Drago Bakalar, fizioterapeut Hrvatskog nogometnog kluba Čapljina, jedan je od onih koji žive svoj poziv. Pouzdan i precizan, više od pet desetljeća obavlja posao fizioterapeuta u nogometnim ekipama - više nego dovoljno za lijepu i poučnu nogometnu priču. Spomenutu priču Drago Bakalar počeo je u razgovoru za Večernji list BiH jednim prisjećanjem.
Davno počeo karijeru
- Ja sam iz vojske došao šezdeset i druge, nije bilo posla. Odem kod strica u Vareš, zaposlim se tamo kao bolničar. Stjecajem okolnosti fizioterapeut u Nogometnom klubu Vareš napusti klub i tražili su nekoga da ga zamjeni te ponudili mene. Vrijeme je bilo takvo, ja sam prihvatio misleći kako će to biti koju utakmicu, ali ljubav između mene i nogometa traje sve do danas... Sjećam se kao da je bilo jučer, počeo sam u ožujku 1968. godine i na klupi Nogometnog kluba Vareš ostao do 1992. godine kao fizioterapeut - kazao nam je Drago Bakalar pa na upit kako je bilo prije pola stoljeća, nastavio o prijevozu:
- Putovalo se svim i svačim jer smo se natjecali u sarajevskoj zoni, koja je jedno vrijeme pokrivala prostor od Maglaja do Foče. Onda se liga podijelila na dva dijela pa smo išli od Visokog, preko Sarajeva u istočnu Bosnu. U Foču smo išli vlakom, nekada kamionom "praga", "fap", što je znam kako su se zvali... Drvene stolice na karoseriji i vozi... Obično se išlo na spavanje, iako je to u današnjim uvjetima smiješno, ali se išlo iz Vareša u Foču 150 kilometara na spavanje! Nije se moglo drugačije napraviti, ceste su bile jako loše, snalazili smo se na sve moguće načine. Snijeg bi pao po metar visine i ništa... Utakmica se igra, e tako je to nekada bilo...
Je li po snijegu bilo više posla nego kada je bilo suho?
- Pa nije, isto je to. Budući da su tereni bili jako loši, po snijegu je još i dobro bilo igrati. Šljakasti su tereni bili. Od potreba za fizioterapeuta, mislim od medicinskih sredstava, jod je bio na prvom mjestu. Padne igrač na onu šljaku, oguli kožu, potpuno je raskrvari, tako da je joda moralo biti u izobilju. Ništa drugo nije bilo potrebno osim boce vode i joda, jod je bio zakon... Bilo je zavojnoga materijala u izobilju, ali najveća je ipak bila potrošnja joda...
Jesu li vas se igrači bojali kad vide bočice joda, jod peče?
- Ha, ha... Bilo je svega, šale najviše. Nekada je to bilo i zabavno, svašta se dogodilo dok sam radio ovaj posao. Imam puno lijepih uspomena s igračima, s nekima sam ostao prijatelj.
Iz Vareša ste krenuli u Kiseljak i opet u ratu - isti posao?
- Pa dobro, to su bile vojne utakmice, vojska se natjecala, brigade… Znali su što sam radio pa su me odmah angažirali za svoje potrebe. Kako sam radio u Crvenom križu, onda se sve to nekako skupa uklopilo.
Kako ste stigli u HNK Čapljina, u Bjelave?
- Slučajno, otišao sam kod susjeda Zlatana. Tu je došao neki čovjek, kasnije se ispostavilo Zlatko Križanović, trener HNK Čapljina. Razgovarali smo o svemu i svačemu. Rekao sam što sam radio, a on meni odmah na to kaže: - Bi li radio u Čapljini. Ja kažem: - Što? On meni kaže: - Mi nemamo fizioterapeuta. Došao sam u Čapljinu. Kako sam tada došao, tako sam i ostao, od 1994. godine sve do danas. U Čapljini sam već dvadeset i sedam godina, a nepune pedeset i tri godine bavim se ovim poslom.
Kako je bilo s opremom, nakon rata na terenima je bila trava, jod više nije trebao?
- Ha, ha... Dobro dok je vojska bila, nešto dobiješ od vojske, nešto iz doma zdravlja, uvijek se snalazilo, a kasnije se kupovalo. Najprije sam dobivao novac pa kupovao, kasnije je to radio tajnik. Kupi nekada on što mu kažem, nekada ja. Uglavnom, potrebnog materijala uvijek je bilo. Torba je uvijek bila opremljena, po mom mišljenju, solidno. Bili smo mi i u Premijer ligi BiH. Gledao sam torbe drugih fizioterapeuta. Te torbe nisu bile ništa bolje, možda su i lošije nego što je moja bila.
Ove jeseni bili ste na klupi HNK Čapljina kao službeni predstavnik kluba?
- Uprava je došla do toga da mene treba zamijeniti netko mlađi, a angažirali su mladića koji je završio srednju školu i trenutačno studira. Angažiran je novi čovjek, a mene su ove jeseni postavili za službenog predstavnika kluba, što je velika čast.
Zlu ne trebalo...
- Zlu ne trebalo, ja i sada imam licenciju. Kad on ne može biti prisutan, opet uskočim, malo je jedan čovjek za ovoliko momčadi. Čapljina ima pet dobnih kategorija, nekada je bila i ženska ekipa, sve sam ja to sam pokrivao...
Drago Bakalar će, kaže, u svibnju napuniti 83 godine, a u ožujku 53 godine kao fizioterapeut nogometnih momčadi. Tečaj za bolničara u vojsci položio je davne 1961. godine! Na opasku kako još uvijek utrčava u teren, Drago, mrtav ozbiljan, dodaje:
- Pa dobro, nekad trčim brže od nekih nogometaša - te je tako zaključio naš razgovor.
Darivatelj krvi
Naravno da smo se na ovu opasku morali nasmijati. Uz to što je fizioterapeut dulje od pola stoljeća, Drago je bio i redoviti darivatelj krvi. Dragocjenu tekućinu, pokazuje nam "crno na bijelo", dao je ravno šezdeset puta! Što se nogometa tiče, kaže kako su mu u posebnom sjećanju ostala gostovanja u Čajniču. Teren je bio na strmini, pa kada se lopta otkotrlja, "treba pet minuta da se vrati u igru". I na koncu, Drago nam reče kako će uz nogometni teren i HNK Čapljina ostati dok ga "noge budu nosile". •