Njemačkoj je bio izazovan i nije došao do današnjeg statusa preko noći. Sa svojim Stuttgartom je prošao i Bundesligu, ali i „Zweitu“. Uspio je izgraditi se igrački i profilirati u jednog od najpotentnijih ofenzivnih bekova u Njemačkoj. Ono što pak nije uspio je raditi na sebi u komunikacijskom smislu. To se najbolje vidjelo kod sage oko njemačke reprezentacije. Nespretne izjave da je to bila „poslovna odluka“ i još nespretniji potezi brisanja fotografija u dresu reprezentacije, jasan su dokaz da se Sosa izgubio u toj priči. Nije imao odgovor na najezdu komentara i reakcija. Razlog za to je vrlo jednostavan. Nije nitko sa njim radio u PR smislu. Mogao je Sosa puno toga sebi „uštediti“ da je u počecima prepustio profesionalcima kreiranje svoje komunikacije i imidža. Ne slažem se pak s nekim komentarima kako je ovo iskoristio da bi sebi podigao cijenu na tržištu. To je mogao i igrama u hrvatskoj reprezentaciji u budućnosti. Sosa je zapravo reagirao ishitreno i dječački. Nije imao nikoga tko će ga zaštiti od slatkorječivih ponuda bez da su one utemeljene ni u FIFA-inim statutima.
Stoga, ne treba biti masa koja baca kamen u grešnika. Potrebno je pogledati kontekst. On je taj da Sosa nije adekvatno pristupio ovome problemu što je rezultiralo štetom za njega. Ovo je i dokaz kako mladi nogometaši i oni koji ih u tom pogledu okružuju trebaju aktivnije misliti o komunikaciji kao sastavnim dijelom njihovih karijera. Bez jasne strategije oni prepuštaju medijima i javnosti da ih
definiraju kako igrački, tako i ljudski. Jedini način da sebe definiraju prije nego to urade drugi je da strateški pristupe kreiranju svoje komunikacije. Previše je primjera koji to dokazuju. U konačnici time štite sebe i svoje karijere.
Treba istaknuti da Sosina komunikacija nije jedini razlog ove sage. Iz Borninih istupa je postalo jasno kako u Hrvatskom nogometnom savezu ne postoji jasna ideja tko, kada i kako komunicira s kojim nogometašima. Mnogi su pogrešno izbornika Dalića označili kao krivca što je totalno pogrešno. Nije posao izbornika da brine o budućnosti naše reprezentacije. On je tu da radi sada i danas s onim igračima koje on smatra da su najbolji. Potreban je jasniji plan u tom polju. Vidjeli smo također i da je sa Sosom razgovarao Oliver Bierhoff koji sa pozicije tehničkog direktora saveza vodi brigu o budućnosti njemačkog nogometa. Ovaj slučaj je pokazao da HNS nema takve mehanizme i da tom problemu ne pristupa strateški. To će biti potrebno mijenjati jer demografski rezultati nam govore da se sve više Hrvata rađa izvan domovine. Logika nalaže da će sve više biti Kovača, Šimunića, Rakitića, ili
možda Pulišića i Toljana. Na HNS-u je zadaća da aktivnije misli o tome i razvija mehanizme koji će funkcionirati neovisno od izbornika da bismo u budućnosti imali što manje ovakvih slučajeva.